Strah od smrti

Najgori tip su oni koji kažu da im je svejedno kad će se to desiti i da se ne plaše. Takvi sigurno sebe previše vole da bi uopće ozbiljno i razmišljali o tome da ih jednog dana neće biti na Planeti.
Ako se čovjek istinski zadubi u razmišljanje o činjenici da će ovaj svijet jednog dana sasvim lijepo funkcionirati i bez njega, vidjet će koliko ima visoko mišljenje o sebi. Prvi izgovor o njegovoj neophodnosti u ovom svijetu je porodica. On treba ženi, pa djeci, pa roditeljima. Eto, kao on bi i umro, al ne može zbog njih. Drugi izgovor tiče se šire zajednice i njene dobrobiti. Svijet je pun loših ljudi i, u odnosu na njih, on je još i dobar! Hajd, on bi i umro, al će okolina ostati bez jos jednog dobrog čovjeka i, malo po malo, svijet će preplaviti zlikovci. Znači, nije njemu zbog njega, već što želi doprinijeti zajednici. Kako god, on je toliko bitan i važan da će dunjaluk propasti bez njega. lako se njemu umire, to nije dobro zbog Planete!
Ponekad me veseli da ljudima spomenem smrt. Valjda to radim iz čistog bezobrazluka i sopstvenog straha koji želim da pređe i na njih. Ali, stvarno me veseli kad im se na licu pojavi blijedilo i panika. K’o da sam spomenula nešto što može ,,strefiti” svakoga, samo ne njih! Ma, iako ih i strefi, to sigurno neće biti u narednih pesto-šesto godina, a do tada će se već smisliti lijek protiv umiranja.
Ima jedan sjajan test za smrt – pisanje oporuke. Ako probate to uraditi, a ja jesam jednom, vidjet ćete kako vam se ubrzo javlja fizička reakcija u vidu drhtanja ruke, gušenja i sličnih simptoma. Ja sam krenula pisati, ono k’o iz filmova- Oporučujem zdrave pameti… – i plakala. Plakala sam nad sobom i svojom smrti. To je možda bio jedan od najpatetičnijih trenutaka u mom životu. lako znam da bi svatko ko ima šta oporučiti morao ostaviti pisani trag o tome, nisam više nikada pokušala.
Neki ljudi se pomjeraju s mjesta pri samoj pomeni riječi ,”smrt”. Jedna nana je, izgovarajući dovu pred spavanje, govorila: ,”Ako ustanem, elhamdulillah, a ako ONO ešhedu en La ilahe illallah…”
Razmišljanje o smrti definitivno mekša srce, bar na trenutak. A njena izvjesnost bi trebala da ljude tjera da budu što bolji. Neke tjera da rade, grade i ulažu u druge ljude. To je zaista vrijedna investicija; nije vječna, ali ima efekta dok postoji svijet.
Međutim, ponekad mi se čini da baš izvjesnost smrti neke ljude tjera da budu još gori. Pa onda čujete ona banalna opravdanja, tipa jedi i pij, jedan je život! Spavaj s kim stigneš! Ubijaj, jer svakako će taj kojeg ubiješ umrijeti prije ili kasnije! Valjda je strah od vlastite smrti kod takvih toliko jak da ih tjera da doslovno potrače i ovaj i onaj život. Ili im je sumnja u vječni život toliko velika, da baš hoće da prkose. Ne bih im bila u koži.
Vjernik zna da smrt nije kraj. Ta činjenica ga i tješi i plaši. Tješi ga jer život ima smisla i to je veličanstven dar. A plaši ga, jer zna da se može dogoditi da se ne uspije kandidirati za džennetske blagodati vječnog života. Ustvari, plaši ga sama pomisao da bi vječnost mogao, ne daj Bože, provesti u stahoti i mukama.
Dok god postoji strah od smrti, dotle znamo da smo živi i da još ima nade da budemo bolji nego što jesmo. A da uvijek može i mora bolje, podsjete me riječi jednog od velikana koji je na samrti žalio što nije još bolje robovao Gospodaru svih svjetova. E, kad je njemu onako divnom i potpunom bilo žao, možeš misliti kako će nama biti.

Piše: Aida Begić Zubčević
Izvor: Semerkand