Djeca Gaze: Prestrašena i u klopci
Omsiate je namjestila svoju zelenu školsku uniformu i polahko izlazi ispred stola u centru učionice. Ova tiha 12-godišnja djevojčica drži svijetlo obojenu sliku i počinje da objašnjava svojim školskim prijateljima šta je nacrtala. To je svakodnevna scena u školama širom svijeta, ali ima jedna ogromna razlika: njena slika ne prikazuje nedavni piknik njene familije, ili neki veseli školski izlet, nego dan kad je u izraelskoj vojnoj ofanzivi ubijen njen 9-godišnji brat i kad je uništena njena kuća.
” Ovdje je mjesto gdje je pogođen moj brat Ibrahim, neka je rahmet njegovoj duši. I ovdje je avion F16 koji baca rakete na kuću i drveće, i ovdje je tenk koji je počeo da puca”, objašnjava ona. Ova vježba ima namjeru pomoći učenicima u školi da se lakše nose s onim što su doživjeli u ratu, koji dominira njihovim kratkim životima; posebno se ovo odnosi na horore izraelske ofanzive “Cast Lead”, u kojoj je ubijeno 1.400 Palestinaca i uništena 1/8 kuća u Gazi.
Poput stotina raseljenih stanovnika Gaze, njena familija je provela više od godinu dana živeći u šatoru, u blizini njene kuće. Malo toga oko obnove je učinjeno od ofanzive do danas – zbog toga što materijal ne može doći u Gazu, jer je Izrael nametnuo blokadu još od 2007. godine – i grupe djece se šetaju po ruševinama, igrajući nogomet oko rupa od bombi.
Beskućništvo je samo jedan od problema s kojima se suočava 780.000 djece u Gazi nakon ovog sukoba, neki od problema su istraženi i u novom dokumentarcu na “Channel 4” koji se zove “Djeca Gaze”.
Ono što najviše uznemirava jesu emocionalni ožiljci koje imaju djeca koja su proživjela ovaj sukob. Zdravstveni mentalni program u Gazi izvještava da većina djece pokazuje znakove anksioznosti, depresije i problema s ponašanjem. Mali dječaci izgrađuju igračke rakete od boca, govore o “lažnim” puškama koje će kupiti sa svojim “lažnim” novcem. I dok su dječaci širom svijeta preokupirani oružjem i borbom, ovo je puno ozbiljnije, djeca se igraju “Židova” i “Arapa”, a ovdje je ta igra puno realističnija.
Ove igre reflektiraju dječiju želju za osvetom protiv svojih susjeda, o kojoj govore otvoreno. “Mislim da vidimo sve jaču želju za nasiljem, i to me rastužuje”, kaže Jezza Neumann, direktor ovog programa. “Ako bi legalno dobili osvetu ili satisfakciju, ili ako bi neko kazao da mu je žao, onda bi se moglo nešto učiniti. Ono što sada vidite je samo vrh ledenog brijega.”
Mahmud (12) opisuje kako su izraelski vojnici pokucali na vrata njegove kuće i ubili njegovog oca, dok je ležao na mjestu gdje mu je otac umirao, u rekonstrukciji događaja koja je slamala srce, i opisivajući ogromne promjene koje su mu se poslije toga desile. “Prije rata, ja sam razmišljao o obrazovanju, ali poslije ovoga počeo sam razmišljati kako da budem borac”, kaže on, dok je svojim smeđim očima gledao ravno u kameru. “Božijom voljom, ako uspijem da ubijem makar jednog Izraelca – to je bolje nego da ne uradim ništa.”
Odlučan da osveti smrt svoga oca, Mahmud gleda film o šehidskoj operaciji. Samo nekoliko stotina metara od doma njegove porodice je kamp za obuku boraca u Gazi, Hamasa i Islamskog džihada, gdje mladi ljudi otvoreno nose lansere raketa. I dok je Mahmud odlučan da se osveti, njegova mati plače na mogućnost da on postane šehid. “Bila bi čast da on pogine u ime Allaha, ali ne želim da izgubim svoga sina”, kaže ona.
Neki vjeruju da stroge izraelske restrikcije onemogućavaju normalan život za 1,1 milion ljudi koji ovdje žive, i da zbog toga djeca osjećaju da nemaju drugog izbora nego da se pridruže pokretu otpora. Prošle sedmice Palestinci u Gazi održali su mirovne proteste kako bi obilježili 1.000 dana izraelske blokade. Za ovo vrijeme nezaposlenost se povećala za 45%, sa 76% domaćinstava koji žive u siromaštvu.
