Sarajevski rulet, V dio

GLAVA 2

Muhadžir

lz Sarajeva sam odlazio, na duži period, više puta: u vojsku, na uspone u Alpe, na višemjesečne ekspedicije, u Himalaju. Svaki takav odlazak u sebi je imao dan povratka, a sada napuštam rodni grad i ne znam kada, i da li ću se ikada vratiti.

Strašan osjećaj.

Razapet sam između odanosti i obaveze prema svom gradu, majci, sestri, prijateljima i pružanja perspektive svojoj djeci, koju ovdje nemaju. Još uvijek mi je pred očima sin sa heklerom na prsima i njegove riječi:

– Ovako će djeca ići u kolu…

Odlučio sam se za bijeg iz grada i traganje za nekim krajem svijeta, gdje ću moći omogućiti miran život svojoj djeci. No, osjećaj razapetog čovjeka nikako me ne napušta.

Avion nas ponese prema Skoplju. Iza mene sjedi jedan crnomanjast čovjek, srednjih godina.

Klima mi glavom. Ko li je ovaj? Poznat mi je, ali otkuda, ne znam. Zagledah ga, a on se nage i šapnu mi nešto. Tad se sjetih. Makedonski naglasak mu je bio karakterističan. To nije moglo promaći pažnji moje sumnjičave žene. Primakla mi se blizu i šapće mi na uho:

– Šta hoće ovaj tip?

– Ništa.

– Šta ti je rekao?

– Kaže: “poletjeli smo u posljednji čas”

-Ko je on?

– Poslovni čovjek. Trgovac oružjem.

Njeni nokti mi se zabiše u mišicu. Stezala me je sve više i više. Bol je rastao do jauka. Šištala mi je u uho:

– Kreten jedan, oči ću mu iskopati. Ovakvi su krivi za sve ovo. Kreten jedan ugojeni…

Let je prošao bez dodatnih uzbuđenja. Djeci je ovo prvi put da putuju avionom. Zijah radoznalo posmatra bosanska brda, a Zaina još plače. U Skoplju nas čeka Rade Stančevski, moj drugar iz vojske. On sve zna. Još od prvih barikada, početkom marta, pozivao nas je da dođemo. Dočekuje nas kao da mi je brat. Torbe nosimo do parkinga, a na izlazu nas sačeka moj poznanik iz aviona. Nudi nam prevoz i pokazuje raskošni ševrolet. Odbijam i zahvaljujem mu se, a Rade mu, ni sam ne znam zbog čega, drsko reče, na makedonskom, da smo mi njegovi gosti. Trgovac se ne dade zbuniti i tutnu mi vizitkartu. Na njoj je pisalo… Ma, nije važno. U kolima sam im pričao kako sam zapeo za oko ovom trgovcu.

Došao je sa nekim našim funkcionerima u našu bazu, da probaju oružje koje je on nudio. Repija me nagovorio da im se pridružimo i da vidimo kako pucaju. Prvo je trgovac uzeo pištolj, marke “Beretta”, ispalio jedan okvir i brzom paljbom sasuo većinu metaka u metu. Pogoci su bili takvi da Repija nije mogao da ne primijeti, naravno, krišom, da ovaj “veze nema”. Nakon njega, funkcioner je uzeo “berettu” i samo što se nije upucao u nogu. U trenutku okidanja zažmirio je i sa okidanjern naglo stisnuo šaku. Tako cijev pada prema tlu i metak završava pred nogama. Obično tako nišane i okidaju oni koji ne znaju da ne znaju i još to kriju.

Tada je došao Repijin trenutak. Mirno je nišanio, vjerovatno ispaljivao svoj deset… ne, dvadesethiljaditi metak, i cijeli okvir smjestio u crni krug. Nikakvo čudo, bio je odličan strijelac. Ali, nešto nije štimalo. Većina pogodaka nalazila se malo desno od centra. Funkcioneri nisu bill zadovoljni “kvalitetom” pištolja. Ja sam tvrdio da je pištolj dobar i nudio dokaz. Nanišanio sam nešto malo lijevo od centra i svi meci završili su u crnom krugu tačno u sredini. Trgovac je bio oduševljen.

