Intervju sa magistrom Edinom Zećirovićem

 

Nakon raspada Jugoslavije, te oružanih sukoba koji su propratili taj proces, Bošnjaci su nerijetko nalazili fizički opstanak na Zapadu. Spletom tih i takvih okolnosti, nije nikakva rijetkost sresti Bošnjaka ili Bošnjakinju u nekom tržnom centru, banci ili ulici. Vaše šanse da sretnete zemljaka strmoglavo raste ukoliko je taj tržni centar, banka ili pak ulica – još u izgradnji, pa naš vrli Bošnjo, počesto i s fakultetskom diplomom, ali nedovoljnim poznavanjem stranih jezika (izuzev proleterskog ruskog, kojeg nam Tito ostavi u amanet), tuca kamen ili miješa malter, ne bi li na težak, ali prije svega pošten način, prehranio svoju porodicu, te eventualno uštedio neku paru kako bi mogao da obnovi svoju zapaljenu ili devastiranu kuću u Bosni ili na Kosovu. Dobro je samo kad ne mjeri dubinu džepova lokalnog autohtonog stanovništva, jer ni to nije, nažalost, rijedak slučaj.

U toj sredini, ne sreću se često osobe poput našeg sagovornika, magistra Edina Zećirovića, koji na Zapad nije pobjegao da bi spasio glavu od četničke kame ili pak da bude dio jeftine radne snage, već je kao stipendista DAAD-a (Deutscher Akademischer Austausch Dienst – Njemačka akademska organizacija za razmjenu), došao u Republiku Njemačku, kako bi u okviru doktorskih studija, koje redovno pohađa na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Nišu, na Fakultetu za građevinarstvo i zaštitu životne sredine u Bochumu učestvovao u naučnoistraživačkim projektima koje ovaj fakultet realizuje.

Tokom njegovog kraćeg boravka u Luksemburgu, imao sam čast susresti se s njim i tom prilikom napraviti ovaj intervju.

1.   Uvaženi gospodine Zećiroviću, zamolio bih Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima.

Moje ime je Edin Zećirović, rođen sam u Vitomitrici kod Peći 1979. godine od oca Zećira i majke Ismete (Hajdarpašić), koji su se u Vitomiricu doselili 1977. godine iz Lahola kod Bijelog Polja. Osnovno obrazovanje sam stekao u Vitomirici, a srednje u Tehničkoj školi u Peći. Studije sam započeo u Podgorici, a nakon rata na Kosovu nastavio u Nišu, gdje sam i okončao osnovne i Master studije, da bih nakon kratkog predaha upisao i Doktorske studije 2008. godine. Trenutno živim u Novom Pazaru, gdje radim u Birou za projektovanje i proračun građevinskih konstrukcija.
Od 2003. godine sam u braku, s jednom predivnom osobom, Erbisom Šabotić, s kojom imam troje prelijepe djece, kćerkicu i dva sina.

2.   Skoro ste magistrirali na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Nišu, a trenutno pohađate doktorske studije. Koliko je bilo potrebno truda za takvo nešto?

Imajući u obzir činjenicu da sam se školovao u periodu velikih turbulencija kroz koje je prolazio čitav region, te komplikovanih odnosa na političkom, ekonomskom i društvenom planu, mogu vam reći da uopšte nije bilo lahko i jednostavno. Ovdje bih naročito istakao poteškoće koje su dolazile kao rezultat ekstremnog nacionalizma pojedinih profesora i kolega s kojima sam se imao prilike susresti tokom studija.
No, upornost i stalno stremljenje postavljenim ciljevima bili su mi glavno oružje u prevazilaženju poteškoća koje su se vremenom javljale.

3.   Zbog čega baš Njemačka, te kako ste uspjeli da i pored velike konkurencije budete izabrani?

Njemačka je nesumnjivo među vodećim zemljama u svijetu kada je u pitanju tehnika, tehnologija i građevinarstvo, što i jeste predmet mog interesovanja. Bio sam uzbuđen od samog početka konkursa koji je raspisala DAAD agencija. Konkurs je uključivao stipendije, tromjesečni naučno-istraživački rad i boravak na Univerzitetu u Bochumu. Presudnu ulogu da budem izabran, uz još četvero kolega iz Srbije, je odigralo to što se odabir prijavljenih kandidata vršio u Bonu u Njemačkoj, a ne u Srbiji.

