Dobro i zlo nisu isto

U Kur’anu pronalazimo brojne stilske figure pa tako i antonime – riječi suprotne, po značenju, drugim riječima. Zadivljujući su ti primjeri za sve razumne Allahove robove i velika poruka da se uoči bitna razlika i definitivno razdvoji dobro od zla. Cijeli ovozemni život čovjeka varira na ovim relacijama u borbi za dobro i suprotstavljanju od zla. Samo oni koji su uporni, stabilni i strpljivi, a to su iskreni vjernici, uspijevaju odabrati dobro, pravdu, istinu, pošten život i udaljiti se od zuluma (nepravde) i sebi i drugima, loših djela i razuzdanog života van okvira vjere. Tako će postići i krajnji cilj – trajno dobro i nagradu u vječnom životu na Ahiretu.

Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi

U Kur’anu je rečeno: “…Reci: zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?” (El-En’am, 50.) Riječi su prenesenog značenja i slijepac je onaj što je zalutao, a vidi onaj koji sagledava situaciju, koji rasuđuje, koji slijedi Istinu i ide Pravim putem. Ide putem Objave koja mu je vodilja u svakodnevnom životu. Allahov nur – svjetlo osvjetljava mu put i nije prepušten sebi da tumara naslijepo bez dokaza, upute i jasne Knjige. I naredni ajeti oslikavaju ovo stanje: “Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi, ni tmine i svjetlo, ni hladovina i vjetar vrući i nisu nikako isti živi i mrtvi…” (Fatir, 19.-22.) Ovo su primjeri vjernika koji su aktivni, živi i pravilno usmjereni i nevjernika koji su pasivni i neodređeni. Oni ne mogu nikako biti izjednačeni. Vjernik razmišlja i gleda po svjetlu, hodi pravim putem dok ne stigne do krajnjeg cilja – Dženneta, punog hladovine i izvora. Nevjernik je slijep i gluh, tumara po tminama iz kojih ne izlazi, luta u svojoj zabludi do paklene vrućine – vatre Džehennema. Razlika između upute i zablude je fundamentalna i duboka poput razlike sljepoće i vida, tmine i svjetla, hladovine i vrućeg vjetra, smrti i života kako je i navedeno u prethodnim ajetima. Jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s., uspoređujući onog koji se Allaha sjeća i spominje Ga u odnosu na onoga koji to ne čini, je rekao: “Primjer onoga koji spominje svoga Gospodara i onoga ko Ga ne spominje, sličan je primjeru živog i mrtvog.” (Buharija)

Uzvišeni Allah, također, kaže: “Reci: zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su iste tmine i svjetlo, ili, zar oni koje su učinili Allahu ravnim stvaraju kao što On stvara, pa im se stvaranje čini slično.” (Er-Ra’d, 16.) Razlika između Istine i neistine je jasna i očigledna kao što je razlika između slijepca i onoga što vidi, ili između mraka i svjetla. Slijepac je onaj koji negira i odbija Istinu. Primjer tmine – mraka, gdje se ništa ne vidi, simbolizira nestanak i propadanje onoga ko u nju zapadne, u odnosu na svjetlo koje obasjava pravi put. Allah, dž.š., spašava od tmine, zalutalosti, a šejtan odvodi u mrak i propast, kako i Kur’an navodi: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati.” (El-Bekare, 257.) Ista je situacija i kada se usporede razne stvari idoli i kipovi koje pojedinci obožavaju, dajući im moć stvaranja i davanja, zar se oni mogu porediti sa Stvoriteljem Uzvišenim i zar oni mogu biti predmet obožavanja? Njima koji nisu ništa stvorili, nego su i sami stvoreni, klanjaju se pojedinci, i to je najveće poniženje čovjeka obdarenim razumom.

