Sarajevski rulet, IV dio

 

Tako smo se znali šaliti da je hekler šminkersko oružje, pogodno za dejstva u… manjem stanu.
Sin se obradovao, a žena okaharila.

– Nosi mi to iz kuće.

Insistirala je.

Sin je molio da ispraznim oružje i da se malo poigra s njim. Udovoljio sam mu i ubrzo ga je počeo pomno pregledati. Ne bih obratio pažnju na njegovo ponašanje, da me nije zaprepastila jedna njegova rečenica:

– Ovako će djeca ići u školu sljedeće godine. Na prsima je držao hekler.

To je bila ona kap koja prelijeva čašu. Tas na kojem je bila nakana da idem prevagnuo je.

Sljedećeg dana sređujem lične stvari na poslu i razdužujem se. Vraćam automatsku pušku, hekler, kolt-python 357 magnum, pištolj – CZ 99, nož magnum tanto, bombe, municiju, motorolu, aIpinistiku, skijašku, sportsku, foto, video opremu, uniforme.

Bezbroj pitanja kolega o mom odlasku svode se na dva:

– Zašto?

– Zbog djece.

– Kuda?

– Na kraj svijeta.

Specijalci Srbi ponašaju se kao da se ništa ne dešava. Tek povećana užurbanost se uočava. Prolaze hodnikom, odlaze u kancelarije “njihovih” komandira, a Karišikova je najposjećenija.

Papir za ministra već sam predao. Komandantov sekretar ne može da povjeruje:

– Je li, komandire, baš toliko daleko otišlo?

– Jeste, Garo, i predaleko.

-Jah.

-Jah.

Želim da se pozdravim s komandantom. On je “krivac” za moj angažman u Specijalnoj jedinici. Osam godina sam primao platu baveći se alpinizmom, skijanjem, sportom uopšte. Naravno, morao sam raditi i sve ostalo vezano za organizaciju Specijalne jedinice, ali je to bio najintenzivniji, najsretniji i najproduktivniji dio mog života. S Vikićem se moglo fino raditi, ne računajući njegove povremene navale jarosti, i jutarnje seanse, kad se uz kahvu volio relaksirati frustrirajući druge. On je bio glavni kreator Specijalne jedinice i čovjek ogromnog autoriteta. No, trenutno je odsutan. I upravo dok sam razmišljao da krenem kući i taj pozdrav ostavim za neka bolja, sretnija vremena, pojavio se.

Sjeli smo u njegovu prostranu kancelariju. Dugo me gledao. Imao je taj običaj, da gleda čovjeka, da u njegovim očima prepozna ono što nije mogao saznati drugačije.

– Moraš li sad ići?

– Ne moram, ali hoću.

– Ostani još noćas.

– Zašto?

– Imamo informaciju da će noćas biti napad…

Razmišljam, šta sve to treba da znači. U trenutku se zatekoh da odluka može biti samo jedna. Ostati!

– Ali samo noćas. Sutra ujutro odlazim.

– Likaaa!

Dozivam magacionera po hodniku. Ponovo zadužujem maskirnu uniformu, automatsku pušku, revolver, pištolj, bombe, municiju, motorolu… Osjećam se izvanredno. Neki zanos me obuzima. Telefoniram ženi. Ona je očajna. Obećao sam joj da ću doći na vrijeme, a sad, dolazim tek sutra. Ne vjeruje mi da se ništa ne mijenja, da idemo sutra, da ona treba biti spokojna, da se pakuju. Uvjeravam je. A ona mi ne vjeruje.

– Moram ostati. Još noćas.

– Zašto?

– Sutra ću ti reći.

– O, moj Bože…

Svima je data uzbuna. Straže su udvostručene. Svi su u bazi. Po izričitom komandantovom naređenju, kući mogu ići samo oni koji imaju prijeku potrebu i to mješovito, sa Srbinom Musliman ili Hrvat i obratno, i to na jedan sahat. I Karišik je u bazi. Sjedimo u komandantovoj kancelariji, pijemo kahvu i zezamo se. Svi komandiri su tu. Politiku ne spominjemo, sve je jasno. Toliko toga smo zajedno preživjeli, toliko lijepih trenutaka doživjeli da svi osjećamo, da bi bila prava šteta ovu večer pokvariti. Ali svima se u glavi vrzma pitanje: “Ko će nas noćas napasti?”

S Televizije stiže razdražljiv glas jednog policajca. Motorola podrhtava od silnih decibela:

– Pucaju na mene! Neko je upalio reflektor. Osvijetljen sam. Ugasite ga ili ću ga rafalom skinuti.

– Zakloni se, bježi sa svjetla, poslat ćemo pojačanje – umiruje ga komandant i osmjehuje se na njegove riječi:

– Lako je vama…

Odmah krećem s manjom grupom specijalaca. Sa mnom ide i Miroslav Marić. Ja sam ga pozvao:

– Hajmo, Mara, da neko ne kaže da samo “balija” ide.

– Ma daj, Gafa, šta ti pada na pamet!

Komandir mehanizovanog voda, akademac, sposoban, nagodan momak, odmah je pristao. Brzo smo se prebacili do zgrade Televizije i zatekli prilično nepovoljno stanje. Nekoliko pucnjeva je došlo sa stražnje strane zgrade. Policajci na obezbjeđenju bili su uznemireni. Poslao sam dvije grupe specijalaca da pročešljaju obalu rijeke i umirio ostale.

– Ako treba, ostajemo zajedno cijelu noć.