4.   Kakvi su Vaši utisci, prije svega mislim na odnos profesora i kolega? Da li je takav odnos bio i s profesorima i kolegama u Nišu?

U Njemačkoj sam vidio u svakodnevnom životu ljudi ono o čemu se u Srbiji i regionu oko nje trenutno puno govori, ali je praksa i svakodnevni život ljudi daleko od toga. Naime, međuljudski odnosi su na zavidnom nivou, demokratija i civilno društvo postoje u stvarnosti i nisu samo mrtvo slovo na papiru, već pravo i dužnost skoro cjelokupnog društva. Shodno ovome, i odnos kolega i profesora, s kojima sam sarađivao u Njemačkoj, je neuporediv s odnosom kolega i profesora s kojima sam do sada imao kontakte, čast rijetkim izuzecima.

5.   Da li ste već zabilježili neki dodatni uspjeh na profesionalnom planu, mimo ovog sa čim smo već upoznati?

Ovdje bih izdvojio naučni rad koji je skoro objavljen u jednom od vodećih naučnih časopisa u Srbiji iz oblasti građevinarstva, ‘Nauka + Praksa’. Rad se inače bavi problematikom izrade i izvođenja projekata koji ispunjavaju uslove održivog razvoja, a ujedno dovode do smanjenja zagađenja životne sredine na makro planu.

6.   Da li ste ikada u životu došli u iskušenje da prekinete školovanje, a ako jeste, šta Vam je dalo snagu da nastavite?

Naravno da jesam. Kako sam i napomenuo na početku, studije sam započeo u Podgorici, a nastavio i okončao u Nišu. Razlog ovome je bio ekstremni nacionalizam profesora, podgrijavan tek završenim ratom u BiH, kao i ratom koji je trajao na Kosovu. Međutim, samo Allah zna u čemu je hajr za nekog insana, jer u ovakvoj atmosferi nepravde i nekorektnosti, mi studenti Bošnjaci-muslimani morali smo ulagati mnogo veći trud tokom studija od naših kolega nemuslimana, što nam se na dugoročnom planu isplatilo. Naime, ovo je rezultiralo time da nam je učenje i sticanje znanja postao jedini način odbrane i svojevrstan vid osvjete onima koji nisu mogli podnijeti činjenicu da uopšte postojimo, a kamo li da se obrazujemo i profiliramo u buduće intelektualce, postajući na taj način ravnopravniji s njima u zemlji, na koju polažemo jednako pravo kao i oni. Sjećam se da je bio nerijedak slučaj da dobijemo zadatke na ispitima različite od onih koje su dobijali naše kolege nemuslimani, a ako bi i pored toga neko od nas položio, čekao ga je usmeni dio ispita i npr. ispitni listići s Mašinskog fakulteta pod izgovorom da smo one predviđene za građevince naučili napamet bez razumijevanja, „što nije bilo dobro“. U tom istom periodu je na Prištinskom univerzitetu, čiji su fakulteti bili dislocirani po gradovima u regionu, znao ući profesor i bez imalo ustručavanja reći: „Neka izađu svi muslimani vani, oni ne mogu danas polagati“.

