Jedna stvar je sigurna: Amerika i njeni NATO saveznici gube rat u Afganistanu uprkos ogromnom i zastrašujućem arsenalu savremenog oružja i ratnim škrinjama u kojima se nalaze milijarde dolara.
Lahko naoružani pripadnici paštunskih plemena su opravdali svoju legendarnu reputaciju i reputaciju svoje zemlje kao “groblja velikih imperija”. I sada Washington i London, dok su sami u ekonomskim problemima, kažu da su spremni za eventualni mirovni sporazum sa paštunskim talibanima i njihovim saveznicima. Ali, uprkos deficitu od 1,4 triliona dolara, predsjednik Barack Obama traži od Kongresa dodatnih 33 milijarde dolara za ratove u Afganistanu, Iraku i Pakistanu. Ako ih ne možemo bombama natjerati na potčinjavanje, onda ih pokušajmo potkupiti.
Konferencija koja je prošli četvrtak održana u Londonu imala je za cilj da se prikupe deseci miliona dolara i da se sa tim sredstvima pokušaju potkupiti talibanski borci, koji bi trebali odložiti svoje oružje i sarađivati sa zapadnjačkim okupacionim snagama. Podmićivanje je staro ratno oružje. Ali ono nije odgovor i rješenje za Afganistan. Krvavi afganistanski konflikt se može riješiti samo sa iskrenim mirovnim procesom i povlačenjem svih stranih trupa.
Američki komandanti na terenu priznaju da su izgubili vojnu inicijativu na terenu. Pokret otpor polahko, ali sigurno, sve je jači i jači. Obamina nova pojačanja, koja će povisiti broj stranih vojnika na 150.000, neće biti dovoljna da se poraze talibani. Do kraja godine jedino što će američke i NATO snage uspjeti jeste da izjednače broj vojnika sa brojem sovjetskih vojnika koji su bili u Afganistanu za vrijeme njihove agresije 80-ih.
Za to vrijeme, Pakistan, bez čije saradnje SAD ne bi mogla voditi rat u Afganistanu, je u velikim problemima. SAD je uvukla plaćenike iz firmi Xe (nekadašnji Blackwater) i DynCorp u Afganistan, kojima je zadatak da štite američke snabdjevačke rute sjeverno od Karačija do Afganistana, te da operiraju i brane američke zračne baze u Pakistanu.
Američki plaćenici se, prema zadnjim podacima, koriste da ubijaju i vrše atentate na “militante” i neprijatelje pakistanske vlade, instalirane od strane SAD-a, te da imaju kontrolu i nadzor nad pakistanskim nuklearnim postrojenjima, pogotovo u slučaju dodatnih američkih akcija. Ovo, te pojačani broj napada američkih bespilotnih letjelica, izazvali su bijes širom Pakistana i povećali upozorenja na postepenu američku okupaciju. SAD i NATO snage su poput čovjeka koji popravlja dimnjak na krovu kuće koja je u plamenu.
I dok Pakistan gori, to će imati veliki utjecaj na Afganistan. 75% cjelokupne američke i NATO logistike dolazi u Afganistan preko Pakistana. A zadnjih sedmica, prvi put, NATO konvoji su napadnuti od strane “militanata” čak u luci u Karačiju. Washingtonu nedostaje ljudi, novca i razumijevanja da se pozabavi sa haotičnim Pakistanom- a da ne govorimo o haotičnom Afganistanu.
Washington, London, Otava, Berlin i Pariz dijele isti problem: njihova ratna propaganda je toliko demonizirala talibane, kao teroriste i zlostavljače žena, da su zapadnjački političari prestravljeni mogućnošću pregovora sa ovim pokretom, i rizikuju da budu optuženi za slanje vojnika u jedan uzaludan rat. Desničari će jedva dočekati takvu situaciju i optužiti ih za “dogovaranje”, “popuštanje terorizmu” i “izdaju naših vojnika”. Ove zagovarače stalnog rata i mučenja trebamo ignorirati. Afganistanci su pretrpjeli 3 miliona mrtvih u 30 godina rata. Oni očajno trebaju mir, političku sigurnost i izgradnju, ali ne sa sadašnjim marionetskim režimom, postavljanim od strane Zapada, i sastavljenim od ratnih zločinaca, mafijaških šefova, narko dilera i mangupa iz stare afganistanske komunističke partije.
Najbolja stvar koju možemo učiniti za naše vojnike jeste da ih izvučemo iz Afganistana prije nego što umru u ovom besciljnom ratu, ili se tu zaglave desetljećima. Zapad ne može pobijediti u Afganistanu. Ustvari, Washington čak ne može ni definirati pobjedu u slučaju Afganistana. Inteligentni američki ambasador u Kabulu, bivši general Karl Eikenberry, kao i potpredsjednik Joe Biden, insistiraju da je došlo vrijeme za mirovne pregovore. Mi moramo poslušati njihove razumne savjete.
Amerika i njeni saveznici moraju naći način da se povuku iz Afganistana i da spase obraz. Pravi i iskreni mirovni pregovori su odgovor. A ne da se uvuku u dugo predlagani plan generala Stanleyja McChrystala da se pokušaju podmititi neki “umjereni” talibani i podijeliti pokret otpora. Ta strategija je djelimično uspjela sa sunnijama u Iraku, ali šanse za uspjeh su strašno male kada se radi o ponosnim Paštunima gdje je čast daleko vrednija od novca. To je tradicionalni koncept ovog naroda kojeg većina zapadnjaka ne može razumjeti.
Talibani, antikomunistički vjerski pokret, nije znao ništa o Al-Kaidinim planovima da napadnu SAD. Zavjera je skovana u Evropi, a ne Afganistanu. Mnogi članovi antikomunističkih talibana, i njihovih saveznika Hizbu Islami i Haqqanijeve grupe su bili nekadašnji saveznici Zapada u ratu protiv SSSR-a, i predsjednik Reagan ih je nazvao “borcima za slobodu”. Nakon 11. septembra talibani su odbili da predaju Osamu bin Ladena SAD-u bez pravih dokaza o njegovoj krivici, zbog toga što je on bio njihov gost i heroj džihada protiv Sovjeta. Talibani su izabrali rat prije nego izdaju čast svoga gosta. Takve ljude je vrlo teško potkupiti bilo kakvim novcem.
Piše: Eric Margolis
Izvor: Antiwar.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba