Strasti i njihov utjecaj na razilaženje (2. dio)

Allah je ukorio Jevreje zbog njihovog slijeđenja strasti, jer ih je to povelo da zamjene Allahov šerijat i povelo ih je da uznevjeruju u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u ono s čim je došao od Objave.

A sve to je uzrokovano njihovim slijeđenjem strasti. Kaže Uzvišeni: “I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali, a druge ubili.” (El-Beqare, 87.) I kaže Uzvišeni: “Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali.” (El-Maide, 70.)

Povođenje za strastima je osnova i temelj zablude i nevjerstva, a poznato je da to vodi ogromnom disparitetu. Neke strasti vode prema onome što je spomenuto, a neke prema onome što je manje od toga. Svaki onaj koji se suprotstavlja istini ili se povodi za strašću ili se povodi za pretpostavkom, a pretpostavkama se ne dolazi do istine, kao što kaže Uzvišeni: “…oni se povode za pretpostavkama i onim za čim duše žude.” (En-Nedžm, 23.) Onaj koji smatra da je njegov stav ispravan i da posjeduje argument kojeg se drži, vidjet će da je taj argument ustvari samo njegova pretpostavka kojom se ne dolazi do istine. Argumenti su mu samo nejasnoće/ šubhe nastale zbog uopštenog ili dvojakog značenja teksta na koji se poziva tako da se ne razlikuje pravo od pogrešnog značenja, pa kada mu se objelodani istina nestaje nejasnoće/ šubhe.

Moramo znati da nam Allah nije spomenuo u Kur’ani-Kerimu događaje prijašnjih naroda izuzev zato što imamo potrebu za tim i zato što je u tome korist. Na osnovu tih događaja možemo uporediti ono što se dešava nama s onim što se dešavalo prijašnjim narodima, kako bi uvidjeli šta taj postupak za sobom povlači. Da nije u dušama ljudi ili većine njih isto ono što je bilo u dušama onih koji su poricali poslanike, ne bismo imali potrebu da ih uzimamo u obzir kad im ne bi sličili govorom, postupkom ili skrivenim temperamentom koji čeka da se pokaže. Međutim, stvarnost je onakva kakvu je opisao Uzvišeni Allah: “Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična!” (El-Beqare, 118.), “I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao nijedan poslanik, a da nisu rekli: ‘Čarobnjak je!’, ili: ‘Lud je!'” (Ez-Zarijat, 52.), “Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe.” (Fussilet, 43.), “To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih.” (Et-Tevba, 30.), to jeste, njihov govor je poput govora onih koji su ih pretekli u kufru ili mu sliči.

Zato je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista ćete slijediti običaje onih koji su bili prije vas, sve pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa čak kad bi se oni zavukli u gušterovu rupu, vi biste ušli za njima.” Rekli su: “O Allahov poslaniče, Jevreje i kršćane?” Kaže: “Pa koga drugog?” (Bilježe Buharija i Muslim izuzev izraza “sve pedalj po pedalj, lakat po lakat” kojeg je zabilježio Ahmed u Musnedu 4/125.) U drugom hadisu se kaže: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok moj ummet ne bude slijedio postupke naroda prije njih, pedalj po pedalj, lakat po lakat.” Rekli su: “O Allahov poslaniče, Perzijance i Rimljane?” Reče: “Pa koje ljude izuzev navedenih.” (Bilježi Buharija, Poglavlje o slijeđenju)

Mnogo je onih koji pozivaju da budu sudruzi Allahu Uzvišenom u pokornosti njihovim naredbama i u slijeđenju, pa čak i u veličanju! Ali to ne mogu predstaviti očiglednim, zato to taje u sebi, što predstavlja sam vrhunac nepravde i neznanja. Svaka osoba, izuzev ona kojoj Allah hoće drugačije, ima makar trunku ove osobine. Ako Allah ne pomogne roba i ne uputi ga, obznanit će se to iz njegove duše pa će upasti u ono u šta su upali Iblis i faraon u onoj mjeri koliko bude u mogućnosti i koliki mu bude stepen vlasti.

Rekli su neki od ispravnih prethodnika: “Nema ni jedne duše a da nema u njoj ono što je u duši faraona, s tim što se faraonu ukazala prilika pa je to ispoljio, a drugi su nemoćni pa se to zataji.” (Ovo je spomenuo šejhul-Islam Ibn Tejmijje 8/217, 14/324)

Razuman čovjek kad se upozna sa stanjima duše i sazna vijesti o ljudima, zaključuje da svaki pojedinac želi sebi da prigrli i sebe da uzdigne onoliko koliko mu mogućnosti to dozvoljavaju, jer duše su prepune ljubavi prema poziciji i vođstvu, u zavisnosti od mogućnosti. Tako da srećemo osobu koja prijateljuje s onima koji se podudaraju s njim u njegovoj strasti, dok odbija one koji se ne slažu s njegovim strastima. Božanstvo mu je ono što su mu želje i strasti, kao što kaže Uzvišeni: “Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo?” (El-Furqan, 43.) Onaj koji se podudara s njegovim strastima, sluša njegov govor i koji ga slijedi postaje njegov prijatelj blizak njemu, pa makar taj bio nepokoran Uzvišenom Allahu, pa čak bio mušrik kafir. A onaj koji se ne slaže s onim na čemu su njegove strasti postaje mu neprijatelj pa makar bio od Allahovih evlija.

