Dobija novine koje su stare 30 dana, sa sekcijama koje odobri vlada. Jedan sat na dan izvode ga u malo prostraniju sobu, isto zatvorenu, gdje ga opet drže u totalnoj izolaciji.
Djecu uče da američki ustav štiti ljude koji su optuženi za neki zločin. Niko neće biti kažnjen sve dok se njegova krivnja ili nevinost ne dokažu u pravednom suđenju. Sve do suđenja, ljudi se smatraju nevinima. Imaju pravo da budu branjeni od strane advokata kojeg izaberu. A 8. amandman američkog ustava zabranjuje okrutno i neuobičajeno kažnjavanje.
Kazna gospodinu Hašmiu traje već godinama, u vremenu dok on tek čeka suđenje. Kao dodatak ovoj kaznenoj izolaciji kojoj je izložen danas, njemu je zanijekano pravo na advokata po njegovom izboru. Dozvoljen mu je samo savjetnik, istražen i odobren od strane vlade. Nije mu dozvoljeno da gleda u bilo koji prevedeni dokument, ako prevodilac nije odobren od strane vlade. Nije mu dozvoljen bilo kakav kontakt sa medijima. Jedan član njegove porodice može ga posjetiti i vidjeti kroz veliki ekran, sat vremena svake druge sedmice, osim ako vlada ne odluči da uskrati pravo posjeta, kako bi ga dodatno kaznila. Vlada mu je oduzela pravo na posjetu porodice 90 dana, kada je posmatrao boksanje, preko odraza u njegovoj ćeliji, i nakon što je odgovorio na pitanje stražara koji ga je upitao šta to radi.
Ako ustav zabranjuje okrutnu i neuobičajenu kaznu, kakve su posljedice prisilne izolacije? Medicinska svjedočenja u njegovom slučaju, prezentirana na federalnom sudu, zaključila su da nakon 60 dana u samnici mentalno stanje ljudi počinje da se slama. To znači da će osoba početi da osjeća paniku, tjeskobu, zbunjenost, glavobolju, ubrzano kucanje srca, probleme sa spavanjem, povlačenje u sebe, bijes, depresiju, očaj i pretjeranu osjetljivost. Dalje ovakvo stanje može voditi psihičkim traumama i bolestima poput psihoze, odsutnosti od stvarnosti, halucinacija, velike tjeskobe i akutne zbunjenosti. Na kraju- može doći do ludila.
Baš zbog toga, prema međunarodnim standardima o ljudskim pravima, prisilna produžena izolacija se smatra oblikom mučenja i zabranjena je. Stanje i praksa prisilne izolacije je kršenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Konvencije UN-a protiv mučenja i Konvencije UN-a o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije.
1995. godine Komitet za ljudska pravima UN-a je utvrdio da su uslovi izolacije u određenim američkim zatvorima maksimalne sigurnosti nekompatibilni sa međunarodnim standardima. 1996. godine specijalni reporter UN-a izvijestio je o okrutnom, nehumanom i ponižavajućem tretmanu u američkim supermax zatvorima. 2000. godine Komitet o torturi UN-a osudio je SAD zbog njenog postupanja sa zatvorenicima, navodeći slučajeve američkih supermax zatvora. U maju 2006. godine isti komitet je zaključio da bi SAD trebala “izvršiti reviziju režima nametnutog zatočenicima u supermax zatvorima, a posebno praksu produžene izolacije.”
John McCain kaže da su njegove dvije godine u samici bile mučenje. “To vam sruši duh i oslabi vaš otpor više nego bilo koji drugi oblik zlostavljanja.” Reakcije McCaina i mnogih drugih žrtava izolacije opisane su 2009. godine u članku kojeg je napisao Atuk Gawande. Gawande je zaključio da je produžena izolacija objektivno zastrašujuća, strašno okrutna i raširena u SAD-u više nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta.
Ko je Sajed Fahad Hašmi?
Odrastao je u Queensu i pohađao je koledž u Bruklinu. Postao je vrlo poznati muslimanski aktivist. Preselio se u London i nastavio daljnje školovanje, gdje je diplomirao na međunarodnim odnosima. Ali bez obzira na to, federalni sudac koji je saslušao njegov slučaj nastavlja da odobrava prisilnu izolaciju i sve druge restrikcije na ovog čovjeka za kojeg se treba pretpostavljati da je nevin dok se ne dokaže suprotno. Razlog zbog kojeg je ovo dozvoljeno jeste taj što je Hašmi optužen da je povezan sa Al-Kaidom.
Gospodin Hašmi je optužen za pomaganje Al-Kaidi zbog toga što je dozvolio da se sakuplja oprema (kabanice, pončo i čarape) u njegovom stanu, a koja je trebala ići u Afganistan, što je dozvolio da se njegov mobitel koristi da se kontaktiraju podržavatelji Al-Kaide i što je izgovorio neke prijetnje poslije hapšenja. Njegovi prijatelji su protestirali i tražili njegovo puštanje, a novinari poput Amy Goodman, Chrisa Hedgesa i Jeanne Theoharris su pisali u zadnjih nekoliko godina članke o njemu, dokumentirajući i protestirajući zbog ovog očitog kršenja ljudskih prava.
Ali čini se da kada se neko optuži za vezu sa terorizmom i Al-Kaidom, američki ustav i međunarodno pravo prestaje za njega važiti. Dozvoljeno je mučenje od strane SAD-a. Mučenje prije suđenja je dozvoljeno. Presumpcija nevinosti ide kroz prozor. Izbor advokata nije dozvoljen. Komunikacija se medijima nije dozvoljena. Suđenje Sajedu Fahadu Hašmiu je određeno za 28. april 2010. godine u New Yorku. Dotada će nastaviti biti mučen od strane američke vlade koja još uvijek tvrdi da je zemlja slobodnih i domovina hrabrih.
Piše: Bill Quigley
Izvor: Information Clearing House