Dakle, nama su se Štrpci dešavali svakodnevno, samo što nismo bili strijeljani momentalno, već mučki na rate. Sve ovo je rezultiralo time, da se nas 30-tak sredinom 2001. godine ispisalo s raznih fakulteta i otišlo na razne strane. Neki su nastavili negdje drugdje, neki odustali skroz i vratili se kućama, dok su se ostali rasuli po inostranstvu. Međutim, oni najuporniji su polučili velike rezultate; među njima bih spomenuo Nedžada Prazinu iz Pljevalja koji je magistrirao u Sarajevu na biologiji i priprema odbranu doktorata, Dina Ćorovića iz Lozne kod Bijelog Polja, koji je magistrirao na fizici u Tuzli i također priprema odbranu doktorata, Elvisa Dizdarevića također iz Bijelog Polja koji je direktor jedne od najvećih elektro firmi u Crnoj Gori, kao i druge.
Snagu na tom putu sam crpio prvenstveno iz naše predivne vjere, s kojom sam se paralelno intenzivnije upoznavao, a zvijezda vodilja na tom nerijetko trnvitom putu, bio mi je kur’anski ajet u kom se kaže da: “Nakon poteškoća dolazi olakšanje”, i to se doista i desilo. Glavnu podršku sam imao od svojih roditelja, brata i sestre kojima se ovom prilikom još jedanput duboko zahvaljujem, a osim njih i podršku ostale rodbine.

7.   Upoznali ste me da se Vaš doktorski studij odvija na engleskom jeziku. Shodno tome, koja je, po Vama, važnost za jednog mladog Bošnjaka ili Bošnjakinju poznavanje stranih jezika?

Mislim da je nepoznavanje stranih jezika veliki problem Bošnjaka danas uopšte, a da se javlja kao posljedica forsiranja ruskog jezika, naročito u sredinama gdje smo bili većina. Također, mislim da je velika greška, pogotovo srednje generacije Bošnjaka, koji borave diljem evropskih zemalja, indiferentnost po pitanju učenja jezika država u kojima žive. Ako se želimo bilo kome predstaviti i upoznati ga s nama, našom tradicijom, kulturom, vjerom, našom golgotom i našim stremljenjima, teško da to možemo uraditi, a da ne znamo jezik onoga kome se predstavljamo.

8.   Tokom Vašeg boravka na Zapadu, posjetili ste nekoliko džemata i udruženja koja okupljaju Bošnjake. Kakvi su Vaši utisci?

Drago mi je da sam zatekao bošnjačke džemate u jednoj opuštenijoj atmosferi u odnosu na džemate kod nas, mada se pomalo osjećaju podjele po raznim šavovima koje se reflektuju iz Sandžaka, ali ipak u manjoj mjeri. Vjerovatno je situacija ovdje bolja i zbog toga što su Bošnjaci ovdje u dijaspori svjesni toga da su stranci i da razmiricama i gložanjem samo sebi štete. Osim toga, mislim da je ovakvoj atmosferi doprinijelo i upoznavanje i kontakti s ostalim muslimanskim džematima koji su organizovani na zavidnijem nivou od naših, gdje je islamska širokogrudost i ljubav u ime vjere u prvom planu i uspijeva potisnuti u drugi plan negativnosti i neslaganja koja se javljaju.

9.   Da li je takvo stanje i u našim džematima u Sandžaku, na Kosovu?

Nažalost, nije. Period najmračnijeg komunizma, koji je među glavnim postulatima u svom programu imao gušenje vjerskih sloboda i izjednačavanja insana s majmunom je rezultirao mnogim devijacijama u društvu koje je odraslo u tom periodu, a što je rezultiralo ratovima na prostorima bivše SFRJ u kojima su počinjena zvjerstva kakva ne pamti bliža historija. Danas se pod plaštom “globalnog rata protiv terorizma” samo nastavlja gušenje tih sloboda na našim prostorima. Metode su malo drugačije, ali su akteri isti. Konstruktori su stari majstori, ekstremni nacionalisti iz redova nebošnjačkog naroda, naše vjekovne komšije, potpomognute nepismenim ili polupismenim, poltronima i ulizicama iz redova Bošnjaka, opterećenih kompleksom manje vrijednosti s navikom da budu u podređenom položaju, ali stimulisani i ličnim interesima. Problem se usložnjava time što se jedna vjerska zajednica favorizuje, a ostale se gledaju staviti pod direktnu kontrolu države.
Međutim, reforme koje su se desile i koje još uvijek traju, kako u institucijama Islamske zajednice BiH tako i u institucijama Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, obećavaju bolje vrijeme za muslimane ovih prostora.

10.   Šta je to što često nedostaje udruženjima koja okupljaju naš narod?

