Mladi i vjera, I dio

Vjera je suština postojanja i pokretačka snaga života. Život bez vjere je život bez smisla i značenja. Zašto? Zato što u životu pred nas iskrsavaju brojna pitanja na koja nemamo odgovora: Ko smo? Odakle smo? Kuda idemo? Zašto sam se našao na ovom svijetu, je li smrt konačni kraj i završetak postojanja ili ima nešto nakon svega ovoga? Da li moj život i postojanje imaju određeni cilj i ako imaju šta treba da radim kako bih ostvario taj cilj? Da li postoji nešto što je izvan naših osjetila? Vjera svakom čovjeku daje odgovore na ova i druga pitanja koja prate ljudski rod i svakog pojedinca ponaosob od samog početka postojanja. Odgovor koji čovjeku pruža smirenost i čuva ga od lutanja i zablude je: Čovječe, stvoren si s razlogom, stvorio te tvoj Stvoritelj s određenom zadaćom i ciljem. Veliki broj mladih ljudi na vjeru gleda kao na nešto zastarjelo i nešto što nije u trendu. Žele živjeti svoj živjet bez obaveza, bez ograničenja, slobodno, raskošno, bez zabrana i sputavanja. Ovakav pogled na vjeru općenito je rezultat nepotpunog ili nikakvog znanja o vjeri i onome što vjera pruža i daje čovjeku u njegovom životu. Hvala Allahu Uzvišenom, nakon islamske sahve, islamskog buđenja i vraćanja vjeri, u periodu nakon Drugog svjetskog rata i oslobađanja arapskih muslimanskih zemalja od kolonijalnih vlasti, stanje se promijenilo i naše muslimansko društvo je svjedok sve većeg povratka mladih ljudi, djevojaka i mladića, svojoj vjeri. Naše džamije i mesdžidi su puni omladine, ulice i škole su pune pokrivenih, na hadždžu i umri veliku većinu upravo čine mladi ljudi. Prošlo je vrijeme kada su jedino starci u safovima stajali i na hadž se spremali.

Ali, postoji još uvijek nemali broj naših mladih koji žive daleko od vjere pravdajući se vremenom u kojem žive i potrebama modernog tempa života govoreći kako se vjera jednostavno ne uklapa u njihov način života. Krivaca za ovakav pogled na vjeru je više: nedostatak prave i iskrene da’ve, vjerskog odgoja u porodici, vjerskog obrazovanja, brige države i društva općenito o vjeri, sredstava informiranja… Sredstva javnog informiranja igraju veliku ulogu u usmjeravanju mladih i promoviranju trendova i načina života, oblačenja, vrsta hrane, pića, kulture življenja općenito. Nažalost, mediji ne promoviraju vjeru i njene vrijednosti, ili barem ne u onolikoj mjeri u kojoj bi trebali, barem kada je riječ o društvima u kojima žive muslimani. U velikom broju arapskih muslimanskih zemalja, na državnoj televiziji ne možete vidjeti voditeljicu ili novinarku muslimanku pokrivenu islamskim hidžabom. Naš odgovor mladima, posebno onima koji na vjeru gledaju kao na sputavanje njihovog života i ukidanje sloboda: vjera nije protiv života, naprotiv, vjera promovira i čuva čovjekov život na najbolji i najsigurniji mogući način. Vjera ne ukida niti zabranjuje uživanje u životu, naprotiv, uživanje u životu i korištenje blagodati koje nas okružuju na svijetu je neodvojivi dio pobožnog života jednog muslimana:

“Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život.” (En-Nahl, 97.)

“A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.” (El-A’raf, 96.)

“Onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti.” (Taha, 123, 124.)

Vjera nije samo obredoslovlje; klanjanje i vezanje za džamije ili mesdžide. Ne, vjera traži od čovjeka da živi svoj život, da radi, da se trudi, da stiče i zarađuje, da se ne odriče i ne udaljava od dunjaluka i njegovih ljepota, uživanja i ukrasa. Mladost je period ljudskog života koji karakteriziraju snaga, i fizička i emocionalna, želja za slobodom i dokazivanjem, uspjehom, traganje i potreba za autoritetima, uzorima i tome slično. Mladost je zaista period snage ljudskog života i tako je i Kur’an Časni opisuje: period snage između dva perioda slabosti kroz koja prolazi čovjek:

“Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslje snage iznemoglost i sijede vlasi.” (Er-Rum, 54.)

U ovom periodu snage osoba je puna poleta i želje za životom. Otuda možemo pokušati objasniti zašto neki mladi ljudi veoma snažno prihvataju i osjećaju vjeru i iskazuju svoju pobožnost. Prisjetimo se ashaba, r.a., mladića koji su uz Allahova Poslanika, s.a.v.s., svim svojim bićem prihvatili vjeru i svoju mladalačku snagu i želju stavili u službu pobožnosti, džihada, žrtve i predanosti vjeri. Ali moramo upozoriti da bez ispravnog usmjeravanja i odgoja, ova mladalačka snaga i želja mogu biti zloupotrijebljeni i instrumentalizirani za ciljeve koji nisu u skladu s onim što vjera želi i promovira, što, na kraju rezultira time da mladi ljudi padnu pod često negativan utjecaj ovog ili onog pravca, učenja, ličnosti, ideja, tumačenja, škola…Pitali su me jednom kakav sam ja lično bio u svojim mladalačkim godinama? Da vam kažem, uvijek sam čitav svoj život nastojao ići srednjim putem i slijediti vesatijje, tj. umjereni srednji put između krajnosti, između pretjerivanja, ekstremizma i zanemarivanja. Moja prva knjiga kojom sam zakoračio u svijet pisanja i publikacije bila je knjiga “Halal i haram u islamu” (prevedena na bosanski jezik – op. pr.) i kako u samoj knjizi tako i u svom životu i učenju nastojao sam slijediti put koji je između zaslijepljenosti Zapadom i njegovom civilizacijom s jedne strane i taklida – slijepog slijeđenja i oponašanja ili konzervatizma s druge strane.