Nije isto halal i haram

U Kur’anu je rečeno: “Nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je zabranjeno.” (El-Maida, 100.) Sve ono što je kvalitetno, čisto, korisno i dozvoljeno, makar ga bilo i malo, bolje je od onoga čega je mnogo, ali je štetno i nekvalitetno, pa samim tim i zabranjeno. Dakle, haram – zabranjeno je sve ono što je loše, a halal – dozvoljeno je ono što je, u biti, dobro. Kako to lijepo zvuči, a u praksi donosi mnogostruke koristi. Loše i dobro nisu na istoj razini i ne mogu se ni porediti, mada je prisutno mnoštvo lošeg, koje obmanjuje i zavodi. U dobru je korist bez loših posljedica, kajanja i stradanja. U lošem nema slasti i ukusa, koje se nalazi samo u dobru. I kada se razum oslobodi strasti, prohtjeva i nezasićenih želja, kada sa svojom bogobojaznošću i pokornosti samo Allahu, uzme kontrolu srca, izabrat će dobro umjesto lošeg i sve će biti uspješno i pozitivno i na ovom i na budućem svijetu.

U Kur’anu je također rečeno: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet, 34.) Rezultat i vrijednost dobrog nije kao što je posljedica čina lošeg. Svojom dobrotom, strpljenjem, blagošću i bez revanšizma na učinjeno zlo i najgrublje se osobe mogu pridobiti i smiriti i zadobiti njihovo povjerenje. Što znači da od neprijatelja dobiju prijatelja, od grubih da postanu blage osobe. U većini slučajeva, srdžba se pretvara u blagost i mirnoću, a oholost u stid. Sve se to postiže lijepom riječju, osmijehom na licu i smirenošću sa onim koji se rasrdio, uzoholio i izgubio kontrolu nad sobom. Ovaj stupanj uzvraćanja na zlo dobrim, ta blagost i mirnoća koja nadvladava nečiju ljutnju i gnjev je blagodat onih koje je Allah obdario strpljivošću. “To mogu učiniti samo odabrani i strpljivi: To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni.” (Fussilet, 35.)

I naredni ajet se veže za ovaj podnaslov: “Nisu isto slijepac i onaj koji vidi; nisu isto vjernici koji dobra djela čine i zlotvori.” (El-Mu’min, 58.) Onaj koji vidi, on i zna svoje mogućnosti i vrijednosti. On se ne oholi i ne uzdiže, već čvrsto stoji na zemlji. Slijepac, pak, ne vidi i ne zna. On griješi u procjeni sebe, svojih mogućnosti i stvari oko sebe. On nasumice tumara zbog loše procjene situacije. Tako je i kada se porede vjernici koji čine dobra djela i zlotvori koji ustrajno griješe i prema sebi i prema drugima. Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: „Allah se smilovao čovjeku koji realno procijeni svoje mogućnosti.“

Nije svejedno ići ili ne ići u džihad

Allah, dž.š., kaže: “Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnom hramu ravan onome koji u Allaha i u Budući svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni jednaki pred Bogom…” (Et-Tevbe, 19.) U komentaru ovog ajeta Ibnu Abbas je rekao: Doista su mušrici govorili: Održavanje Časnog hrama i napajanje hodočasnika bolje je od onog ko vjeruje i bori se u džihadu na Allahovom putu, pa su se tako udaljili od Kur’ana i Poslanika, s.a.v.s.. Pa je Allah, dž.š., odlikovao vjerovanje i džihad na Njegovom putu nad održavanjem Časnog hrama i napajanjem hodočasnika koje su prakticirali mušrici, a koji od toga neće imati koristi, pošto su istovremeno činili širk.

Prenosi Velid bin Muslim, od Nu’man bin Bešira da je pričao: „Bio sam kod minbera Allahova Poslanika, s.a.v.s., u grupi ashaba pa jedan od njih reče: ‘Ne obavezujem se da poslije primanja islama radim djela u ime Allaha, osim da napajam hadžije’. A drugi dodade: ‘Ne to, već održavanje časnog hrama’. Na to jedan reče: ‘Borba na Allahovom putu je bolja od toga što ste rekli’. Izgrdio ih je Omer, r.a., i reče: ‘Ne podižite glasove kod minbera Allahova Poslanika, s.a.v.s.,’ – a bio je petak – ‘ja ću kada klanjam džumu pitati Poslanika, s.a.v.s., o ovome oko čega se razilazite’. To je Omer, r.a., i učinio, pa je došla objava navedenog ajeta“. (Muslim i Ebu Davud) (Tefsir ibn Kesir, prijevod, skraćena verzija, str. 543., Sarajevo 2000. godina, Muhamed Nesib Er-Rifa’i)