Po ovom pitanju je veliki disparitet među ljudima, mnogo je muslimana koji traže od drugih da im budu poslušni, pa makar to što traže bilo nepokornost Allahu Uzvišenom. Onaj koji im se pokori u tome biva im draži i miliji od onoga koji se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Mnogo je onih čija ljubav prema vlasti biva latentna/skrivena i od njih samih, tako da i ne osjećaju to, što je bolje od drugih, ali u slučaju potrebe dolazi do izražaja ova skrivenost. Zbog toga je ova stvar nazvana ‘skrivene želje’ / eš-šehvatul-hafijetu.

Rekao je Šeddad b. Evs: “O preostali Arapi, ako se izašta za vas bojim, to je rija i skrivene želje. Upitan je Ebu Davud Es-Sidžistani: ‘Šta su to skrivene želje?’, pa je rekao: ‘Ljubav prema vlasti, ona je skrivena, skriva se od ljudi do te mjere da se nekada prikrije i njenom nosiocu.'” (Medžmu’ul-fetava od Ibn Tejmijje, 16/346)

Od pokazatelja ove stvari: Ljubav prema onome koji te uzdiže, prihvatanje njegovog stava i poklanjanje pažnje njemu više nego drugima pa makar to i ne bilo najpokornije Allahu i najbliže bogobojaznosti. Ovo se često sreće čak i kod onih koji posjeduju znanje! Susrećemo među onima kojima je dato znanje da vole one koji ih uzdižu i koji im se pokoravaju, a da u isto vrijeme ne uzdižu one koji su na njegovom stepenu ili čak učeniji od njega pa makar bili na istom pravcu. Poput postupka Židova kad je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s istom porukom u koju je pozivao Musa, pa su uznevjerovali i iskazali mržnju prema njemu. Kaže Uzvišeni: “A kada im se kaže: ‘Vjerujte u ono što Allah objavljuje!’ – oni odgovaraju: ‘Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno’ – i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju.” (El-Beqare, 91.)

Zatim, može doći do toga da se ispolji nepravda i neprijateljstvo prema onome koji se suprotstavi njegovim strastima ili čak prema onome koji izvršava ono što mu je obaveza od Allaha, poput širenja znanja ili da’va, poziv Allahu Uzvišenom, pa stane nasuprot takvog odvraćajući od istine, ili miješajući istinu s neistinom. Ovakav je postupak jevrejskih učenjaka, kao što kaže Uzvišeni o njima: “O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?” (Ali ‘Imran, 71.) Zatim srećemo da takav naziva one s kojima se razilazi ružnim imenima i nadimcima koji se suprotstavljaju Allahovoj naredbi i naredbi Njegova Poslanika želeći razilaženje i želeći nered, a tvrdeći pri tome da je mirotvorac i da se suprotstavlja neredu, kao što kaže Uzvišeni za faraona: “‘Pustite vi mene’ – reče faraon – ‘da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove.'” (Gafir, 26.) On je tvrdio da je miritelj, reformator, čuvar i branilac vjere i njene izmjene, a da je Musa od onih koji mijenjaju vjeru i onaj koji nered čini po Zemlji!

Na ovaj način se kod sljedbenika strasti i tragaoca za uzdizanjem mijenja istina, tako da smutljivac biva proglašen mirotvorcem, a pravi mirotvorac biva okarakterisan smutljivcem. Nevjerovanje u Allaha i osporavanje Njegove vlasti se proglasi vjerom kojoj se obaveza pokoriti i štititi, time mijenjajući Allahovu vjeru tom vjerom. Vidjet ćemo da ovakvi svrstavaju ljude shodno svojim strastima. Ovaj je ihvanija, onaj selefija, dok je neko tabligija, drugi je sururija ili havandžija! Takva imena nisu došla od Allaha, niti su u vjeri muslimana, već je to džahilijet i nazivi kojima se priziva u grupisanje i razilaženje.

Mada ćemo naziv selefija naći kod ranih generacija i pod njim se podrazumijeva da je to onaj koji slijedi pravac ashaba i onih koji se za njima povode, ali i pored toga ako se upotrijebi radi fanatizma i pripadnosti određenoj skupini takvo nešto je nepodnošljivo u šerijatu.

