Najbolji način da ustanovimo karakter određenih muškaraca je kroz njihov odnos prema ženama. Odnos muškog roda prema ženama je lakmus-papir na kojem iščitavamo njihov odgoj, karakterne osobine, prepoznajemo edukatore, odsustvo empatije, uvažavanje neverbalnih poruka, psihopatološku historiju, itd. U srednjovjekovnoj Evropi silovanje je bila potpuno legalna metoda discipliniranja onih žena – prije vješanja i lomače – koje su se usudile, na različite načine, napustiti društvenu marginu. Taj srednjovjekovni duh svakih šest minuta ulazi među sjevernoameričke muškarce, jer statistike ukazuju da je svakih šest minuta po jedna žena brutalno silovana u SAD-u. Silovanje kao forma napada gdje individua prisiljava drugu na seksualni odnos nije samo jedan od načina na koji neuspješni muškarci dolaze do željenih partnerica, nego je to bolestan način potvrđivanja vlastite dominacije u jednom agresivnom ritualu u kojem silovatelj poprima sve fiziološke karakteristike ubice, jer čin silovanja liči na ubijanje tokom kojeg ubica ignorira sve svoje zdrave instinkte. Tokom pomenutog ubijanja, silovatelja preplavljuje ugodan osjećaj moći pošto stiče privid da vlastitim rukama raspolaže tuđim životom, i to kroz uzimanje duše, nasilnu penetraciju u tuđi tjelesni entitet i prenos svojih gena na nove generacije. Kada Gospodar svjetova kaže: “… neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti…” (El-Ahzab, 59.) Time ne ističe zavodljivost ženskog bića koliko ističe postojanje muškaraca slabog karaktera koji traže kakav-takav opravdavajući povod za seksualno napastvovanje. Milostivi Stvoritelj uvijek pravovremeno šalje upozoravajuća saopštenja za svoja (ženska) stvorenja koja se kroz odgovarajući bonton odijevanja i međuspolnog komuniciranja mogu zaštiti od pomenutih nasrtaja. Međutim, šta uraditi kada silovanje postane smišljena ratna strategija nad određenim narodom i kako se nositi s posljedicama iste?
Sredstvo za masovno uništenje
Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od agresora srpske nacionalnosti, koji su po instrukcijama vlastitog ratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice pred zavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućuje na jasan zaključak da ti zločini nisu rađeni iz seksualne potrebe nego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenje dostojanstva i psihe svih članova jedne bošnjačke porodice ili jednog muslimanskog društva. Ovim proračunatim zločinom nije samo nanesena šteta njegovim najslabijim članovima, nego je svjesno poljuljana cijela duhovna arhitektura suptilnih osjećaja i povjerenja koji povezuju pripadnike unutar jedne porodice. Članovima porodice koji su morali bespomoćno gledati zločince na svojoj ženskom čeljadi ponos je smrskan u paramparčad, i bez obzira na vrijeme koje proteče od vremena učinjenog zločina – svaki put kad se pogledaju, osjete ponovno urušavanje i propadanje u ambis bez dna koje može jedino zaustaviti odgovarajuća (pravna) odmazda. Međutim, ukoliko odgovarajuća pravna odmazda izostane, u smislu da zločinci dobiju svu teritoriju koju su tuđom krvlju uprljali, a izbjegnu najobičniju novčanu odštetu, te uz to budu nagrađeni (viznim) povlasticama unutar većih međunarodnih subjekata koji su prešutno kumovali pomenutim zločinima, imamo nove turbulencije unutar svijesti žrtve koja još nije stigla preraditi vlastito iskustvo genocida. Govoreći o genocidu, pokoljima, silovanjima žena od malenih djevojčica do oronulih nena, Bošnjaci već 14 godina obilježavaju dan stradanja Srebrenice, prezentirajući na raznim skupovima slike i priče koje bude najgorče uspomene i emocije. Međutim, sve te gorke uspomene i emocije ostaju neobrađene u grlu ili samo pretočene u pokoji jecaj, suzu ili suhu kletvu. Naravno da glavnu krivicu, zbog upadanja u zamku kolektivnog emocionalnog mazohizma nakon agresije, snose isti oni vjersko-politički autoriteti koji su dočekali posljednju agresiju na vlastiti narod nespremno, poput radničke klase koja ne čita ni dnevnu štampu, a kamoli da ima uvid u mjesta na kojima se donose izvršno-zakonodavne odluke. Ti isti i danas tvrde da vole svoj narod i da ga izvode na sveopšti boljitak.
