Sarajevski rulet, 3. dio – Muhamed Gafić

 

Jedni su nastavili odmahivati rukom, njima je sve bilo jasno, drugi su odobravali. Oni su se, kao i ja, nadali da se nešto može spasiti.

Na platou ispred Skupštine, mnoštvo policajaca. Zbor, miting, kao u stara “dobra” vremena. Veliki broj ljudi iz Sarajeva, Travnika, Tuzle. Ovi su posljednji najbrojniji i najglasniji. Ljudi znaju da će rat. Čine sve što umiju i mogu da ga spriječe. Vidim Zlatka Brdara i Duška Jevića. To me umiruje, ali ostaje tračak sumnje da nisu ovdje da prekontrolišu prisustvo i broj “nepoćudnih” i nelojalnih Srba. Na bini se smjenjuju govomici. Svi su za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, za jedinstvenu policiju.

Hoće li ovo išta pomoći?

U bazi je atmosfera malo opuštenija. Ali i dalje se Srbi sašaptavaju, sastaju u “svojim” kancelarijama, ne odvajaju se od oružja. U moju kancelariju dolazi Repija. Njegovo raspoloženje se ovih dana brzo mijenja. Ponekad je blijed, depresivan, nekad crven u licu, euforičan, danas je zamišljen:

– Blo sam sad s kumom. Nagovara me da pređem kod njega i nudi mi dvije hiljade maraka…

– Idi! To je fin posao. Sjedićeš s Draganom svako veče, odmarati se uz njegove šale, popiti koje piće, gledati kako ljudi gube i dobijaju, izbaciti neke kretene iz kazina i po cijeli dan biti slobodan. Moći ćeš trenirati do mile volje. I kćerka i žena će ti biti zadovoljne…, i nećeš nikome biti dužan,… ako se već nisi zadužio. Nagovaram ga… rezignirano.

Njegov kum Dragan Kusmuk, šampion džudoa, ljudeskara od 120 kilograma, duhovit, šarmantan, čovjek u čijem društvu se može odmoriti, radi u kazinu kao izbacivač i brine za Repiju. Brine se da ne krene “nizbrdo”… Odavno već zove Repiju da napusti policiju, da bude “svoj čovjek”, da se ne zeza s “Karišnikom”, Tako je Milenka zvao. Nije ga podnosio.

Repija šuti. Blijed je, neveseo. Kao za sebe promrmlja:

– Pravi sam ******.

Izađe i ne pogleda me.

Telefon zvoni:

– Kako si?

– Dobro.

– Sigurno?

– Šta je s kartama?

– Nema za sutra, sve je prodato. Tek u petak.

– Šta je danas?

– Srijeda.

– Da, da.

– Hoću li ih uzeti?

– Uzmi.

– Koliko?

-Za tebe i djecu.

-A ti?

– Šta, ja?

– Ništa… Volim te.

– Biće sve dobro, dušo moja.

– Volim kad mi kažeš “dušo moja”.

Ruka na telefonu dugo osta. Cigareta pade s pepeljare na stol. Pepeo se prosu po opušcima. Dim se vertikalno penje. Jedva vidljivi tragovi nestaju u visini očiju. Nebo je modro. Ni ptice da preleti. Svakojake misli mi dolaze u glavu. Šta uraditi?

Okrećem poznati broj telefona. Zauzet. Ponovo. Isto. Kratki, nervozni signal me zaustavlja na samom pragu sobe gdje je taj telefon. S nekim razgovara? S kim? To samo ona zna. Napokon, javi se:

– Uzmi četiri karte.

-I ti ideš!?

– Da, ne… vidjet ću. Ti kupi četiri, a ja ću vidjeti, lahko je jednu vratiti.

– Nemoj da je vraćamo, pođi i ti…

– Huuuuu… vidjet ću, ne znam, šta ja znam…

– Dolaziš na vrijeme?

-Kao i obično.

– Znači, ne dolaziš!

– Dolazim, dolazim, ćao.

-Ćao,… dođi!

Nisam dugo razmišljao. Uzeo sam papir i olovku i napisao dvije rečenice. Papir sam zaključao u kasu, obukao kožnu jaknu, stavio šapku na glavu i izašao van. Toplo je. Proljeće. Dišem punim plućima i idem prema parkingu. Prolazim pored mjesta na kojem mi se ove zime nešto dogodilo.

Tada, nekog februara, uredno sam parkirao auto, izašao iz njega, zaključao vrata, u ruci zadržao ključeve i pošao u kancelariju. Na tom mjestu trotoar skreće ulijevo i ja sam taj put nastavio slijediti. Odjednom me neka sila podigla, noge su mi došle u nivo glave, ruke su počele mlatarati po vazduhu, krovovi okolnih kuća su poletjeli naniže, pred sobom sam vidio samo nebo. U trenu sam iz vertikalnog položaja došao u idealnu horizontalu… i svom silinom svojih sedamdeset pet kilograma umnoženih s gravitacijom tresnuo na tlo.

– Aaaaaaahh!

Pluća su mi se ispraznila, a bol u vratu me podsjetio da se nešto neprijatno desilo. Ustao sam, ponovo se okliznuo na ledu, uspostavio ravnotežu, okrenuo se oko sebe da ustanovim da me ko nije vidio, pronašao šapku nedaleko od mjesta pada, i kao da se ništa nije desilo, produžio prema ulazu.

To je bio klasičan pad na ledu, bolan za svakog nesretnika ili bolje reći nespretnika, ali i smiješan za promatrače. Pad žandara na ledu, ovako atraktivan, smješniji je od pada dame i njene suknje na licu.

Vozim se prema kući i razmišljam o tom padu. Zašto danas, sada, mislim na taj pad? Nisam mogao dokučiti razloge ove asocijacije.

Sa sobom sam ponio hekler. Nosim ga od prvog duna rada u Specijalnoj. Proizvođač je njemačka firma Hekler & Koch, kalibar je 9 mm, parabelum. Na njernu je ugrađena optika i prigušivač. Dva okvira, slijepljena crnom trakom, s po 30 metaka predstavljaju solidnu zalihu. Atraktivno oružje, kao iz “rambo” filmova, djeluje impresivno. Ipak, naša iskustva pokazuju da je precizan na 50, a efikasan do 100 metara. Na manjoj daljini mogao sam smjestiti svih deset ispaljenih metaka u crni krug, promjera 25 cm a na 100 m rasipanje je bilo značajno, no nijedan ispaljeni metak nije izašao iz kruga promjera 50 cm. Na većim daljinama preciznost je rapidno opadala.

 

(nastavit će se)