Mladi i nasilje

U svojoj želji i zanosu, neki mladi ljudi koji su prigrlili vjeru, nažalost, usljed nedostatka ispravnog vođstva i uzora, nošeni svojim vjerskim zanosom, skloni su pretjerivanju i ekstremizmu, što je posebno opasno, nasilju i anarhiji. Ko je za to odgovoran i ko je kriv? Pogrešno bi bilo krivca tražiti samo na jednoj strani i okriviti te mlade ljude kao jedine krivce. Pogledajte samo kako se u čitavom svijetu ponaša SAD i pogledajte njenu politiku prema drugima a posebno prema muslimanima i muslimanskim zemljama. Ponašanje SAD-a je takvo da iritira i izaziva reakciju koja se manifestira u neprijateljskom stavu i odnosu naspram samih Sjedinjenih Država. Odnos SAD-a prema Izraelu, pomoć i podrška koju Izrael uživa od SAD-a, sve su to dovoljni povodi za formiranje jednog negativnog stava koji će rezultirati neprijateljskim odnosom prema SAD-u. Za sve to onda okriviti samo vjeru i vjerski zanos mladih – pogrešno je i pristrasno. Naravno, dio krivice snosimo i mi sami, ulema, državni lideri i islamske obrazovne i odgojne institucije. Stav naših državnih lidera i političara koji vode ovaj ummet, naspram svjetskih dešavanja, u najmanju ruku nije za pohvalu. Spomenimo za primjer samo zid koji se gradi između Egipta i Gaze. Zid koji treba da odvoji i rastavi dva muslimanska bratska naroda, zid koji će da izolira i na milost i nemilost prepusti našu braću Palestince – Izraelu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže da je žena završila u Džehennemu zbog jedne mačke, jer je zatvorila i ostavila bez hrane ne omogućivši joj da lovi. U Džehennem zbog jedne mačke! A šta je tek onda s milion i po ljudi koji žive u Gazi kojima se ovim zidom zatvaraju jedina vrata prema vanjskom svijetu i pomoći.

U Gazu treba da ulazi dnevno na stotine kamiona razne pomoći i materijala kako bi se samo obnovilo i izgradilo ono što je do sada uništeno izraelskim napadima. Jedina pluća na koja Palestinci dišu je granični prelaz Rafah s Egiptom, i sada se i on zatvara i blokira. Kažu da je to pravo Egipta da osigura svoje granice! Kakve granice!? Čije granice?! Ispričat ću vam jedan događaj. Prvi put sam posjetio Gazu 1957. godine, nakon što sam izašao iz zatvora. Prvo što sam primijetio bile su granice, tačnije granica koja je dijelila Egipat od Gaze u Rafahu. Granični prelaz je tada bio obična drvena rampa. Dok sam prelazio stao sam tačno na graničnom prelazu, jednom nogom u Gazi a drugom u Egiptu, i upitao policajce koji su se tu našli: “Znači, sada je jedan dio mene u Egiptu a drugi u Gazi?” “Da”, rekoše mi. Šta želim da kažem? Želim da kažem da smo mi jedno, jedna cjelina i jedno tijelo koje je podijeljeno nekakvim umjetnim granicama iscrtanim na stolovima kolonijalnih osvajača. Sve ovo skupa i brojni drugi primjeri iz našeg okruženja jednostavno ne mogu ostati bez odgovora i reakcije. Mladi ljudi nemaju vremena razmišljati o dozvoljenom ili nedozvoljenom, prikladnom ili neprikladnom odgovoru i reakciji, oni žele djelovati, i to odmah, žele odgovoriti i uzvratiti. Naravno, otmice, eksplozije, ubistva, sve ovo su aktivnosti koje islam ne odobrava i koje krajnje oštro osuđuje i zabranjuje. Još prije dvadeset godina izdao sam fetvu kojom se zabranjuje otmica aviona općenito, bez obzira o čemu i kome se radilo, jer u avionu su nedužni putnici koji su izloženi neugodnostima, strahu, teroru i sl., zbog nečega s čim nemaju nikave veze. Zato, moramo gledati malo dublje u uzroke pojave nasilja kod mladih, pa onda dati odgovarajući odgovor i ukoliko želimo da se pozabavimo pojavom nasilja moramo prvo ispitati uzroke i motive takvog ponašanja. Neki okrivljavaju islam, odnosno način na koji se islam predstavlja mladima kao uzrok zbog kojeg mladi ljudi, koji su u vjeri, pribjegavaju nasilju. Ako i pretpostavimo da je način na koji se nekad islam predstavlja mladima pogrešan, ipak u svemu tome igraju veoma važnu ulogu i drugi faktori: sociološki, politički, geografski, ekonomski pa čak i psihološki.

Piše: Šejh Jusuf el-Karadavi
Preveo: Omer Sikira
Preuzeto sa: Novi Horizonti