„Genocid“ u laboratoriji emocionalne alhemije
Ukoliko se iskustvo genocida sa svim bolnim slikama, ranama na srcima i kolektivnom emocionalnom gorčinom, poniženošću, bijesom, neosvećenim ubijenim itd., tretira samo kroz godišnja obilježavanja najkrvavijih dana genocida, bez obrade svega pomenutog i pretvaranje pomenutih slika i emocija u jasne ciljeve i razvojne planove – Bošnjaci podsjećaju na uredno poredane kokoši koje sjede ispred mikrovalne peći te pasivno i dotučeno posmatraju kako cvrči pile na vatri. Dobar primjer ispravne obrade gorkih emocija probuđenih od strane ljubomorne braće koja su se okomila na najslabijeg brata je primjer Jusufa, a.s., koji je te emocije iskoristio kao vjetar u jedra tokom napredovanja do najvećih društvenih pozicija. Nakon što je preživio bacanje u bunar, nije krenuo da im vrati istom mjerom žedan njihove krvi, ali je razvio fenomenalan višedecenijski razvojni plan te doveo svoju kriminogenu braću u stanje ekonomskog ropstva nakon kojeg su doživjeli i vrlo jasnu moralnu katarzu. Kao što Kur’an ukazuje na postojanje potencijalnih seksualnih napasnika propisujući ženama jasne preventivne mjere: “… neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti…” (El-Ahzab, 59.) Isto tako Kur’an ne ispušta iz vida široku lepezu potencijalnih zločinaca različitih profila, nudeći jasan program pravovremene kolektivne samozaštite: “A vama je u odmazdi život, o posjednici razuma, da biste se vi zaštitili…” (El-Bekare, 179 – Prijevod M. Mlive) Prethodni ajet ističe da svijest o eventualnoj odmazdi pasivizira potencijalnog zločinca u njegovom monstruoznom naumu, te tako i potencijalni zločinac i potencijalna žrtva ostaju u životu. Drugim riječima, ukoliko neki narod nema naviku da zahtijeva odmazdu (milom ili silom) za svoje žrtve, tih žrtava kao i njihovih dželata će kroz generacije biti još više, i u tome je smrt za određeni narod, odnosno njegovo teritorijalno-populacijsko smanjivanje do nestanka. Bošnjački narod je – s obzirom na svoje iskustvo kontinuiranih genocida – jedan od najboljih primjera koji potvrđuju prethodnu činjenicu. U prethodnom ajetu Gospodar svjetova se obraća posjednicima razuma originalnim izrazom ja ulil-elbab. Bosanski prijevod “posjednici razuma” isuviše je škrt s obzirom na bogatstvo značenja koju nosi ta sintagma, jer kroz originalni arapski izraz „ja ulil-elbab“, Stvoritelj u biti poziva pojedince zavidne intelektualne i emocionalne zrelosti s izuzetno izraženim osjećajem za nijanse pravičnosti da promišljaju prihvatljive koncepte odmazde, čije će teorijsko-praktično postojanje služiti kao štit u odnosu na zle duhove određenog mjesta i vremena koji jedva čekaju da prevladaju ljudskim bićima, a u našem slučaju – susjednim narodima.