Zabilježeno je u siri da je prilikom jednog od Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, pohoda došlo do svađe između dva mladića, jedan je bio od muhadžira, a drugi od ensarija, pa je muhadžir pozvao muhadžire, a ensarija ensarije u pomoć. Pa je izašao Allahov poslanik, sallallaju alejhi ve sellem, i rekao: “Šta je ovaj džahilijetski poziv?! Ostavite se toga jer je to truhlo/jer je to smrdljivo.” (Bilježi Muslim, br. 2584) Iako su ova dva naziva, muhadžiri i ensarije, došli u Kur’anu Časnom, i oni su mili Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali onog trenutka kada su upotrijebljeni radi grupisanja i podvajanja, postali su od džahilijetskih postupaka. Obavijestio nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je taj poziv smrdljiv jer on poziva u podjelu i dezintegraciju. (Zadul-me’ad, 2/471)

Slično ovome je primjer koji se desio Selmanu na dan Uhuda kad je gađao jednog od mušrika pa je rekao: “Primi ovo, ja sam Perzijanac.”, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Reci: ‘Ja sam čovjek musliman.'” (Bilježi Ebu Davud)

Primjer je i ono što je spomenuo šejhul-Islam, rhm., kada kaže: “Prenešeno nam je od Muavije b. Ebi Sufijana da je pitao Ibn Abbasa: ‘Da li si ti od sljedbenika Alije ili Osmana?’, pa je odgovorio: ‘Niti sam sljedbenik Alije, niti Osmana, već sam od sljedbenika Allahovog Poslanika, sallallahu alehi ve sellem.'” (Bilježi Ibn Betta u El-Ibani, br. 238; El-Lalekai, br. 133) Kaže: “Također, svi ispravni prethodnici su govorili: ‘Sve strasti će u vatru.’ Rekao je jedan od njih: ‘Ne znam koja je blagodat veća: to što me je Allah uputio u islam ili što me je udaljio, oslobodio ovih strasti.’ (Bilježi Ed-Daremi)

Nije dozvoljeno razbijanje ummeta i podvrgavanje ispitima koje nije naredio Allah niti Njegov Poslanik, npr., da se kaže osobi: “Da li si ti Šukejli ili Karfendi?” (nazivi koji su korišteni u vremenu šejhul-Islama, op. prev.) Ovi nazivi su neispravni i nisu objavljeni od Allaha, niti se nalaze u Allahovoj knjizi, niti u sunnetu Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti su u poznatim predajama od prethodnih imama. Niti ime Šukejli niti Karfendi!! Već, ja sam musliman koji slijedi Allahovu Knjigu i sunnet/praksu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allah Uzvišeni nas je u Kur’anu nazvao muslimanima, mu’minima, Allahovim robovima … tako da ne ostavljamo imena kojima nas je Allah nazvao mijenjajući ih za nova imena kojima se narod nazvao ili njihovi preci. I nije dozvoljeno nikome da narodu nameće ova imena i da ih njima doziva, već je najbolji kod Allaha onaj koji je najbogobojazniji bilo kojoj skupini pripadao … itd.” (Medžmu’atul-fetava, 3/415; 20/164)

Obaveza je svim onima koji objašnjavaju bilo koji segment vjere da budu iskreni prema Allahu, prisni istini, da nadvladaju svoju prirodu i da se suprotstavljaju slijeđenju strasti i onome što tome vodi, poput ljubavi prema hvalisanju i pohvali, popularnost i mnoštvo sljedbenika, ili onoga što je gore od svega navedenog, a to je težnja da se dođe do nečega od krhotina dunjaluka.

Rekao je Ibnul-Kajjim govoreći o izrazima koje je mrzio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Od njih je dozivanje džahilijetskim nazivima, isticanje svojim karakteristikama, poput poziva u plemensku pripadnost, fanatično vezanje za nju i za svoje porijeklo. Od primjera je i fanatizam prema određenom mezhebu, pravcu ili šejhu i davanje prednosti nekom od njih nad drugima na osnovu strasti i pripadnosti. Samim tim što pripada nekome tome i poziva, čuva i brani, i na osnovu toga vaga ljude. Ovo je od džahilijetskog poziva.” (Zadul-me’ad, 2/471)

Rekao je šejhul-Islam: “Nije ni na kome da ummetu nameće osobu, da poziva u njen pravac na osnovu kojeg prijateljuje i neprijateljuje, izuzev Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti se ummetu nameće govor na osnovu kojeg se prijateljuje i neprijateljuje izuzev Allahova govora i govora Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onog na čemu se složio ummet. Već je takvo nešto od postupaka novotara, koji sami sebi nametnu osobu ili neki govor i time razbijaju ummet gradeći prijateljstva i neprijateljstva na tome ili na osnovu te pripadnosti.” (El-Medžmu’u, 20/164)

Nastavit će se… InšaAllah

Naslov originala: El-heva ve eseruhu fil-hilaf
Autor: Uvaženi učenjak Abdullah El-Gunejman

Preveo: Mithad R. Ćeman, Fakultet da’ve i usuli-ddina