Ko ubija koga?
Jedan je čovjek ubijen u Izraelu i cijeli svijet to zna. A on ustvari i nije Izraelac-nego nesretni radnik imigrant iz Tajlanda. Rečeno nam je i ko ga je ubio: ne imenom, nego priznanjem neke grupe u sjeni, za koju se tvrdi da je povezana s Al-Kaidom. Nepoznata grupa u Gazi, Ansar as-Suna, preuzela je odgovornost za raketni napad na Izrael u kojem je poginuo ovaj čovjek.
Hamasova vlada ima dovoljno svojih problema s tim grupama, koje su izazvale njihovu vladavinu u Gazi. Ali to nije važno Izraelu. Izrael je već rekao da će odgovor biti snažan.
I izraelski bombarderi su odmah bombardirali južni dio Gaze, ubivši i ranivši oko 14 palestinskih civila, uključujući i troje teško ranjene djece. Proporcionalnost ovog odgovora je totalno neizbalansirana, ali ono što izaziva još veći bijes jeste da Izrael uopće smije tako odgovoriti. Nedavne izraelske provokacije su bile kao mahanje crvenom maramom pred ranjenim bikom, i to se ne smije isključiti ako se želi razumijeti ovaj krug nasilja.
Atentat na vođu palestinskog Hamasa u stranoj zemlji od strane agenata koji su koristili ukradene identitete i krivotvorene pasoše okrenuli su pažnju na Izrael, koji nije ni negirao niti priznao ovaj zločin, dok očiti dokazi otvoreno govore protiv njih. Kratko vrijeme svijet je bio šokiran, ne s tim što država nije sankcionisala ubistvo odmah, već zbog toga što su ubice povrijedile suverenitet i sigurnost druge države da bi izveli takav plan.
Ali takav modus operandi je uobičajena praksa za Izrael, bez obzira da li su izvršili ovo ubistvo ili ne. Naravno, njihove žrtve su uvijek „teroristi“, kao što to Palestinci dobro znaju. Čak su i djeca uključena u tu „igru“. U Nablusu dvojica 16-godišnjih rođaka su ustrijeljeni, hicem u srce i glavu, zbog toga što su bacali kamenje. Jedan je mrtav, a drugi je teško ozlijeđen. Slični incidenti, bez ikakve međunarodne osude, dešavaju se na Zapadnoj obali gdje se palestinski protesti protiv izraelske tiranije, diskriminacije i ekspanzionizma hrabro i strpljivo nastavljaju. Nijedan narod neće dobrovoljno odustati od domovine i zemlje.
I dok se buldožeri kreću da uništavaju kuće i nasade maslina, kamenje je jedino oružje protiv tih vojnih mašina, kamenje bačeno od strane bijesne omladine koja brani svoje domove i imanje. Međutim, posljedice za one koji bacaju kamenje i za njihove familije su ozljede koje završavaju smrću, ranjavanjima, zatvaranjima, mučenjima i izbacivanjem iz domova.
U Hebronu je ponovljeno naseljeničko nasilje vodilo do pucanja i premlaćivanja palestinskih civila u Starom gradu i okolnim susjedstvima. Protesti protiv ovih opetovanih ugrožavanja njihovih života izazvali su još dodatnih napada na Palestince od strane izraelskih vojnika koji su tvrdili da nastoje smiriti proteste. Suzavci i gumeni meci su ozlijedili 47 palestinskih stanovnika, kao odgovor, kako izraelska vojska kaže, na bacanje kamenja, iako se nikako ne može znati ko je ispalio prvi hitac ili bacio prvi kamen.
U Istočnom Jerusalemu izraelska vlada skoro svakodnevno objavljuje nove planove o građenju novih naselja za Židove na zemlji otetoj od Palestinaca. Porodice su izbačene iz svojih kuća, u kojima su živjele decenijama, dok se židovski naseljenici sada naseljavaju tu, pred njihovim očima. Palestinske kuće se uništavaju u palestinskim dijelovima grada, da bi se napravilo prostora za Židove i da bi se ta mjesta pretvorila u židovske kvartove. Zadnja vijest je da je objavljeno stvaranje novih 1.600 stambenih jedinica, i to za vrijeme boravka američkog potpredsjednika Joea Bidena, koji je došao u Izrael da ponovo započne mirovne pregovore.