– Daj mi tu njegovu podsjetnicu. Energično je zahtijevala Fikreta. Naravno, odmah je poderala. Smijao sam se i dao joj za pravo.

Osim Radeta, u Skoplju imam još jednog prijatelja. Htio sam provjeriti da li je zaboravio na zajedničke uspone. Kad smo osvajali teške i opasne stijene Kavkaza, govorio mi je:

– Gafa, moraš mi doći kući i ostati koliko hoćeš.

Žarko je bio na liniji:

– Gdje si, jesi li živ? Šta se to dešava u Sarajevu?

– Zovem sa aerodroma. Sa porodicom sam. Ne znam gdje da idem, mogu doći do tebe?

– Gdje si?

– U Skoplju.

– Dolazi odmah, šta čekaš.

– Malo mi je nezgodno, ostao bih duže…

– Ma dolazi odmah, smjestićeš se kod mene, ne budi smiješan.

– Hajde ti dođi kod mene na kafu. Evo me kod Radeta.

Žarko Gostović je brzo došao. Nudio mi je da odmah idemo njegovoj kući, da se ništa ne brinem, a ja sam bio toliko pokvaren da ga još jednom testiram:

– Trebaju mi dvije hiljade “maraka”.

Raširio je ruke, počeo podizati ramena, pogled mu je išao sa mog lica na svoja prsa, udario se desnom rukom po džepu i uzviknuo:

– Može li to sačekati do sutra?

– Ne može, treba mi odmah.

Fikreta je uskočila u razgovor sa jetkom primjedbom na moj račun, da se tako sa prijateljima ne postupa. Smijali smo se. Zamolio sam Žarka da se ne ljuti, a Rade ga je upozorio da smo mi njegovi gosti i da nema govora o tome da iz njegove kuće bilo gdje idemo.

U izbjeglištvu, prvi dan mi je dobro krenuo.

I jutro. Probudila me neka neuobičajena tišina. Tek po koje javljanje pijetlova na ovom kraju na kraju grada. Behar jabuke prosuo se po prozoru. U krošnji je golubica savila gnijezdo. Toplo je. Makedonsko proljeće. Lijep dan za šetnju. Razgovaram sa ženom o planovima. Otići što dalje. Kanada? Australija, Novi Zeland? Ali kako? Rok ne postavljam. Raditi na tome. Na odlasku u neku mirniju zemiju. Uspjećemo. Sutra, za mjesec, za godinu. Moramo naći zemiju u kojoj neće biti rata.

Šta je u Sarajevu? Telefoniram uporno. Uvečer dolaze dobre vijesti: na TV-u objavili su da su specijalci MUP-a ostali jedinstveni, da je to potvrdio lično Karišik, da su se svi zajedno pojavili na vijestima, da su se zakleli da do rascjepa neće doći…

– Eto vidiš možda je i tvoja odluka doprinijela ovakvom razvoju događaja – govori mi žena ozarena lica, a ja ne mogu povjerovati. Tu večer sam mirnije proveo. Sjedili smo do kasno. Vera, naša domaica. pazila nas je, nutkala raznim makedonskim specijalitetima: gravče na tavče, džumbur, pečenje raznih vrsta. Za njega sam kao brat, drago mu je to što smo došli, ustvari žao mu je što se sve ovo dešava, ali neka sam njemu došao. Možemo ostati koliko hoćemo, i nigdje ne treba da idemo. Ni kod Žarka, on mu se ne sviđa.

Jutro je došlo sa ranim telefonskim pozivom. Malo ko je imao ovaj broj. Jedan od njih bio je Zoka. Upravo on mi je saopštio strašnu vijest:

– Otišli su Gafa, svi dojednog.

Ovdje se puca od sinoć. Po cijelom gradu. Izvukli smo našu opremu i oružje i sad smo ondje, gdje smo prije išli na dobar doručak. Haos je. Ne zna se šta ko radi… Gafa, čuješ li me.