Allah, dž.š., u drugom ajetu je rekao: “Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore, imecima svojim i životima svojim…” (En-Nisa’, 95.) U ovom ajetu je druga situacija, jer su u pitanju vjernici koji su sposobni i idu u džihad i oni koji bi išli u borbu, ali su nesposobni, kao što je bio slučaj sa Ibn Ummi Mektumom, koji je bio slijep. I ovo potvrđuje da je džihad farzi-kifaje, kolektivna dužnost i obaveza vjernika. Ovdje je opće pravilo nejednakosti između onih vjernika koji se ne bore zato što su fizički nesposobni i siromašni, u odnosu na ostale vjernike koji se bore svojim imecima i životima. Zato su i nagrade na Ahiretu stepenovane, kako je navedeno u hadisu: „U Džennetu ima stotinu deredža koje je Allah pripremio borcima na Njegovom putu, a razdaljina između dva stepena je kao razdaljina između neba i Zemlje.“ (Buharija i Muslim) (U okrilju Kur’ana, prijevod, Knjiga 5, strana 213., Sejjid Kutb, Sarajevo 1996. godine)

Za one koji stvarno ne mogu ići u džihad, iz gore navedenih i sličnih razloga Poslanik, s.a.v.s., nalazi utjehu ovim hadisom: „Džihad starih (iznemoglih), maloljetnih, slabih i žena je hadž i umra.“ (Nesai)
I naredni ajet je vezan za ovaj zadnji podnaslov: “…Nisu jednaki oni među vama koji su davali priloge prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu; Allah dobro zna ono što radite.” (El-Hadid, 10.) S ovom pobjedom se misli na oslobođenje Mekke. Prije oslobođenja Mekke bilo je teško stanje i tada je bio mali broj iskrenih vjernika. Nakon fetha – oslobođenja Mekke, zajednica muslimana je ojačala i islam se brzo širio na sve strane. Zato je Poslanik, s.a.v.s., u pogledu prvih ashaba, onih koji su ga pomogle kada mu je bilo najteže, rekao: “Ne dirajte mi moje ashabe, jer tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kad biste podijelili sadake koliko je brdo Uhud, ili neko drugo brdo u zlatu, ne biste dostigli njihova djela.” (Ahmed) Dakle, onaj ko troši imetak i bori se kad je vjera ugrožena, kad je malo istomišljenika, kada nema dobiti i izobilja ovozemnog, već samo nagrada Uzvišenog, drugačiji je i bolji od onog koji troši i bori se kada je vjera bezbjedna, kada su muslimani moćni i brojni. Opet, sve ovisi od iskrenih namjera i nijeta, šta je kome bio cilj, a to zna samo Uzvišeni Allah. Ovo stanje prvih muslimana može se prenijeti i na situaciju sa našim muslimanima, na stanje prije rata i agresije na našu zemlju, kada su u tadašnjem sistemu samo rijetki ostali privrženi svojoj vjeri, i na stanje danas, kada su mnogi u ovim povoljnijim okolnostima za vjeru, vratili se svojoj vjeri i pridružili se onima koje su nekad sa podozrenjem gledali. Svi koji ustraju i ostanu na Pravom putu bit će spašeni.

Nisu isti Džennet i Džehennem

Ovo je istaknuto u narednom kur’anskom ajetu: “Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta će ono što žele postići.” (El-Hašr, 20) Da, oni nisu jednaki i dok su na dunjaluku u svojoj naravi i stanju u životu i ponašanju u smjeru kretanja, i naravno svojoj konačnici. Oni su dva različita puta, prividno zajedno na dunjaluku, a definitivno rastavljeni na Ahiretu, u dva potpuno različita – suprotna stanja. (U okrilju Kur’ana, prijevod, Knjiga 28, strana 55., Sejjid Kutb, Sarajevo 1996. godine) I naredni ajet oslikava ove dvije grupe, stanovnike Dženneta i Džehennema: “Ove dvije vrste su kao slijep i gluh i kao onaj koji vidi i čuje. A mogu li se oni uporediti? Pa zašto ne razmislite?” (Hud, 24.) Sve ove usporedbe su činjenice o kojima nema rasprave, i usmjerenje su čovjeku da može postići dunjaluk i Ahiret, ili izgubiti oboje. Potvrda tome su i naredni ajeti: “Zar da vjerniku bude isto kao grješniku? Ne, njima neće biti isto: one koji su vjerovali i dobra djela činili čekaju džennetske bašče u kojima će boraviti; a one koji nisu vjerovali čeka vatra u kojoj će prebivati;…” (Es-Sedžde, 18-20.) Po samoj prirodi nisu jednaki vjernici i grješnici, ni po osjećanjima ni po ponašanju, pa kako bi se izjednačavali u blagodatima i nagradama na ovom i Budućem svijetu. Vjernici hode pravo i prema Uputi od Allaha, rade po ispravnom programu, a grješnici odstupaju od tog programa, srljaju i šire smutnju i nered po Zemlji.

