Kriteriji za određivanje onoga što je ispravno (Selman el-Aude)

Postoje li metodološki valjani kriteriji za određivanje onog što je ispravno i onog što je pogreška? Zasigurno da postoje. Ovi kriteriji su jasni i precizni, i govorit ćemo o nekima od njih.

Jedan: Religijski kriterij

 

Ovaj kriterij se zasniva na tri izvora:

1. Kur´an
Allah kaže:

“Oni koji ne vjeruju u Kur’an, pošto im je objavljen… A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga.” (Fussilat, 41-42)

Kur´an je u potpunosti autentičan. U ovome se svi muslimani jednoglasno slažu.
A kad je u pitanju ono što izvlačimo iz njegovih značenja, to ovisi o specifičnom odlomku i načinu interpretacije. Neki ajeti imaju apsolutno jasna značenja, tako da nijedna alternativna interpretacija nije moguća. Veliki dio Kur´ana je takav, a posebno tekstovi koji se odnose na osnove vjere i vodeće principe na kojima je izgrađen islam.

Neki dijelovi Kur´ana imaju značenja koja su saopćena na manje jasan način, i učenjaci ih stoga različito interpretiraju. Jednoj intetpretaciji se daje prednost nad drugom u odnosu na slaganje učenjaka, mišljenje arapskih lingvista i komentare Kur´ana.

Moguće je da će neki učenjaci neki odlomak klasificirati kao potpuno jasan u značenju, dok će drugi smatrati da ima neodređeno značenje. Međutim, ovo se dešava rijetko, a kad se desi, to pitanje je otvoreno za pravnu ocjenu i mišljenje.

2. Sunnet
Sve ono za što je utvrđeno da je autentično preneseno od Poslanika, s.a.v.s., jasno je u značenju i ne suprotstavljaju mu se bilo kakvi drugi dokazi je nešto što svaki musliman mora prihvatiti.

Autentičnost nekih predaja u sunnetu može biti neupitna za one koji su specijalisti u polju hadiske kritike, iako tu neupitnost ne moraju osjetiti oni koji nisu specijalisti. Oni koji su vješti u izučavanju i unakrsnim povezivanjem linija predaje će biti sigurni u autentičnost hadisa. S druge strane, pravnik ili pravni teoretičar, a pogotovo amater koji nije vješt u hadiskim naukama, neće biti sposobni da ocjenjuju predaju s istim nivoom pouzdanja.

Zaista se stručnjaci za hadise ne slažu međusobno u ocjenama određenih hadisa. Ovo vodi neslaganju između onih koji su sigurni za neki hadis i obavezni su da djeluju u skladu s naredbama iz teksta hadisa i onih koji ne uzimaju taj hadis s tolikom sigurnošću ili ga ne smatraju autentičnim ili ga jednostavno nisu svjesni.

3. Konsenzus muslimana
Konsenzus o kojem ovdje govorimo je onaj u kojem smo potpuno uvjereni u jednoglasnot u mišljenju. Međutim, možemo vidjeti kroz mnoge primjere da je mišljenje koje zastupa većina učenjaka obično ispravno mišljenje.

 

Dva: Kriterij razmatranja općeg blagostanja

 

Islam je došao da bi obezbijedio blagostanje za ljude. Prema tome, ono što donosi opće blagostanje i sprečava štetu je ispravno. S druge strane, ono što rezultira štetom i ne doprinosi još većem blagostanju je očito pogrešno. Kad nešto donosi više koristi nego štete, tome treba dati prvenstvo. A sve ono što donosi više štete nego koristi generalno treba odbaciti.

El-Fejsal b. Ijad u komentaru Allahovih riječi: “da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” govori o tome šta znači kad je nešto opisano kao “dobro”. On kaže da kad se stvar odnosi na djela čistog obožavanja, “dobro” se definira kao nešto što ispunjava dva kriterija: mora biti urađeno iskreno i samo u ime Allaha i mora biti u skladu sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s. Kad se stvar odnosi na ovosvjetske svakodnevne aktivnosti, ili u stvarima u kojima zakon šuti, ono što je dobro je definirano kao ono što poboljšava opće blagostanje.

Učenjaci islamskog prava su postavili principe koji rukovode pravnim istraživanjem u ovim stvarima. Postoji princip biranja bolje od dvije koristi i princip biranja manjeg od dva zla. Postoji princip da izbjegavanje harama prednjači nad postizanjem koristi ako su korist i šteta jednaki. Inače, treba tražiti veliku korist, čak iako postizanje toga donosi neku manju štetu. Slično tome, veliku štetu treba izbjegavati, čak iako to podrazumijeva žrtvovanje neke manje koristi. Stvari se moraju valjano vagati.

Pitanje na koje treba dalje odgovoriti je: kako prepoznajemo ono što je korist, ono što je dio općeg blagostanja?

Kad ne postoji dokaz u svetim tekstovima po određenim pitanjima, korist se utvrđuje kroz razum, istraživanje i zaključivanje. Osoba koja posjeduje velike intelektualne sposobnosti, iskustvo, obrazovanje i razumijavanje namjene islamskog zakona je bolje osposobljena da pravilno odredi šta je od veće koristi.

Ovo pitanje općeg blagostanja je iznimno važno i zahtijeva znatno istraživanje i raspravu. U svim aspektima života: ekonomiji, politici, društvu i islamskom djelovanju smo suočeni s mnogo problema, kontradikcija i neslaganja. Svaka strana u sukobu ima svoje vlastite argumente i dokaze. Često nijedan dokaz koji je povezan s nekom temom ne može stajati sam za sebe. Ponekad se neka osoba može osloniti na tekstualni dokaz koji zbunjuje one koji pokušavaju slijediti raspravu, dok je stvarna bit značenja zanemarena. Ovo je najznačajniji aspekat islamskog zakona koji su svladali samo najrječitiji učenjaci. Allah kaže:

“To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.” (Fussilet, 35.)

Kad govorimo o općem blagostanju, ne mislimo na interese jedne individue, grupe ili frakcije, već na interese čitavog društva. Samo ako je problem individualan u svom opsegu individualni interesi se razmatraju. Oni kojima se treba obratiti u takvim pitanjima su “oni od njih koji to ispituju” (En-Nisa, 83.) Oni su učenjaci islama i učenjaci u različitim poljima svjetovnog znanja, oni koji imaju mudrost, oštroumnost i inteligenciju  koja ih kvalificira da donose takve odluke.

Izud-Din Abdul Selam u svojoj knjizi o općim aksiomima islamskog prava naslovljenoj “Kavaid el-Ahkam” kaže:

Kad je u pitanju blagostanje povezano s ovim svijetom – šta donosi takvo blagostanje i šta ga kvari – ta pitanja se poznaju putem neophodnog znanja, iskustva, običaja i učenih ocjena. Ako je nešto i dalje nejasno, onda se traže dokazi. Ko god želi da zna šta je prikladno, šta je korisno, šta je štetno, šta ima prednost i šta treba odbaciti radi nečeg drugog – on mora razmišljati o tom pitanju (pod pretpostavkom da se islamsko pravo tim nije bavilo), a zatim na tome izgraditi svoju odluku. Shvatit će da se odluke do kojih dođe rijetko razlikuju, osim u pitanjima čistog obožavanja – područje u kojem nam nije dato da mi određujemo specifične koristi i štete. Na ovaj način se mogu razlučiti dobra djela od loših.

Kad pravna pitanja rješava veliki broj učenjaka i stručnjaka koji zajedno rade, rezultati su bolji, tačniji i manje pristrasni nego kad se takvim pitanjima bavi samo jedna osoba koja radi samostalno. Ovo je posebno slučaj u modernim vremenima, kad su odnosi između različitih interesa prilično složeni i međusobno povezani, kad su naučna dostugnuća velika i mnoga pitanja zahtijevaju stručna znanja. Zajednički rad je danas također moguć više nego ikad zbog razvoja u sredstvima komunikacije.

Potrebne su nam organizacije koje će biti posvećene istraživanju islamskih pravnih pitanja u kojima mogu učestvovati islamski učenjaci iz čitavog svijeta. U ovisnosti od toga koliko su te organizacije nezavisne i slobodne od političkog utjecaja će biti i efektne i umjerene u svojim odlukama. Nažalost, preovladavajuća situacija u muslimanskom svijetu danas je da svaka zemlja ima svoje vlastite organizacije koje se bave pitanjima ne samo u svjetlu njihove unutrašnje prirode, već i u odnosu na to kako su ta pitanja povezana s interesima političkog establišmenta.

 

Tri: Lični kriterij

 

Jedinka je, u mnogobrojim situacijama, sposobna da razluči između dobra i zla, da odredi šta je zadovoljavajuće, a šta je za osudu. Njeno srce joj kaže da li je ono što radi dobro ili loše.

To je ono na što je Poslanik, s.a.v.s., mislio kad je rekao da se obratimo svom srcu i duši za presudu. Ispravnost je ono s čim će nam duša biti mirna, a grijeh je ono što nas uznemirava i čini nam srce neodlučnim – čak iako nam ljudi govore drugačije. (Musned Ahmed i Sunen Darimi)

Osoba vidi ono što ne treba vidjeti i njeno vlastito srce joj da presudu o tome. To je zato što njeno srce može primijetiti zlonamjernost, uzaludne želje ili neispunjene strasti koje njen pogled izaziva.

Ovaj kriterij je općenito ograničen samo na lična pitanja koja se odnose na individualnu i ličnu vezu između roba i Gospodara, kad je u pitanju pobožnost i griješenje. Osoba se može naći zbunjena neodlučnošću i sumnjama i mora sama da istraži svoje srce da stigne do istine u nekom pitanju koje je previše diskretno i lično da se traži mišljenje drugih.

Ovo su neki od kriterija na osnovu kojih možemo razlučiti šta je dobro, a šta loše.
Allah kaže:

“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. – A Allahova dobrota je neizmjerna.” (El-Anfal, 29.)

On također kaže:

“Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (Kijameh, 14-15.)

Iskrena duša je poput ogledala na kojem se činjenice vide onakve kakve jesu.

Napisao: Selman ibn Fahd el-Aude
Izvor: MissionIslam.com
Za IslamBosna.ba prevela: E.D.