Među propovjedačima mržnje

Švjacarski referendum o zabrani gradnje minareta je s malim zakašnjenjem stigao i u Njemačku. Predmet debate su antimuslimanski stavovi poznatih protivnika islama kao što su Henryk M. Broder i Nečla Kelek. Trenutno se u kulturnim redakcijama njemačkih novina i magazina vodi neobično žestoka diskusija. Frontovi djele izdavačke kuće, pa čak i novinske redakcije.

Prvi korak je napravio Thomas Assheuer koji u sedmičnjaku “Die Zeit” optužio Henryka M. Brodera i Ayaan Hirsi Ali za “prosvjetiteljski fundamentalizam”, jer su oni pozdravili švajcarsku zabranu gradnje minareta. Nakon njega je novinar Claudius Seidl u “Frankfurter Allgemeinen Sonntagszeitung”, raskrinkao demagogiju Brodera, Hirsi Alijeve i Kelekove koji poistovjećuju islam i islamizam. U dnevnim novinama “Süddeutsche Zeitung”, Thomas Steinfeld koji je glavni urednik resora za kulturu, je konstatovao da nametanje zapadnih vrijednosti očigledno “rađa sopstvene propovjedače mržnje” koji se zalažu za “nasilnu modernizaciju” muslimana – koncept koji nije imao uspjeha na Bliskom Istoku gdje su diktatorski režimi uopće omogućili nastajanje radikalnog islamizma.

Popularno ponavljanje neupitnih istina

Na odgovor prozvanih se nije moralo dugo čekati. U “Frankfurter Allgemeine Zeitung” Nečla Kelek optužuje svoje kritičare da nemaju pojma o “sistemu islam”. “Očigledno prevazilazi maštu mnogih Evropljana da su islam i politika jedno”, napisala je u članku. A u dnevnim novinama “Berliner Tagesspiegel” Henryk M. Broder pretpostavlja da pravi razlog optužbi na njegov i račun Kelekove leži u činjenici da nisu ‘mirisali vazduh redakcija kulture’. Da se baš on sada predstavlja kao proganjano nevinašce je apsurdno. Skoro da ne prođe ni jedan dan, a da ne nastupi u nekom talk-showu, da se ne javi za rječ u štampanom izdanju sedmičnjaka “Der Spiegel” ili na njihovoj online platformi, tekstom u dnevnim novinama “Der Tagesspiegel” ili “Die Welt” – čak će ubrzo dobiti i sopstvenu emisiju na kanalu ARD.

Sa svojim neprestanim ponavljanjem da je islam vjera nasilja i intolerancije Kelekova i Broder su postali popularni, zgrnuli su gomilu para i odlikovani brojnim nagradama. Trebalo bi biti na mjestu da im se postave neka pitanja: na osnovu čega ovo dvoje misionarskih publicista grade svoje stavove – osim mješavine proizvoljno nabacanih činjenica i poluistina koje stavljaju u kontekst već postojeće slike o svijetu koja im odgovara? U čije ime – osim u svoje i novina koje im štampaju tekstove te za publiku koja im puna hvale aplaudira, njih dvoje govore? I na kraju, na koji način žele relizirati svoj projekt “zaustavljanja” islama?

Jer “zapadne vrijednosti sloboda”, koje Kelekova i Broder tako grčevito brane, bi po njihovom naumu za muslimane trebale vrijediti samo sa restrikcijom. Njih oboje su se izjasnili protiv gradnje džamije u Kelnu, a Broder je ponudio trampu: tek kada u Rijadu budu građeni crkveni tornjevi i žene hodale oskudno obučene, onda bi kod “nas” mogli dozvoliti džamije i minarete. Claudius Seidl je ovo nazvao “rasizmom koji sam još nije svjestan toga.”

Velku popularnost koju Nečla Kelek u Njemačkoj uživa kao “kritičarka islama” počiva na duplom nesporazumu. Njezini navijači vjeruju da su u njoj našli “autentični glas” jer poznaje islam iz svojih bolnih iskustava i da ga kritikuje “iznutra”.

Ovo je glupost, na kraju krajeva ni jednog Njemca ne smatramo stručnjakom za kršćanstvo ili historije Evrope samo na osnovu njegovog porijekla. Ali u slučaju Nečle Kelek, Sejran Ateš, Ayaan Hirsi Ali ili Egipćanina Hameda Abdel-Samada, najnovije zvjezde popularne “kritike islama”, ovaj mit o autentičnosti se uvažava pogotovo kada se podupre vještim marketingom biografije dotičnih. Zbog toga ih njihovi štovatelji smatraju većim autoritetima i stručnjacima od naučnika i stvarnih stručnjaka na tom polju.