– Da čujem, zar baš svi?

– Svi do jednog. Lika i Pupe nisu htjeli sa njima, all su ih prisilili. Milenko je komandovao: “Svi srpski specijalci za mnom!”, i otišli su. Mi smo se dislocirali. Ovdje je Dragan, Šoko, Mušan…ovdje ti je i Taš i Brada…

– Ko kontroliše Aerodrom?

– Ne znam, izvukli smo i BOV-e, i jedan transporter, ostale je onaj Risto *******, ispustio ulje i motori su zaribali. Sve je ostalo iz naše baze razgrabljeno. Moram ići. Gafa, čuvaj se.

– Čuvaj se ti, Zoka, čuvajte se…

Poziv me uzdrmao, prenerazio, porazio. Nisam mogao stajati, misliti, sve ovo sam očekivao, pribojavao se ovakvog raspleta, ali do posljednjeg trenutka nisam htio da vjerujem. Ličilo je sve na ružan san, moru. Pozivam broj telefona u mojoj bivšoj bazi. Telefon zvoni. Kako bi lijepo bilo da mi se Zoka javi, nasmije i sve ova bude njegova neslana šala. Možda ga je Dragan nagovorio? Telefon zvoni, ali niko ne diže slušalicu. Okrećem drugi broj. Javlja mi se muški glas. Prepoznajem glas Dahića, komandira policijske stanice u starom dijelu grada:

– Je li istina, Ismete?

– Boga mi jeste, Gafa. Oturili su se četnici.

– Radi li Aerodrom? Ko ga kontroliše?

– Ne radi, ali je izgleda pod kontrolom zelenih beretki.

-Znaš li gdje sam?

– Znam, Gafa, znam.

– Šta radi vojska?

– Ništa.

– Čuvaj se, Ismete.

– Ma čuvam se, ali ko se može uščuvati na ovom belaju.

Dakle, istina je. Počelo je.

Ne jedem, samo pušim, kafu ponekad popijem, dreždim pored radioaparata, slušam Radio Sarajevo. Tek pokoja nepotpuna vijest o raspadu Specijalne jedinice. Stalno telefoniram, ali ne mogu dobiti sadašnju bazu specijalaca. Pozivarn Marinu, Zokinu suprugu i molim je da me on nazove, ali ništa od toga. Poslije podne radio javlja o borbama oko Policijske škole na Vracama. TV Skopje direktno uključuje Sarajevo i pokazuje nenaoružane građane kako idu na barikadu pored Vrbanje mosta. Na njih pucaju snajperisti sa obližnjih kuća. Ljudi prolaze barikadu. Kamera zumira jednog od snajperisia kako napušta kuću i sa oružjem u ruci bježi prema Vracama. Prepoznajem jednog, ili mi se učinilo: Mane, specijalac iz moje jedinice.

Kolona naših vozila prelazi Vrbanju: naš BOV, landroveri, renđroveri, blejzeri, puni naših specijalaca idu prema Vracama. Ruke sa dva podignuta prsta vire iz vozila. Građani skandiraju:

Bo-sna, Bo-sna, Bo-sna…

Pojavljuje se i nekolicina naoružanih. Iza kontejnera proviruju i pucaju prema snajperistima. Po ulici krv.

Plačem. Djeca me šutke posmatraju. Fikreta sjedi pored mene. Okamenjena.

Na radiju direktan prenos sa Vraca. Srpski specijalci pokušavaju zauzeti Policijsku školu. Brane je profesori i učenici. Djeca od petnaest, šesnaest godina brane svoju školu. Među njima su i kursisti, stariji dječaci, momci sa završenom srednjom školom, a sad na kursu za policajce. Puca se iz pješadijskog naoružanja, protivoklopnih sredstava, bacaju se bombe. Tenkovi JNA kreću iz kasarne Lukavica i postavljaju se kao “tampon – zona”.

Oprobana taktika iz Hrvatske.

