Borba za opstanak

I BI PRVI MART: Kao i prethodnih 17 godina, Prvom martu nije bilo ni traga ni glasa na tri četvrtine bh. zemlje. Davno su srpski i hrvatski hegemonisti izbacili tezu da raspad Jugoslavije vodi raspadu BiH. Po njihovoj logici, ako tri naroda nisu mogla zajedno u Jugoslaviji, ne mogu ni u BiH. Oni su u pravu sa stanovišta hegemonije, agresije i genocida. Ali sa stanovišta historicizma i legaliteta, njihova postavka je banditska. Da se u Svijetu mogu granice rezati k’o drva, dosad bi Španija dala državu Baskima, Velika Britanija Ircima, Turska Kurdima, Srbija kosovskim Albancima itd. No, problem BiH je u kršćanskoj podršci međunarodne zajednice srpskoj i hrvatskoj hegemoniji. Problem je u, recimo otvoreno – muslimanima. Evropa ne može u svome primitivizmu podnijeti mogućnost da na njenom tlu postoji jedinstvena država u kojoj će muslimani biti većina. I ne samo to! Oni ne mogu podnijeti da muslimani budu ravnopravni! Zalud to što su ti muslimani oslobođeni od svake vrste ekstremizma, i što imaju evropske, pa i neke kršćanske navike, tipa djedomrazovanja. Otud je Evropa odobrila srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima. Embargo na oružje, izgladnjivanje, pritisci na bosansko rukovodstvo da pristane na podjelu BiH… – sve su to oblici evropskog saučesništva u genocidu. Kad se uočilo da bošnjački narod ne može biti istrijebljen, da je izrastao do vojne samoodrživosti, primijenjen je plan “B”: Bošnjaci će biti istrijebljeni drugim sredstvima, a s istim ciljevima; nestat će u miru, politički, vojno, ekonomski, kulturno… E, neće!

EJUP GANIĆ KAO ILIJA JURIŠIĆ: Dejtonski sporazum, autora Ričarda Holbruka, nagradio je zločince. Tu je stvar posve jasna. Priznavanje Republike Srpske je otvoreno legaliziranje genocida, poruka da se zločin i etničko čišćenje isplate, ali, kad su usmjereni protiv muslimana. Isto vrijedi i za etnički očišćene dijelove zapadne Hercegovine, u kojima stoluje svehrvatska vlast. Njemačka je porazom u Drugom svjetskom ratu mogla izvući pouku i moralnu katarzu. Srbija i Hrvatska nemaju nikakvog razloga da sumnjaju u isplativost svojih genocidnih hegemonija. To što će šačica srpskih i hrvatskih zločinaca dobiti fasung od Haškog tribunala, irelevantno je u odnosu na ustavnu kategoriju genocidnih tvorevina. Napose, nelogično je da se proganjaju Karadžić i Mladić, a da njihovo zlodjelo živi u Ustavu BiH. Ili te monstrume treba pretvoriti u slobodne građane, pa nek šetaju Sarajevom, ili treba ukinuti Republiku Srpsku. Jedno s drugim ne ide. U ovoj priči je bitniji taj psihosocijalni faktor u Srba i Hrvata, koji je izgrađen na uvjerenju da se zločin isplati. Taj faktor već godinama gradi genocidnu agresivnost ovih društava u odnosu prema Bošnjacima. Pošto su ta društva u kritičnoj masi primitivna, i zaostala, civilizacijski nedotesana, ne postoji mogućnost svjesnog opiranja nacističkim slastima i strastima. Međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom Srbima i Hrvatima stavila do znanja da je validno kada se oni osjećaju nadnacijama, nadljudima, kad kolju i protjeruju muslimane, ruše džamije, mlate muslimansku djecu… Baš zato agresija se nastavila! Srbi i Hrvati nisu zadovoljili svoje nacističke apetite, i neće, sve dok: ili ne nestane Bošnjaka, ili dok im se zakonom ne objasni da ne mogu imati išta veća prava od svojih bošnjačkih komšija. Budući da im to nema ko silom objasniti, tragična priča se nastavlja… A Ejup Ganić putuje ka sudbini Ilije Jurišića.

