O sjaju i padu islamske civilizacije (Muhammed Asad)

——–

Moje vlastito posmatranje bilo me dotad već uvjerilo da prosječni zapadnjak ima strahovito izobličenu sliku o islamu. Ono što sam vidio na stranicama Kur’ana nije bio „grubi materijalistički“ pogled na svijet nego, naprotiv, intenzivna svijest o Bogu koja se ispoljava u racionalnom prihvatanju čitave prirode koju je stvorio Bog; skladna uporednost intelektualnih i čulnih poticaja, duhovnih potreba i društvenih zahtjeva. Bilo mi je jasno da pad muslimana nije posljedica nijednog nedostatka islama nego upravo njihov propust da žive prema njemu.

Jer, zaista, upravo islam je vodio prve muslimane do kolosalnih kulturnih uspona, usmjeravajući njihovu energiju prema svjesnom mišljenju kao jedinom sredstvu za shvaćanje prirode Božijeg stvaranja i, prema tome, Njegove volje. Od njih se ne zahtijeva da vjeruju u dogme koje je teško ili čak nemoguće shvatiti; ustvari, nikakva dogma se ne može naći u objavi Poslanika pa, prema tome, žeđ za znanjem kojim se odlikovala rana muslimanska historija nije morala, kao drugdje u svijetu, da vodi mučnu borbu protiv tradicionalne vjere.

Naprotiv, ona je izbijala upravo iz te vjere. Arapski Poslanik je objavio da je traženje znanja najsvetija dužnost svakog muslimana i muslimanke, a njegovi sljedbenici su shvatili da samo sricanjem znanja mogu potpuno služiti Bogu. Razmišljajući o Poslanikovoj izreci da Bog nije stvorio bolesti a da nije stvorio i lijek protiv nje, oni su shvatili da će traženjem nepoznatih lijekova doprinijeti ispunjenju Božije volje na Zemlji; tako je nastalo medicinsko istraživanje kao sveta vjerska dužnost. U Kur’anu su čitali ajet »Stvorili smo sve živo iz vode” – a u svom nastojanju da prodru u značenje ovih riječi oni su počeli da studiraju žive organizme i zakone njihovog razvoja i tako su osnovali biologiju.

Kur’an je ukazao na sklad zvijezda i njihovog kretanja kao svjedoke slave njihovog Tvorca, a muslimani su preuzeli astronomiju i matematiku žarom koji je u drugim religijama rezerviran samo za molitvu. Kopernikov sistem, koji ustanovljuje rotaciju Zemlje oko svoje osi i obrtanje planeta oko Sunca, razvio se u Evropi početkom šesnaestog stoljeća (dočekan s bijesom od strane crkvenih otaca, koji su u tome vidjeli protivrječnost s bukvalnim tumačenjem učenja Biblije); temelji ovog sistema su ustvari bili položeni šest stoljeća ranije u muslimanskim zemljama – jer su već u devetom i desetom stoljeću muslimanski astronomi došli do zaključka da je Zemlja okrugla i da se okreće oko svoje osi, izveli su tačne proračune geografskih širina i dužina, a mnogi od njih su smatrali – a da nikad nisu bili optuženi za heres – da Zemlja rotira oko Sunca.

Na isti način oni su preuzeli hemiju, fiziku i fiziologiju kao i sve druge nauke u kojima je muslimasnski genije postavio svoj najtrajniji spomenik. Kod izgradnje toga spomenika oni su samo slijedili savjet svoga Poslanika da će svakome ko krene u potragu za znanjem Bog olakšati put u raj; da učenjaci idu Božijim putem; da je nadmoć učenjaka nad onim ko je samo pobožan kao nadmoć punog Mjeseca nad svim drugim zvijezdama; da je tinta učenjaka vrednija od krvi mučenika.

Kroz čitav  stvaralački  period muslimanske historije –  tj.,  za vrijeme prvih pet stoljeća nakon Poslanikova vremena – nauka i učenje nisu imali većeg branitelja od muslimanske civilizacije, niti sigurnijeg doma od zemalja u kojima je preovladavao islam. Društveni život je također bio pod utjecajem učenja Kur’ana. U doba kad je u kršćanskoj Evropi epidemija smatrana Božijom pokorom kojoj čovjek treba samo da se skrušeno potčini – u to doba, i davno prije toga, muslimani su slijedili preporuku svoga Poslanika koja ih je upućivala da se bore protiv epidemija izoliranjem zaraženih gradova  i područja.

U  vrijeme  kad  su  čak i kraljevi  i plemići Zapada smatrali kupanje kao gotovo nepristojan luksuz, čak i najsiromašnija muslimanska kuća imala je barem jednu banju, dok su usavršena javna  kupatila  bila  normalna  pojava  u  svakom muslimanskom  gradu  (naprimjer, u devetom stoljeću Kordoba ih je imala  tri stotine), a sve ovo kao odziv na učenje Poslanika da je čistoća dio vjere.

Musliman nije dolazio u  sukob sa  zahtjevima  duhovnog  života  ako  bi  uživao u lijepim stvarima materijalnog života jer, prema učenju Poslanika, Bog voli da vidi na svojim robovima dokaze svoje darežljivosti. Ukratko, islam je dao ogroman podsticaj kulturnim dostignućima koja predstavljaju jednu od najponosnijih stranica historije čovječanstva; on je taj podsticaj dao potvrđujući  razum, a negirajući mračnjaštvo, potvrđujući akciju, a odbijajući mir u pobožnom razmišljanju, prihvatajući život, a odbacujući asketizam.

Nije onda nikakvo čudo što je islam, čim je izbio van granica Arabije, pridobijao nove pristalice silnom brzinom. Rođeni i odgojeni u kršćanstvu Pavla i Augustina, stanovnici Sirije i sjeverne Afrike, a nešto kasnije i vizigotske Španije, našli su se iznenada suočeni s učenjem koje negira dogmu Prvog grijeha i naglašava prirodno dostojanstvo zemaljskog života; tako su oni u stalno rastućem broju pristupali novom vjerovanju koje im je omogućilo da shvate da je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji.

Ovo, a ne legendarno „preobracanje mačem”, objašnjenje je začuđujućeg trijumfa islama u slavnom jutru njegove historije. Nisu muslimani učinili islam velikim; naprotiv, islam je njih učinio velikim. Ali, čim je njihova vjera postala navika a prestala da bude životni program, koji treba svjesno sprovoditi, stvaralački podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije je iščezao i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.

Isječak iz knjige „Put u Meku“, Muhammed Asad

IslamBosna.ba