Nije bilo potrebno. Ništa sumnjivo nije otkriveno.

-Vjerovatno su oni upucavali puške – komentarisao je Marić, a ja sam to prihvatio:

-Koji oni? Moji ili tvoji?

Ostavili smo specijalce s obezbjeđenjem Televizije i pošli u obilazak. U krugu škole za unutrašnje poslove na Vracama prividan mir. Naši momci koji je obezbjeđuju kažu da je u školi sve u redu, ali oko nje, na zaobilaznici, na raskršću puteva s Vraca prema Grbavici ima nekih patrola. Kakvih, nisu znali, ili nisu htjeli reći. Uputismo se prema njima i dvojica policajaca nas zaustaviše. Trenutak prije zaustavljanja našeg vozila skinuli su kape s glave i kriju ih iza leđa. S jedne i druge strane puta, u sjenci, stoje  četverica, s puškama na ramenu i beretkama na glavi. Prišli su s Marićeve strane. Pitaju:

– Koja ste vi policija?

-Čuj, koja? Specijalna jedinica, drugar.

– Koja Specijalna?

– Pa MUP-a. A koji ste vi?

– A kojeg MUP-a? Je Ii srpskog?

– Hajde, nemoj *********? Nasmija se Marić, zatvori prozor i doda gas. Krenusmo preko Grbavice prema zgradi MUP-a. Nešto mi je ostalo nedorečeno.

– Vidje li im ti, Mara, oznake na kapama?

-Ne.

– A što ono kriju kape?

-Marić se okreće i gleda me. Sliježe ramenima i djeluje iskreno kad mi kaže, da stvarno nije vidio kakve su im oznake.

– Na trenutak sam vidio, ili mi se učinilo da su zvijezdu petokraku zamijenili srpskom zastavom. Na kapi im je bio znak isti kao jugoslavenska zastava, ali bez zvijezde. A to je srpska zastava, je li tako?

– Moguće, Gafa, moguće. Ali su nedisciplinovani – smije se Marić.

– Prijavit ću lh Karišiku, ne pridržavaju se Instrukcija. Prihvatam i ja šalu. Šta ću.

Grad je sablasno pust. Prošla je ponoć. Tramvaji ne rade. Na ulicama ni psa nema. Tek po koja policijska patrola. Ove nose kape sa zvijezdom petokrakom. Dolazimo do MUP-a. U rukama naših policajaca puške. Vjerovatno je metak u cijevi. Kod nekih je oružje otkočeno. Razgovaramo s kolegama.

Svi su zabrinuti, ali incidenata nema. Pored nas prođe neka prilika. Vrati se i pozdravi se s nama. U zamračenom hodniku prepoznajem našeg šefa, pomoćnika ministra za policiju, Jusufa Pušinu.

– Neka si ostao, Gafa.

– Samo noćas. Sutra putujem, vodim porodicu…

– Idi, pa se vrati.

– Daleko ću.

– Nemoj daleko. Idi, pa se vrati.

– Hoću, ako će policija ostati jedinstvena…

– Bit će.

Čvrsto mi stisnu ruku i ode. Marić se udaljio na pristojno odstojanje, da ne bi prisluškivao, i čeka me. Svratismo na Televiziju i zatekosmo nešto opušteniju atmosferu. Konsultujem se s komandantom i on odlučuje da povučemo specijalce u bazu. Obližnja stanica policije poslala je pojačanje. Vraćamo se preko Švrakinog Sela, nepun kilometar dalje od Vraca, i vidimo grupice naoružanih ljudi, mahom tinejdžera u  farmerkama i nekim maskirnim jaknama, kako se diskretno sklanjaju u tamne prolaze.

– E, ovo su tvoji, Gafa. Mara jedva dočeka.

– Moji?

– Jeste, jesu, ovo su zelene beretke.

– Moguće, a gdje su im beretke? Prihvatam sad ja šalu.

U bazi su već polegli. Straže su pojačane. Repija i Karišik spavaju. Ostali specijalci spavaju. Nikome nema odlaska kući.

S novim jutrom ponovih proceduru razduživanja oružja. Ni metak ne nedostaje. Pozdravljam se s kolegama. Posebno srdačno rastah se sa Zokom i Vikićem. Uđoh u kancelariju Karišika. Morao sam to učiniti. S njim je Mane, jedan od mojih, ne, “njegovih” specijalaca. Prekinuo sam ih u poslu. O nečem važnom su se dogovarali.
Pružih ruku Karišiku:

– Bio si mi dobar starješina i kolega…

Htjede da me zagrli, ali ga ja pokretom ruke spriječih.

– Ne, Milenko! Razbio si Specijalnu. Veliko si zlo učinio. Ti si najodgovorniji za sve ovo što se dešava.

Gledao sam ga u oći, bilo mi je teško, ali sam mu to morao reći. Od prvog dana mog angažmana u Specijalnoj bio sam mu zamjenik, a on se nikada nije postavljao kao nadmeni komandir, nego kao kolega koji me uvažavao. Ja sam dosta naučio od njega, a bogme i on od mene. Sad je stajao ispred mene, iznenađen mojim riječima, crven u licu i očiju punih suza.

– Ne, Gafa, nije tako. Na različitim smo putevima, ja idem sa svojim narodom…

– Veliko si zlo učinio, Milenko, neće ti se to dobrim vratiti…

Kao u bunilu krenuo sam kući. Posljednje što sam vidio, bio je lik Vikića naslonjenog na prozor.

 

(nastavit će se)