Nema izjednačavanja vjernika i nevjernika ni na dunjaluku ni na Ahiretu. Allah, dž.š., ne dozvoljava to izjednačavanje: “Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju.” (El-Džasije, 21.) Muhamed Ibn Ishak u svom djelu Es-Sira navodi da je na jednom kamenu od ostataka temelja Kabe nađeno zapisano: Radite zlo – a priželjkujete dobro – to može biti, ali kad na trnu rodi grožđe! (Tefsir Ibn Kesir, skraćena verzija, prijevod, str. 1239., Muhamed Nesib Er-Rifa’i, Sarajevo 2002. godine) Ovakvo izjednačavanje navedeno u Kur’anu protivi se Allahovom zakonu po kojem je uspostavljen cijeli kosmos. Skladan ljudski život ostvaruje se u razlici između onih koji čine dobra djela i onih koji griješe. Za dobra djela slijedi nagrada, a za zlo kazna, nikome neće biti učinjena nepravda.

Nisu jednaki rob i onaj koji je slobodan

Kao i prethodna, i ovo su zanimljiva kur’anska poređenja. Evo tih primjera: “Allah navodi kao primjer roba u tuđem vlasništvu koji ništa nema i onoga koga smo Mi bogato obdarili i koji udjeljuje iz toga i tajno i javno, zar su oni jednaki?…” (En-Nahl, 75.) Ovaj primjer, tumači Ibnu Abbas je, ustvari, primjer vjernika i nevjernika. Rob u vlasništvu drugog, koji ne može ništa učiniti je kao onaj koji ne vjeruje, a onaj koji je slobodan, obilno opskrbljen, koji dijeli i tajno i javno je vjernik. Mudžahid kaže: ovo je primjer lažnog idola i Uzvišene Istine. Može li se ovo dvoje izjednačiti? Dakle, nemoćni rob u tuđem vlasništvu i njegov gospodar – vlasnik koji ima pravo raspolaganja ne mogu se izjednačiti. A kako tek da se poredi Gospodar svih ljudi sa svojim stvorenjima bez obzira na njihov položaj i stalež, kad su oni Allahovi robovi koji su dužni samo Njega – Gospodara svoga obožavati i vjerovati. (U okrilju Kur’ana, prijevod, Knjiga 14, strana 110., Sejjid Kutb, Sarajevo 1996. godine)

Primjer drugi: “Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem; koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svom; – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na pravom putu?” (En-Nahl, 76.) I ovaj primjer po Mudžahidu odnosi se na idola i Uzvišenu Istinu. Kumir niti govori, niti priča, niti od njega ima koristi. Kakav je on u odnosu na onoga koji je na Pravom putu i koji pravedno postupa a to je iskreni vjernik. (Tefsir Ibn Kesir, skraćena verzija, prijevod, str. 722., Muhamed Nesib Er-Rifa’i, Sarajevo 2002. godine) Ovo je očit primjer gluhonijemog, slabog, pa i priglupog čovjeka, koji ne zna i ne želi da zna, sve uzima za gotovo i koji ne donosi nikakvo dobro, i snažnog vjernika, ustrajnog na Istini koji traži pravednost i ustrajava na Pravom putu. Nijedan pametan čovjek neće staviti na istu razinu ovu dvojicu. Kako onda poistovjećivati kipove, likove i kamenje koje jedni obožavaju i Uzvišenog Allaha, Moćnog i Silnog, Koji sve zna i sve može.