Okreću topove prema bosanskim specijalcima i spriječavaju ih da pomognu svojim kolegama u odbrani škole.

Na TV Skoplju direktno je uključena emisija YUTEL-a iz Sarajeva. U studiju su komandant Specijalne jedinice policije Dragan Vikić i njegov zamjenik Kemal Ademović: u uniformi i pancirnim prslucima. Puške su pored njihovih nogu. Na licu im se vide tragovi neprospavanih noći, zabrinutost. Vikić je odlučan:

– Dojučerašnje kolege su napale na grad. I pored njihove zakletve da će ostati lojalni legalnim vlastima naše Republike, oni sada napadaju našu djecu. Pozivam građane Sarajeva da se odupru brutalnim napadima na naš grad. Uzmite oružje u ruke, pridružite nam se u odbrani zajedničkog života.

Njegov zamenik, Ademović objašnjava kako ih je molio da to ne čine.

– Među njima su profesori, do jučer predavači a sada pucaju po svojim učenicima. Ali neće im to proći.

U emisiju se telefonom uključuje Karišik, bivši zamjenik Vikića. Svoje djelo opravdava odlukama Srpske skupštine i potrebom da se negdje smjeste:

– Mi smo samo htjeli da se uselimo u obekat “F”, u školi, a onda su oni nas napali. Imamo ranjenih i poginulih…

Vikić ga poziva da obustave napad, da ne ubijaju svoje kolege i učenike. Karišik mu odgovara da se oni samo brane, i snishodljivo govori o ugledu Vikića medu specijalcima…

Komandant ga prekida novim zahtjevom da obustave ubijanje, i pozivom svim patriotima da stanu u odbranu grada.

Strašno se osjećam. Krajnja psihološka napetost odražava se na moje fizičko stanje. Ne jedem, ne spavam, ne razgovaram ni sa kim: zbrka u pameti. Samo telefoniram, pokušavam dobiti što više informacija. Zoka je na liniji:

– Tenkovi su nas *******, Gafa, tenkovi. Izašli smo im na Spomenik. Malo je falilo da se spojimo sa našim u školi, a tenkovima su krenuli na nas. Nismo imali ni “zolje”. Ušli su u školu. Repija im je ranjen u rame, Jević u stomak, teško, a izginuli su im Pupe i Lika. Oni su ih ubili. Dobili su metak u leđa. I Marić im je ranjen. Ovdje dolazi mnogo momaka, traže oružje. Čuvaj se, Gafa…

Slijedećeg dana formiran je front nacionalnog spasa. I Vikić je među njima. Stalno zasjedaju u Skupštini. Pred zgradom je velika masa građana. Na njih pucaju snajperisti iz obližnjeg hotela Holidey Inn. Ponovo direktan prenos. Specijalci ga blokiraju i upadaju. Na ekranu vidim Zoku kako razvaljuje staklena vrata i ulijeće sa jednom grupom. U hotelu odjekuju detonacije. Pred Skupštinom padaju pogođeni ljudi. Haos je potpun. Kamera CNN-a snima hapšenje snajperista. Svi do jednog prave se nevješti. Među četvericom prepoznajem Dragana, vojnog policajca. Kune se da su na njega prvo pucali. Ko? Da li građani sa platoa na njegovu jazbinu na petom spratu? Vode ih. Ljudi ih pljuju i hoće da ih linčuju. Specijalci prave kordon i sprovode ih.

U Krteljima požar. Gori naša baza. Kamera prikazuje mjesto gdje je bila moja kancelarija. Zgarište se dimi. Skijaška cipela, nagorjela, zapinje snimatelju za nogu. Trojica momaka čuvaju ono što je ostalo. Padobranci sa sportskog aerodrorna Butmir, naše prve komšije, paze na magacine, u kojima je još nešto opreme ostalo. Prepoznajem Gorana i Izu.

Muka mi je. Grozno se osjećam.

Gledam Fikretu i hoću nešto da joj kažem. Blijeda je i zna šta ću joj reći:

– Moram nazad.

-Znam!

(nastaviće se)