U današnjem, još uvijek pred-političkom bošnjačkom društvu, jučerašnji agresor uspijeva izvršiti institucionalnu odmazdu nad vlastitom žrtvom (primjer Ilije Jurišića) zato što – umjesto vjersko-političkih autoriteta koji osmišljavaju programe zaštite naroda od budućih vojno-političkih najezdi, savremenog ekonomskog ropstva i drugih poniženja – imamo političke lidere koji djeluju i izgledaju kao Diznijevi likovi koji su zalutali u neki vestern, i vjerske lidere koji patetičnim bosanskim dovama rješavaju sve probleme svijeta od erektivne disfunkcije do globalnog zagrijavanja. Govoreći o pojedincima zavidne intelektualne zrelosti, zanimljivo se osvrnuti na genocid koji se desio u Ruandi i pravovremenu reakciju pomenutih pojedinaca. Genocid Tutsija u Ruandi 1994. nije zaustavljen od “međunarodne zajednice” (niti je ikoga bilo briga), već od odlično organizirane, obučene i disciplinirane armije, kreirane i razvijane u tajnosti tokom 80-ih godina od pojedinaca iz ugandske Tutsi dijaspore. Dakle, čitavu deceniju prije samog genocida. Nakon izvojevane pobjede na bojnom polju, nova vlada Ruande, vođena bivšim generalima, poduzela je strateške korake kako se genocid ne bi ponovio u skorašnjoj budućnosti. Neki od poduzetih koraka uključuju reformu školskog sistema (instistiranje na zajedničkom, ruandskom identitetu), masovne programe memorijalizacije genocida, muzeje, fokus na ekonomski razvoj, lokalni sudski sistem koji za cilj ima primjereno kažnjavanje i reedukaciju svakog izvršitelja genocida (ne samo planera), te vojno gonjenje ljudi odgovornih za genocid koji su utočište našli u susjednom Kongu (od 1994. Ruanda je izvršila dvije-tri invazije na Kongo upravo sa ovim ciljem).
Zaključak
Razvoj strategije mentalnog i fizičkog silovanja cijelih naroda radi ostvarenja političkih ciljeva ne počinje u umovima silovatelja, već u glavama uglađenih akademika/utjecajnih osoba koji obično prođu neprimjećeni, a koji programiraju željene strukture ćelija unutar kolektivnog mozga. Šta je potrebno da se desi pa da moralnu katarzu doživi silovatelj inspirator i izvršitelj koji, kako navodi Jovan Cvijić u Antologiji srpske književnosti, smatra da „… pogubiti mnogo Turaka znači ne samo osvetiti svoje pretke, već i ublažiti njihove bolove koje i on osjeća“. Kako se zaštiti od zlih duhova naroda koji i danas osjeća rane kosovskih junaka te na toj – guslarsko-književnim vizualizacijama – oživljenoj emotivnoj boli gradi svoj krvavi odnos prema svojim komšijama muslimanima? Šta može vratiti osmijeh na lice desetaka hiljada silovanih djevojčica, djevojki, majki, supruga i nena koje kriju činjenicu da su silovane jer se boje da će ih tom stravičnom slikom ošamariti i vlastiti ukućani, naprimjer, u običnoj porodičnoj svađi? Kvalitetan nastavak života pomenutih žena je imperativ uprkos izumiteljima projekta kojeg su bile žrtve i svaki njihov naredni uspjeh na porodičnom i društvenom planu najveći je nacionalni interes jer urušava zločinačku arhitekturu genocidnog projekta koji nije uspio ubiti njihov duh. Usvajanje ispravnih načina razmišljanja, izlaganje zvuku i značenjima Kur’ana, izoštravanje čula, kreativna zanimanja, druženje s rijetkim slobodnim pojedincima današnjice koji ne robuju pogrešnim ideologijima niti predrasudama i boravak u nepatvorenoj prirodi čiju dušu osjećamo u treperavom žuboru planinskog potoka, u krošnji stogodišnjeg drveta, u rascvjetavanju cvjetova, lepetu krila agilnih ptica – neki su od načina efikasnog osnaženja vlastitog duha. Međutim, gdje su nam „ulul-elbab“?
Piše: Edin Tule
Izvor: Novi Horizonti
IslamBosna.ba