Prateći razne bošnjačke forume na internetu, primjećujem da se u posljednje vrijeme pojavljuju nekakva kvazi-udruženja, koja više razdružuju neko što udružuju Bošnjake i ljude uopšte. Stoga, apelujem na sve trezvene Bošnjake da ne uzimaju učešća u dernecima i terevenkama koje organizuju ovi kvazipatriote, koje liče i podsjećaju na sve osim na tradiciju i kulturu Bošnjaka, a koje prvenstveno služe za ličnu promociju pojedinaca koji niti imaju, niti pozivaju nekoj prosperitetnoj ideji, već promovišu sebe lično.
Dakle, potrebno je staviti akcenat na formiranje udruženja, poput vašeg UMA, koja se bave aktuelnim problemima Bošnjaka u okvirima kompetencija i naravno da se svako uzme baviti onim što zna i što poznaje na najbolji mogući način sa najljepšim nijetom.

11.   Da li je, po Vama, i u čemu prosječni Evropljanin bolji od prosječnog Bošnjaka?

Ako uzmemo upoređivati disciplinu, radne navike, preciznost i odgovornost u izvršavanju obaveza, kao i nivo svijesti o zajednici kao temelju jednog društva uopće, tu zasigurno prednjače Evropljani.
Međutim, ako posmatramo intelektualne sposobnosti uopćeno, visprenost da se snađemo i u najkomplikovanijim situacijama i poslovima, sposobnost da brzo učimo, međusobnu solidarnost i sklonost ka međusobnom potpomaganju koja je utkana u gene prosječnog Bošnjaka, tu zasigurno prednjačimo mi.
Tako da ako uspijemo izgraditi kod sebe ovo u čemu prednjače Evropljani, istovremeno zadržavajući vrijednosti koje mi baštinimo, dostići ćemo ih već u ovoj generaciji.

12.    Shodno tome da ste jedan period radili kao prosvjetni radnik na Kosovu, kako ocjenjujete tamošnji obrazovni sistem na bosanskom jeziku?

Sistem je bez sumnje na zavidnom nivou. Međutim, ono što ne štima u svemu tome jesu oni kojima je taj sistem i namijenjen (ovdje prvenstveno mislim na roditelje), i na one koji ga sprovode (odnosno nastavno osoblje). Naime, djeca su ovdje samo taoci nezainteresiranosti njihovih roditelja i nestimulativnosti njihovih nastavnika. Inače, djeca s kojom sam imao kontakta u tih godinu dana su ništa manje inteligentna od svojih evopskih vršnjaka, ali im se trebaju objasniti vrijednosti, koristi i prednosti obrazovanog insana nad onim koji to nije. Nažalost, danas bošnjačka djeca traže uzore u španskim serijama, Grandu i drugim šouima koji im se nude svakodnevno putem raznih medija.
Ovdje bih iskoristio priliku da apelujem na Bošnjake da posvete veću pažnju u odgoju svoje djece kako bi naša kompletna zajednica doživjela prosperitet.

13.   Recite nam nešto o kompleksu manje vrijednosti kod Bošnjaka. U kojoj mjeri je taj fenomen prisutan te u čemu se ogleda?

Smatram da se ovaj kompleks javio kao posljedica obespravljenosti bošnjačkog naroda u odnosu na ostale narode u Titovoj SFRJ, a s kojim su se Bošnjaci pomirili zbog prestanka represija koje su nad njima sprovođene u periodu od odlaska Turaka pa sve do pojave komunista. Represivne mjere u onom obliku u kom su sprovođene u periodu Kraljevine jesu nestale, ali su se nastavile u drugim oblicima u periodu komunizma. Iz ovih i mnogih drugih razloga su se mnogi Bošnjaci privikli i srodili s ovim kompleksom manje vrijednosti u koji su ih drugi vješto i neprimijetno gurali i ubjeđivali.
Ovaj se kompleks danas ogleda u tome da ćete još naći među Bošnjacima muslimane, među “muslimanima” one kojima smetaju “metalni zvuci ezana” kao i još sijaset sličnih patoloških fenomena, na koje bi se, za svaki ponaosob mogli napisati magistarski ili doktorski radovi.
Međutim, nadati se je da će ovaj tumor biti uspješno odstranjen sa bošnjačkog tijela, odnosno da će nove generacije Bošnjaka postati svjesne svoje svijetle historije kakvu nema niti jedan narod na Balkanu, i shodno tome se angažovati svim svojim snagama u kreiranju svjetlije budućnosti.

