Kuda ide Liga šampiona

Liga prvaka, posebno njen završni dio svake godine širom svijeta bez daha ostavlja milione zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Utakmice u ovom elitnom takmičenju nude enormno visok nivo kvaliteta igre, a svi oni koji prate fudbal mogu se susresti sa nekim novim sistemima, formacijama, varijantama, podvarijantama, te samim tim novim načinom igre.

Stručnjaci koji sjede na klupama evropskih velikana postavljaju nove standarde i trendove fudbala koji su vodilja svima ostalima. Trenutno iz bosanskohercegovačkog ugla gledati na Ligu prvaka i analizirati utakmice u ovom elitnom takmičenju zvuči pomalo nadrealno, ali postoje bitni razlozi zašto to moramo i trebamo raditi.

Posmatrati i pokušati analizirati igru bar preko TV ekrana je naša obaveza, jer za dugoročne trendove i razvoj vrhunske igre moramo promijeniti obrazovanje, ne samo igrača nego i rad u klubovima, te na taj način činiti pomake. Tako ćemo iz dana u dan na našim terenima nuditi i isticati segment po segment igre koja se igra na najvišem nivou, odnosno u Ligi prvaka.

Adio za velikane

Želja za uspjehom i rezultatom je ogromna i kao takva stvara ogroman pritisak na trenere i igrače, koji moraju uvjek biti na najvišem nivou i tako dokazivati kvalitet.

Osmina finala i četvrtfinale su nam dale mnogo iznenađenja. Mnogi papirnati favoriti, ipak, nisu mogli preći granicu kvalitete prema samom vrhu. Real Madrid, Chelsea i Milan nisu uspjeli ući niti među osam najboljih u Evropi, a Manchester United i Arsenal svoj put završili su u četvrtfinalu.

Ovakav rasplet otvorio je mnogo pitanja. Gledajući i analizirajući pojedine utakmice zapitao sam se zbog čega su pojedini klubovi u završnicu Lige prvaka ušli sa velikim brojem povrijeđenih igrača. Zašto u najorganizovanijim evropskim klubovima gdje su medicinske službe dovedene do savršenstva, ima tako veliki broj povređenih igrača, pogotovo najboljih igrača koji su krucijalni za igru svog tima?

Opravdanja doktori traže u velikom broju utakmica u toku sezone, visokom nivou tempa i dinamike u igri pa samim tim i u trenažnom procesu, te u mnogobrojnim putovanjima. Gledajući i analizirajući sve ovo, sebi sam rekao da recept za uspjeh treba apostrofirati na oporavku igrača od tempa koji je doista ubitačan.

Drugo, i po mom mišljenju najvažnije za današnji trend igre, veoma bitno je da igra pojedinaca mora biti podređena timu i baš u ovom segmentu pali su velikani.

Ronaldo, Drogba, Ronaldinho su ipak zbog svoje egocenrtičnosti i dokazivanja koji je najbolji na svijetu svojim timovima zatvorili vrata finala na Santiago Bernabeu. S druge strane, Barcelona je dokaz da nekoliko velikih super zvijezda može funkcionisati kao tim i pritom postizati sjajne rezultate.

Plasman u polufinale obezbijedio je i Mourinho sa svojim Interom i to sasvim zasluženo. Portugalac je stvorio tim u kojem svih jedanaest igrača rade jedan za drugog, a njih jedanaest na terenu možemo porediti sa marionetama kojima upravlja “Special one”.

Timovi koji su mene oduševili kao trenera za kojeg je bitan taj duh zajedništva su Bayern i Lion. Niko, ali apsolutno niko, im nije davao šanse za prolaz u samu završnicu, ali ono što su pokazala ova dva tima je za svako divljenje. Posebno sam ponosan, kao i svi Bosanci i Hercegovci što u Lyonu jednu od glavnih uloga igra naš Miralem Pjanić, momak pred kojim je sasvim sigurno zvjezdana karijera. Na kraju kada sve saberem i oduzmem mogu reći da je tim ispred individualca garant uspjeha.

Osnovna formacija

Trenutno gotovo svi treneri forsiraju igru sa 4 igrača u zadnjoj liniji, 4 u veznoj i dva napadača (4-4-2), ali sve više se na terenu može vidjeti da je tendencija igrati sa jednim napadačem u centralnoj poziciji i tu se klasična 4-4-2 formacija pretvara u 4-2-3-1 pa ove dvije formacije čini osnovu kada je sistem u pitanju.

Međutim, ekipa koja trenutno igra najljepši fudbal, Barcelone, je ipak drugačije formirana i to u formaciju 4-3-3, ali sa jednim zadnjim veznim i dva playmakera. Postoji jedna veoma značajna promjena u selekciji igrača za formaciju koja je u trendu, ali o njoj ćemo više nakon finala.

Defanziva

Igrati odbranu sa cijelim timom u kompaktnoj mreži je apsolutni standard u međunarodnom fudbalu pa tako i u Ligi prvaka. Skupljanje te kompaktne mreže i stvaranje viška igrača u blizini lopte dovedeno je do perfekcije, a Inter iz Milana je definitivno usavršio igru u defanzivi. Ovakav fudbal danas se naziva “industrijski fudbal”, odnosno onaj u kojem je osnovni cilj ne primiti pogodak.

Ofanziva

Za kraj bih se malo dotakao i ofanzive, odnosno napadačke igre. Kombinacija izvanredne individualne kvalitete sa automatiziranom grupom u timskom-taktičkom planu, promjena ritma i kreativno donošenje odlučujućih odluka omogućava upravo visoki kvalitet napadačkih varijanti. Barcelona je model ofanzivne igre gdje fenomenalna kombinatorna igra brzih i agresivnih pasova brzo osvaja teren i stvara jako mnogo gol šansi iz kojih se dolazi do rezultata.

Za sami kraj želio bih napomenuti da se ponekad doista čini da je nemoguće da igrači mogu igrati u ovakvom ritmu i dinamici, a uz sve to pritisnuti rezultatom, obavezama, te blještavilom reflektora i kamera. Međutim ti izvanredni i najbolji igrači Evrope i ne znaju igrati ako adrenalin nije na 150% i ako ustvari pred njima nije “velika scena”.

Piše:Abdulah Ibraković

SportSport.ba