“Djeca se muče s planovima za budućnost” kaže Neumann. “Većina onih koji završe školu su nezaposleni, i ne mogu praviti planove jer ne mogu izaći odavde.” Familije su opterećene ovim konfliktom, a mnogi roditelji osjećaju krivnju zbog toga što svoju djecu ne mogu zaštititi od nasilja, a sada se ne mogu brinuti za njih poslije prestanka rata. Dok sjedi u šatoru, koji je sada njihov novi dom, Omsiatin otac plače dok govori o smrti svoga sina Ibrahima.
“Izraelci su mi ubili sina dok je bio u mom naručju, i nisam ništa mogao učiniti da ga zaštitim”, kaže on, dok mu suze kapaju niz lice. „Nisam ga mogao ni gledati, dok je udisao posljednje trenutke života, zbog toga što su vojnici bili iznad moje glave. Bio sam prevelika kukavica čak i da zagrlim svoga sina. Bojao sam se da će me ubiti. Ove stvari me sada razaraju.”
Dr. Ahmed Abu Tavanhina kaže da i ovaj problem utječe na djecu u Gazi: “Oni su dva puta izgubili svoje roditelje: prvo, za vrijeme konflikta, kad su vidjeli svoje roditelje prestravljene i nesposobne da ih zaštite od nasilja. Sada, pod blokadom, oni vide da njihovi roditelji nisu u stanju da im obezbijede osnovne životne potrepštine, poput skloništa i hrane”, kaže on. “To je kriza koja prijeti porodicama i zajednicama širom Gaze.”
Za neke, ova kriza je imala razarajući efekat za odnose u porodici, s čim psiholozi i službenici nevladinih organizacija dovode u vezu porast nasilja u porodici, a što je povezano s ovim osjećajem nemoći…
Mnoga djeca pate zbog fizičkih efekata ovog sukoba. Jedna od te djece je Mahmudova 9-godišnja sestra Amal. Zarobljena ispod ruševina svoga doma – kojeg je uništila izraelska granata – četiri dana prije nego što je spašena, Amal je imala geler u mozgu. S infuzijama i raznim cjevčicama širom tijela, u nemogućnosti da dobije odgovarajuću medicinsku pomoć u Gazi, Amal je bila sretna da dobije papire i propusnicu koji joj dozvoljavaju liječenje i pregled u obližnjoj bolnici u Tel Avivu, Ali, njena iskustva su je toliko prestrašila i toliko se boji Izraelaca – da ne želi da ide. Listajući svoju knjigu sa slikama, njena kosa je ispletena u lijepe pletenice, dok nam objašnjava: “Previše se bojim ići u Izrael. Bojim se Židova. Bojim se da bi me mogli ubiti.” Mnoga djeca koja se nalaze u bolnici Šefa u Gazi nemaju mogućnost napustiti Gazu, i prognoze za njih su veoma crne. Kemoterapija nije dostupna u Gazi, i mnoga od djece na tom odjelu ne mogu dobiti papire koji su im potrebni da tretman dobiju u izraelskim i egipatskim bolnicama. Jedno od ove djece je 10-godišnji Ribie, koji ima uznapredovalu leukemiju i nije u mogućnosti da napusti Gazu. Njegov otac, sjedeći u bolničkoj sobi, bez opreme i lijekova koje njegov sin očajnički treba, je uništen zbog toga što nema dozvole da izvede Ribiea iz Gaze. “Kako da izađemo? Ova granica je zatvorena, i druga granica je zatvorena. Šta da radim?”, pita on.
“Stopa smrtnosti od raka u Gazi veća je nego bilo gdje drugdje”, kaže Steve Sosebee, predsjedndik Palestinskog fonda za pomoć djeci. “Morate dobiti dozvolu ako želite da uđete u Gazu i većina njih nije zagarantovana. Veliki broj djece umire zbog ljudi na vrhu…”
Čak i roditelji koji imaju potrebna dokumenta koja dozvoljavaju njihovoj djeci da idu vani na liječenje nisu u boljoj situaciji. 8-godišnjem Visamu je data dozvola da pređe u Egipat na liječenje, ali je sedmicama čekao da se otvori granični prelaz. Nakon što se to desilo, i nakon što su satima čekali na granici, konvoj pun pacijenata je vraćen nazad, i morali su proći dug put nazad u bolnicu Naser. Njegov otac očajnički je pokušavao saznati od uposlenih u bolnici zašto je konvoj vraćen. “Svaki dan duže koji ostane ovdje – to je opasnost za njegov život”, kaže on, a njegove riječi su riječi velikog broja palestinskih roditelja.
Piše: Rachel Shields
Izvor: Uruk.net