TIHIĆ I PONAVLJANJE GENOCIDA: Kako objasniti nedopustiv odnos bošnjačkog naroda prema sopstvenom stradanju. U najzabitijim selima Republike Srpske iznikli su ogromni spomenici “srpskim oslobodiocima”. U Prijedoru ili Bijeljini to su ogromne spomeničke gromade, nalik na one iz Titovog vakta. Srbi umiju da označe mjesta genocidnih osvajanja, i da ih pri tome odjenu u “oslobodilačko” značenje. I Hrvati umiju, sa onim križačama. Bošnjaci, pak, nigdje ništa nisu označili. Tek pokoja česma, ploča, pokoja knjiga koja je nastala voljom autora, a ne strateškim opredjeljenjem bošnjačke zajednice. Gdje je muzej genocida ili holokausta, gdje su naučni radovi, doktorati, filmovi, gdje su desetine romana koji su dosad trebali biti ispisani…? Zašto je to tako? Mislim da se Bošnjaci stide onoga što im se dogodilo! Bošnjaci su u Jugoslaviji svikli na ravnopravnost, makar i u iluziji. Osjećali su se građanima Evrope. Osjećali su se Srbima i Hrvatima. I sad, odjednom, neko ih kolje, protjeruje, ponižava… Bošnjaci danas čeznu da se probude u vremenima od prije agresije. Zato do mahnitosti, u kritičnoj masi, ponovo obožavaju ekavsko kukumakanje, slušaju srbijanski folk, gledaju srpske serije, kupuju hrvatske i slovenačke proizvode. …Sve čine kako bi stvorili iluziju da se genocid nije ni dogodio. Greška, tragičnija od one koja je prethodila ovom genocidu, kada su Bošnjaci isprali mozak od pamćenja genocida u Drugom svjetskom ratu. Kažemo – tragičnija – jer je onaj sistem represijom sprovodio zaborav, a u ovom postoji barem tračak više slobode u kome bi bošnjačke i muslimanske institucije mogle strateški djelovati na planu institucionaliziranja pamćenja. Trebalo je institucionalno djelovati na razbijanju bošnjačkog stida od genocida, na ubjeđivanju Bošnjaka da se ne može i ne smije bježati od onoga što se dogodilo, jer je bijeg od pamćenja najbolji put da se prošlost ponovi. Zna to Sulejman Tihić dok ovih dana po tribinama SDA objašnjava kako Bošnjaci trebaju napustiti poziciju žrtve i okrenuti se budućnosti. A kakvoj budućnosti? Onoj budućnosti iz koje vreba prošlost.

LAŽ NA SEĆIJI ISTINE: Nakon 11. septembra 2001. Bošnjaci su postali žrtve specijalnog rata koji su srpski i hrvatski hegemonisti pokrenuli s ciljem optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam, a koji nije utihnuo ni danas, o čemu priču pripovijeda policijska strahota u Gornjoj Maoči, koje bi se zastidio svaki iskreni antifašista. Računica je prosta: bošnjački kredibilitet žrtve najteža je smetnja legaliziranju separatizma bivših komšija; poništavanje kredibiliteta žrtve, i odslikavanje Bošnjaka kao prijetnje evropskoj sigurnosti, vodi oslobađanju srpskih i hrvatskih genocidnih projekata od odgovornosti. Uistinu, dogodilo se da Bošnjaci posljednje dvije-tri godine zapadnu u političku mrtvaju. Da je kojim slučajem prije 11. septembra bio izgrađen sistem memorije bošnjačkog stradanja, Bošnjaci bi imali šta ponuditi kao odgovor na ove optužbe. Ovako, niti ima sistema, niti ima volje da se spremno dočekaju razne propagandne podvale. Jednostavno, u Bošnjaka to nema ko učiniti. Primjera je sijaset… Kada italijanski mediji objave da je u BiH danas 10.000 mudžahedina koji čekaju da ugroze evropsku bezbjednost, na to niko i ne trepne, pa se laž razbaškari na sećiji istine. Institucije koje zvanično k’o biva brinu o Bošnjacima – definitivno – nisu položili historijski ispit zrelosti. Možemo pričati šta hoćemo, o tobožnjim zaslugama za međunarodno priznanje i odbranu RBiH, ali ovo su bili procesi koji nisu vođeni strateški i sistemski, već su bili plod spontanosti i nagona za opstankom. Prvi veliki izazov, kakav je strategija za satanizaciju Bošnjaka, pokazala je da Bošnjaci nemaju nacionalne institucije koje bi ih branile od kleveta i laži. Izuzev časne Islamske zajednice i reisul-uleme Cerića.

GOLEM JE DUNJALUK: Postoji samo jedna računica koju međunarodna zajednica stavlja iznad svojih lobističkih i islamofobičnih afiniteta – to je pravno slovo. Ako je po međunarodnom pravu nešto definirano, ne postoji mogućnost njegove redefinicije. Dejtonski sporazum je privremeno rješenje, dokle god mi ne pristanemo na Dejton kao trajno rješenje. Logično, međunarodna politika u BiH ravna se prema Dejtonskom sporazumu, jer taj sporazum ide iz logike podjele i zatiranja Bošnjaka. Ali Referendum iz 1992. je jedino političko rješenje u BiH koje ima legitimitet građana. Po slovodu legitimiteta, Republika Srpska ne postoji. Tako to mora glasiti u glavama i u srcima svih bosanskih patriota. Sve što danas vidimo, proizvedeno je agresijom i genocidom, i međunarodnim saučesništvom u ubijanju Bosne. Zato ne treba zaboraviti obavezu da svoju sudbinu vodimo prema odluci 64 odsto bh. građana da žive u ravnopravnosti i nedjeljivosti, a kome se to ne sviđa, brate lijepi – golem je dunjaluk.

Možemo pričati šta hoćemo, o tobožnjim zaslugama za međunarodno priznanje i odbranu RBiH, ali ovo su bili procesi koji nisu vođeni strateški i sistemski, već su bili plod spontanosti i nagona za opstankom.

Piše: Nijaz Alispahić
Izvor: Saff