14.   Bošnjačka dijaspora! Vaše mišljenje o istoj?

Iz razgovora s našim Bošnjacima u dijaspori zaključio sam da im veliki problem danas predstavlja to što su još uvijek u velikoj dilemi da li da svoju budućnost planiraju u smjeru ostanka u zemljama u kojima trenutno borave ili pak da je planiraju u smjeru povratka na svoja vjekovna ognjišta. Smatram da bi jasna odluka po ovom pitanju rezultirala i jasnijim ciljevima čija bi realizacija dovela do većeg prosperiteta Bošnjaka, bilo da se odluče za život u dijaspori ili rodnoj grudi.

15.   Bošnjačka politička scena na Kosovu! Vaš komentar?

Smatram da, nažalost, ne postoji ozbiljan politički subjekt koji danas predstavlja Bošnjake na Kosovu i mislim da je to samo odraz neozbiljnosti biračkog tijela. Kao dokaz ovome stoji činjenica da postoji veliki broj stranaka koje “zastupaju” bošnjačke interese, a ustvari to su više udruženja neiskrenih šarlatana, koji su u ovim vremenima smutnje i obezglavljenosti našeg naroda našli priliku za sebe i svoje džepove. I kod kosovskih Bošnjaka je također prisutan problem koji sam zapazio kod Bošnjaka u dijaspori, tj. nemaju jasno definisan odgovor na pitanje: “Ostati na Kosovu, ili tražiti neku drugu domovinu?”

16.   Previranja u Sandžaku! Zukorlić ili Zilkić? Ugljanin ili Ljajić (ili pak neko treći)?

Velika nedaća našeg naroda je što se svi bave svim stvarima i zbivanjima, tako da su sva zbivanja, kako na političkom, vjerskom, ekonomskom i drugim poljima, međusobno povezana i imaju refleksije jedna na druge. Veliki problem je također potpuna isključivost, i zahtijevanje bezrezervne podrške od strane svih subjekata na svakom od spomenutih polja, što smanjuje mogućnost međusobnog dijaloga i prostora za pomirenje.
Međutim, postoje pomaci, otvaranje dva univerziteta u Novom Pazaru daje veliku nadu našem narodu, jer polahko nepismeni i polupismeni kadrovi bivaju potiskivani iz svih sfera društvenog života, a na njihova mjesta dolaze mlađi ljudi, oslobođeni kompleksa manje vrijednosti, s jasnim ciljevima, što obećava prosperitet našeg naroda na svim poljima.
Ja se nadam da će generacija koja sada stasava iznjedriti pojedince na svim ovim poljima (politike, ekonomije, vjere), koji će sve ove probleme shvatiti na ispravan način i shodno tome naći ispravna rješenja, a nakon toga smoći snage i izboriti svoja nacionalna, vjerska i sva ostala prava. Inače smatram da su obje političke opcije trenutno bez konkretnog plana čija bi realizacija dovela do prosperiteta Sandžaka, jer se bave i forsiraju periferna pitanja na taj način zamajavajući birače.

