Ali, i u tandemu neko mora da upravlja i ima znakova da više nije tako jedinstven.
Na osnovu nekih događaja i nervoznih reakcija na njih moglo bi se zaključiti da se nešto dešava, mada je posmatraču spolja teško procijeniti tačno šta s obzirom na zatvorenost ruskog aparata vlasti, piše „Frankfurter algemajne cajtung“. Na primjer, krajem januara u Kalinjingradu je demonstriralo više od deset hiljada ljudi, a milicija nije intervenisala. Samo sedmicu dana kasnije Sergej Mironov, koji je kao predsjednik Savjeta federacije formalno treći čovjek u zemlji i koji je poznat kao Putinov vjerni sljedbenik, kritikovao je socijalnu politiku premijera i stranku Kremlja „Jedinstvena Rusija“. Kritike je iznio u programu državne ruske televizije.
Samo nekoliko dana poslije toga, također na državnoj televiziji i u emisiji istog voditelja, ministar finansija Aleksej Kudrin također je oštro napao „Jedinstvenu Rusiju“ – ne sa lijvih pozicija, kao Mironov, nego sa pozicija privrednih liberala koji vladajućoj stranci zamjeraju preskupi socijalni populizam.
Vrhu „Jedinstvene Rusije“, zvanično Putin je vanstranačka ličnost, ta dva intervjua bila su dovoljna da počne da grmi protiv „naručene kampanje“ protiv stranke ne pominjući ko bi mogao biti naručilac. „Naručena kampanja“ je zapravo formula za opšte rasprostranjeno mišljenje u Rusiji: na državnoj televiziji tako nešto ne može da se dogodi, a da prethodno to nije odobrio neko u samim vrhovima vlasti, pogotovo ne ako se kritike izriču dva puta zaredom u emisiji istog voditelja.
Ali, kakva računica bi mogla da se krije iza toga što Mironov i Kudrin sa različitih pozicija napadaju vladu? Poznato je da se predsjednik Medvedev zalaže za više pluralizma i kritikuje što jedna stranka („Jedinstvena Rusija“) ima preveliku podršku državnog aparata.
U tu sliku uklapa se izveštaj „Nezavisimaje gazete“ da je Kremlj izdao uputstvo da na izborima u martu u regionalne parlamente moraju da uđu bar četiri stranke. Očigledno je cilj da se spriječi ponavljanje slučaja Moskve gde je na izborima prošle jeseni pored „Jedinstvene Rusije“ u gradski parlament ušla još samo slaba komunistička frakcija što je izazvalo žestoke kritike čak i opozicije koja je deo sistema – „Pravedne Rusije“ Mironova i nacionalista Žirinovskog.
Na pitanje ko će biti kandidat na predsjedničkim izborima u proljeće 2012. godine Putin i Medvedev do sada su izbjegli odgovor. Izvjesno uzbuđenje izazvala je Putinova izjava prošlog ljeta da će, poslije dogovora, na vrijeme biti nađeno zajedničko rješenje. Medvedev se složio. Posmatrači iz toga zaključuju da između njih dvojice postoji neravnoteža, ili da je postojala. Ako Putin, kao premijer, kaže da će biti postignut dogovor onda se može zaključiti da on i dalje određuje pravila igre. U slučaju Medvedeva to znači da on još zavisi od Putinove naklonosti i podrške.
Reforma milicije, koju sada Medvedev podržava svim snagama i raspoređuje svoje ljude u ministarstvu unutrašnjih poslova, možda je pokušaj da preuzme kontrolu nad snagama bezbjednosti koje su do sada bile Putinov domen. Od toga bi mogao napraviti i temu predizborne kampanje uz čiju pomoć bi mogao da parira i dalje popularnom Putinu. Naime, neefikasnost i samovolja milicije veliki su problem za gađane – ko ga riješi može da računa na njihove simpatije.
(dw.de)