Zasebna ideologija

Uz to ide i pogrešno ubjeđenje da Nečla Kelek & co zastupaju neudobno ili mišljenje o islamu koje je nepoželjno. Njihovo mišljenje odgovara mnogim Nijemcima jer ih podržava u njihovim predrasudama. Ali za muslimane ta mišljenja nude malo čega novog. Muslimane se od kolonijalizacije pokušava ubjediti da je islam kriv za njihovu nazadnost. Ovo ubjeđenje je ponukalo mnoge državnike kao utemeljivača turske republike Kemala Atatürka, perzijskog šaha ili arapske generale kao Gemala Abdel Nasera da u svojim zemljama od vrha državnog aparata ka dolje sprovedu nasilnu sekularizaciju i približavanje društva zapadu.

Ko poznaje prilike u Turskoj onda će prepoznati omalovažavajući ton u kojem Nečla Kelek govori o religioznim muslimanima. To je ton stare, sekularne buržoazije Ankare, Izmira ili Istanbula kada govore o jednostavnom narodu, kojeg smatraju glupom i povodljivom masom, kojeg bi najradije isključili iz demokratskih procesa. Ovakav način diskusije je proširen u arapskim zemljama, arapski diktatori njime brane svoju poziciju. Ko ovaj snobizam smatra neustrašivom kritikom vjere, taj nema pojma o zbivanjima u muslimanskom svijetu.

U Evropi se ovaj nadmjeni sekularni diskurs mješa sa duboko ukorjenjenim strahom od islama. Nije slučajno da većina ovdašnjih “kritičara islama” ima više dodirnih tačaka sa kršćanskom polemikom u pogledu islama, kakva je bila u Srednjem Vijeku i koja je islam gledala kao opasnu hereziju, nego li sa savremenom, racionalnom kritikom religije. Pod utiskom emigracije muslimana u Evropu je iz ovih predrasuda izrasla zasebna ideologija koja prije svega buja na desničarskim blogovima i koja ima jasne paralele sa klasičnim antisemitizmom, kako je ukazao stručnjak za antisemitizam Wolfgang Benz.

Ove paralele su vidljive na više nivoa: kao npr. zastrašivanje demografskim potkopavanjem koju je član federalne banke Njemačke Thilo Sarrazin (iz socijaldemokratske stranke) sveo na formulu da Turci osvajaju Njemačku “kao što su Albanci osvojili Kosovo: putem većeg nataliteta.” Ovaj scenario kulminira u zastrašujućoj viziji kulturološke infiltracije odnosno “islamizaciji Evrope”. Broder već ima viziju Njemačke u 2067. godini: “Predsjednik Njemačke se zove Mahmoud Watan-Sadr, porno kina i striptiz barovi su zabranjeni.” Crkveni zvonici ne smiju biti veći od minareta. Ali ‘sigurno’ je ovo bio jedan od Broderovih viceva. A naravno da u pozadini svega stoji zavjera – samo da paranoičari nisu saglasni da li centar “islamizacije” leži u Saudijskoj Arabiji (Nečla Kelek), u egipatskoj muslimanskoj braći (Udo Ulfkotte) ili u konferenciji islamskih zemalja (Thierry Chervel).

Više empirije ne bi bilo zgorega

Polazna tačka ovih zabluda je ideja da je islam nepromjenljiva  kultura i da su muslimani zasebna sorta ljudi, neka vrsta “homo islamicusa”. Ovaj “konstantni musliman”, kako ga njegovi protivnici vide, od pamtivjeka ugnjetava žene i ima sklonost svakoj formi nasilja.
Zamisao da je islamistički teror, ustvari islam u najčistijoj formi je glupa kao i mišljenje islamista da je kršćanstvo u križarskim ratovima i rat u Iraku pokazalo svoje pravo lice. Ali u kolektivnoj svjesti Evropljana ono je jako ukorjenjeno, te zbog toga nikome ne smeta kada Henryk M. Broder delikventno ponašanje maloljetnika u njemačkim školama i nasilje Hamasa objašnjava islamom.

Šta je neophodno debati o islamu pa da se stalno ne vrti oko istih predrasuda? Više empirijskih rezultata. Jer, većina anketa, naučnih studija i statističkih podataka o muslimanima u Njemačkoj opovrgavaju klišeje koje protivnici islama kao što su Nečla Kelek i Henryk M. Broder tako rado njeguju. Isuviše često su naučnici koji se racionalno posvete temi izloženi izrugivanju protivnika islama.

Nemali broj njih je zbog toga postao oprezan kada se jave za riječ. I treba nam više pluralizma: većina muslimana u Njemačkoj ne vidi problem da svoj islam usklade sa njemačkim ustavom ili životom u Njemačkoj. U debatama bi njima trebali dati više prostora za govor, upravo iz razloga jer ono što ima da kažu nije po volji većini publike. Na kraju krajeva diskusije o islamu se vode zbog njih.

Piše: Daniel Bax
Prevod i obrada: IslamBosna.ba
Objavljeno u štampanom izdanju novina TAZ od 4.2.2010