Evo i trećeg kur’anskog primjera: “Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka, da li je položaj njih dvojice isti?…” (Ez-Zumer, 29.) Ovo se može uporediti sa mušrikom koji obožava razne idole i kipove i vjernika koji obožava samo Allaha, dž.š.,. Njihov položaj nije isti. Onaj koji sluša jednog Gospodara uživa u rahatluku pravilne orijentacije, spoznaje i jasnoće puta. A onaj koji je podređen sukobljenim gospodarima je u patnji, nesiguran je i ne može zadovoljiti nijednog od njih. Ovo je primjer monoteizma, vjere i pokornosti jednom Gospodaru i politeizma, obožavanja drugih stvari. (U okrilju Kur’ana, prijevod, Knjiga 24, strana 31., Sejjid Kutb, Sarajevo 1996. godine)

Ni oni koji znaju i koji ne znaju

I ovim poređenjem je istaknuta vidna razlika ove dvije kategorije ljudi: “Reci, zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo pametni pouku primaju.” (Ez-Zummer, 9.) Istinsko znanje je spoznaja Istine. Nisu znanje pojedinačni odvojeni podaci koji opterećuju razum, a ne vode velikim istinama kosmosa i harmonije u njemu. Istinsko znanje i prosvijetljena spoznaja postižu pokornost Stvoritelju, smjerno obavljanje namaza, senzibilnost srca, osjećaj opreza u pogledu Ahireta između straha od kazne i Allahove milosti i dobrote. Stiže se do srži spoznaje, do velikih i nepromjenljivih istina, sa svojim razumom, vidom i sluhom. To su znanstvenici i učenjaci koji pouku primaju, koji ne zaboravljaju Dan susreta sa svojim Gospodarom. (U okrilju Kur’ana, prijevod, Knjiga 24, strana 18., Sejjid Kutb, Sarajevo 1996. godine) Suštinska je razlika između nauke i neznanja, kao i korisne i nauke koja ne koristi. Naredni hadisi to potvrđuju: „Čovjeku je dosta znanja kada se Allaha boji, a dosta mu je neznanja kada se sam sebi divi.“ (Bejheki) „Molite Allaha da vam da korisnu nauku, a utječite se Allahu od nauke koja ne koristi.“ (Ibnu Madže i Bejheki)

Ni vode dva mora nisu iste

Allah, dž.š., navodi ovaj primjer: “Ni dva mora nisu jednaka: jedno je slatko i prijatno – voda mu se lahko pije, a drugo je slano i gorko,…” (Fatir, 12.) I ovdje se manifestira veličanstvena moć Stvoritelja da stvara različite stvari koje samo prividno djeluju iste. U ovom slučaju dva mora: jedno je slatko i pitko, a to su rijeke i brojna slatkovodna jezera, a drugo slano i gorko, a to su mora i okeani. Ova precizna harmonija ne može niukom slučaju biti rezultat slučajnosti, već je određuje Gospodar Uzvišeni. Čak, i kada se te dvije vode dodiruju, one se ne miješaju, jer je Allah, dž.š., nevidljivu pregradu postavio: “On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio.” (Furkan, 53.) Vele da je jedan veliki znanstvenik, koji je godinama istraživao ovaj fenomen kada su mu rekli da ima ajet o tome u Kur’anu, odmah islam prihvatio. Pred ovim, kao i brojnim drugim dokazima dah zastaje, srce se smiruje, a um svjedoči veličanstvenu moć i mudro stvaranje Stvoritelja Uzvišenog.

Razmišljanjem o specifičnosti kur’anskih ajeta koji su navedeni u ovom kazivanju, kada se porede i ističu fenomeni koji se inače suštinski razlikuju, koji su u oprečnosti jedan spram drugog – neminovno, kao i brojni drugi kur’anski dokazi, vode zaključku da je sve oko nas mudro i svrsishodno uređeno i ništa, hvala Allahu, dž.š., nije prepušteno slučaju. Sretni su, zadovoljni i smireni oni Allahovi robovi koji su ovo spoznali i ispravno shvatili, i koji su nakon toga izabrali Pravi put, put dobra i uspjeha na oba svijeta.

Piše: Ishak SEDIĆ
Izvor: Novi Horizonti
Obrada: IslamBosna.ba