17.   Ako bi Vas neko upitao čime se mora odlikovati mladi Bošnjak i Bošnjakinja, šta biste odgovorili?

Na prvom mjestu našom divnom vjerom dini-islamom. Ali ne formalno niti običajno, već cijeli svoj život urediti i uskladiti s onim što nas vjera uči, ako želimo prosperirati u svakom aspektu i ako želimo odoljeti svim izazovima života koji su sve komplikovaniji. Jer ko god se vjerom okiti, ona će mu dati odgovore na mnogo pitanja, te naučiti ga i ukrasiti mnogim univerzalnim vrijednostima: intelektualnim (“uči, u ime Gospodara tvojeg koji stvara”), pravednošću (“O, vjernici, Allah vam naređuje pravdu…”),  lijepim odnosima među supružnicima (“najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojim ženama”) moralnim vrijednostima… i još puno čemu.
Dakle, iz svega ovoga treba proisteći Bošnjak svjestan prostora i vremena u kom živi, izazova koji se pred njim nalaze, prioriteta koje pred sebe mora postaviti, i naposljetku nalaženja puta, načina i snage da bude koristan član zajednice kojoj pripada.

18.   Koja Vam je najdraža ličnost među Bošnjacima? Zbog čega?

Iz bliže historije, tj. XX stoljeća, rahmetli Alija Izetbegović bez konkurencije je. Ovaj naš velikan i savremenik je bez sumnje bošnjački Nelson Mendela. Kao potvrdu ovome ukratko bih napravio paralelu između južnoafričkih crnaca i Bošnjaka s jedne strane, odnosno bijelaca i Srba s druge strane. Put rahmetli Alije i spomenutih naroda je umnogome sličan s Mendelinim. Obojica ovih velikana su vizionarski, idejno, intelektualno bili ispred ambijenta i vakta u kom su živjeli i djelovali. Obojica su probleme svojih naroda pokušali riješiti na krajnje kulturan i civiliziran način bez krvoprolića, međutim, druga strana je imala nezajažljive apetite i nikako se nije mogla pomiriti sa slobodom i ravnopravnošću prve strane sve do momenta dok nije pokazala i dokazala da je dostojna života, slobode i ravnopravnosti. Kamo sreće da su bosanski Srbi u tom periodu mogli iznjedriti jednog Frederika de Klerka, pa da ne brojimo danas žrtve ni mi ni oni, ali…
Također respekt koji uživa naš rahmetli Alija, kako kod prijatelja tako i kod neprijatelja, sigurno je na nivou respekta koji uživa Mendela. Kome god sam se predstavio u Evropi od stranaca: Arapu, Turčinu, Nijemcu, Italijanu, Holanđaninu, Mauritancu, Tunižaninu, Irancu,… prvo s kim su me identifikovali je rahmetli Alija i svi su o njemu govorili s respektom i velikim poštovanjem njegovog lika i djela. Shodno ovome, moj prijatelj Haris, inače germanista, docent na kairskom Al-Azharu s kojim sam se upoznao i sprijateljio u Bochumu, u razgovoru kaže mi da je „Islam između Istoka i Zapada“ najbolja knjiga na tu temu koju je ikad pročitao i da se naš Alija doživljava kod njih velikanom.
Smatram, također, da u prilog svemu ovome dovoljno govori i pogoršanje situacije na svim poljima u BiH nakon smrti rahmetli Alije.

19.   Recite nam nešto više o Vašim profesionalnim planovima?

Cilj mi je da što kvalitetnije dovršim svoj doktorski studij, da bih nakon toga stečeno znanje nesebično i što je moguće bolje prenosio generacijama iza sebe, te na taj način dao svoj doprinos zajednici u kojoj živim.

20.   Vaša poruka bošnjačkoj omladini?

Prosperitet i oporavak muslimana u cijelom svijetu je evidentan i nezaustavljiv, koliko ćemo mi pojedinačno i da li ćemo uzeti učešća u tome zavisi od nas samih, tj. od našeg ličnog angažovanja. Mijenjajući i popravljajući sebe mijenjamo i popravljamo svijet oko nas. Naše ambicije se ne smiju svesti na pitanje našeg golog opstanka, već naše ambicije moraju biti usmjerene udaranju temelja prestanka pitanja našeg golog opstanka.

Zahvaljujem na Vašem izdvojenom vremenu za ovaj intervju, te molim Uzvišenog da Vam olakša doktorski studij, te podari puno uspjeha na profesionalnom i privatnom planu! Esselamu alejkum!

Amin, također. Alejkumu selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Razgovarao: Muhamed Ćeman
IslamBosna.ba