I ne samo da se palestinska zemlja otima i životi uništavaju, nego se i palestinska vjerska mjesta, stara stotinama godina, omalovažavaju i obesčašćuju. I kršćani i muslimani se bore da zaustave judaizaciju njihovih gradova, posebno Jerusalema, koji je uvijek bio predmet ovog podmuklog plana, ali nikad intenzivno kao sada.
Izraelska iskopavanja oko trećeg svetog mjesta u islamu, Haremi-šerifa u kome se nalaze dvije slavne džamije, ozbiljno prijete njihovom integritetu i predstavljaju kršenje Četvrte ženevske konvencije koja zabranjuje rušenje svjetske kulturne baštine. Samo 50 m od tog mjesta gradi se židovska sinagoga na muslimanskom dijelu, dok je jedno od najstarijih muslimanskih mezarja izabrano za gradnju izraelskog Muzeja tolerancije. I ne samo to, Izrael periodično postavlja kontrolne punktove da bi spriječili palestinske muškarce da prisustvuju džumi namazu u džamiji Al -Aksa, što je samo uvertira da se Palestincima potpuno zabrani ulazak u grad.
Cijeli arapski i muslimanski svijet zna da Izrael želi da pretvori Jerusalem u ekskluzivno izraelski grad i da svoju teritoriju proširi od Mediterana do rijeke Jordan, ako ne i dalje. Sve do sada to nije smetalo američkoj vladi, ali nakon što je Izrael uvrijedio njihovog potpredsjednika, ova administracija bi trebala shvatiti da se njihovi „prijatelji“ ne mogu više kontrolirati i da prijete i njihovim interesima u ovom regionu.
Netanjahu je uputio poruku isprike američkom državnom sekretaru Hillary Clinton, u kojoj nudi ukidanje nešto oko 500 kontrolnih vojnih punktova, koji su palestinske civile gušili u njihovoj zemlji, posebno na Zapadnoj obali. Ali to nije prvi put da se kontrolni punktovi ukidaju, da bi se podigli novi. On je također sugerirao da bi se još zemlje moglo predati pod kontrolu Palestinske samouprave. To je sramota koju smo prečesto gledali-govor o miru i nekoliko bezvrijednih i lažnih ustupaka dok je situacija na terenu sve gora.
Ali Palestinci su ti oko kojih se trebamo zabrinuti. Osim zidova i zakona koji su već zatvorili Palestince, izraelske vođe, akademici i vojni eksperti, podržani od strane cionističkih fanova, počeli su govoriti o transferu, obuzdavanju palestinskog nataliteta i stavljanju Palestinaca na „dijetu“. Najjeziviji prijedlog je onaj od bivšeg glavnog rabina iz maja 2007. godine kada se on zalagao za intenzivno bombardiranje Gaze. Njegov sin, koji je također glavni rabin, objasnio je to: “Ako se oni ne zaustave nakon što ih ubijemo 100, onda ih moramo ubiti 1.000, a ako se ne zaustave kada ih ubijemo 1.000, onda ih moramo ubiti 10.000. Ako se opet ne zaustave, onda ih moramo ubiti 100.000, pa čak i 1.000.000. Koliko god je potrebno da bi ih natjerali da se zaustave.“
Takve izjave i akcije od države opijene svojom moći su očigledno genocidne i nikakvi mirovni razgovori neće zaustaviti Izrael s tračnica kojim ide. Ali ovdje je jedan siguran lijek-provođenje međunarodnog zakona svim raspoloživim sredstvima, čak ako to zahtjeva sankcije UN-a ili prekid američke pomoći Izraelu, vrijedne desetine milijardi dolara, da bi se Izrael natjerao na saradnju. Sve manje od toga će dati odgovor na pitanje ko ubija koga, za sve one koji su slijepi da već vide istinu koja se odigrava pred očima cijeloga svijeta.
Piše: Sonja Karkar
Izvor: Counterpunch.com