Pridruživanje Maršu za slobodu Gaze

„Uvijek se pretpostavlja da, ako si Jevrej, da nužno moraš biti orijentisan proizraelski ili ako si Arap sa Bliskog Istoka, musliman, da moraš biti propalesetinski orijentisan. Ne ostavlja se nikakva mogućnost za dosljedno opredjeljivanje za proljudska prava, i, jednostavno, biti samo protiv ubijanja djece. Strana koju uzmeš u konfliktu je zasnovana ni na čem drugom nego na tvojoj religiji i/ili tvom etničkom porijeklu.

Nema dostupne objektivne istine. Dokazi se uzimaju spekulativno bez obzira na to koliko zloglasno izgledaju, uvijek postoji druga strana koju se treba uzeti u razmatranje. Pogled na Izrael/Palestinu koji imam je ustvari temeljen samo na savjesti i poznavanju razlike između onoga što je dobro u odnosu na ono što je loše. Nisam povezan sa Bliskim Istokom; niti sam musliman, niti sam Arap. I osim stvarnih srceparajućih osjećanja vezanih za patnje palestinskog naroda, šta drugo bi me moglo motivisati da brinem ovoliko mnogo koliko to činim. Nisam oduvijek bio ovakav.

Prije nekoliko godina, imao sam profesora koji nam je rekao da je Izrael od Gaze napravio „najveći zatvor pod vedrim nebom na svijetu“. Nisam imao pojma šta ili gdje je Gaza, ali on je kritikovao Izrael. Glasno sam protestovao, prozivajući ga da je: antiizraelski, anitiamerički i antisemitski. Kasnije sam pričao prijateljima koliko sam bio povrijeđen, tvrdeći da profesor krivi Jevreje za sve probleme u svijetu.

Ovo je bio dio mog spontanog iskustva (nekontrolisan refleks), ne kritičkog branjenja Izraela. Niko me nije posebno učio McCarthyismu (krivotvorenju sumnji); etiketiranje bilo kakvog branjenja palestinskih ljudskih prava kao antiizraelskih mi se činilo prirodno. I to je, uistinu, ono što sam mislio kao Jevrej – pola Jevrej.

Moj se svijet potresao čitajući knjigu „Izraelski lobi“. Naučio sam detalje o izraelskim akcijama o kojima nikad prije čak nisam ni čuo. Uvijek sam racionalizovao smrt palestinskih civila govoreći da Izrael mora odbraniti sebe od terorizma. Palestinci su sami tome krivi: ako Palestinci nisu željeli da njihovi civili budu ubijeni trebaju prestati biti teroristi.

U knjizi sam naučio o „rušenju kuća“. Izrael je srušio preko 24.000 palestinskih domova od 1967. godine, praveći od ovih porodica beskućnike. Koje je moguće opravdanje za ovakvu vrstu okrutnosti? Nisam mogao smisliti nijedno.

Pitao sam se kako ovo može biti moguće i zašto niko ništa nije uradio. Pitao sam se koliko stvari se dešava na Bliskom Istoku, a koje su toliko različite od onoga što sam viđao u američkim medijima cijelog mog života. Saznavši da moj kalifornijski, desničarsko-republikanski, objeručke prihvaćen ideal Izrael nije bio ono što sam mislio bio je istinski zemljotres/slom za mene. Nisam mogao vjerovati; Izrael nije bio zapravo branitelj demokratije na Bliskom Iistoku kao što sam učen/odgojen vjerovati (što sam razvijao u sebi kao uvjerenje prije).

U početku nisam znao nekog drugog ko je osjećao na način na koji sam ja osjećao. Dakle, bio sam polu Jevrej, kritičar Izraela, živeći u Valleyju Villageu (mjesto u Kaliforniji u Los Angelesu) dolazeći u svakodnevni dodir sa okorjelim jevrejstvom. Gdje sam pripadao? Tokom godina provedenih na L.A. Valleyju Collegeu sve na što sam mogao naletjeti bili su šablonsko lažni slogani (clichéd misrepresentative) o tome kako je divno sve što Izrael radi.  

Nisam se usudio govoriti jer sam se bojao biti prozvan antisemitom i da ću biti pregažen. Tada se desilo da je Izrael napravio pokolj u Gazi u decembru 2008. godine. Nisam mogao vjerovati da je, nakon palestinskog dugogodišnjeg stradanja, Izrael sada bombardovo svo stanovništvo. Lica djece, čija jedina krivica je samo to da su pohađali školu UN-a, su nemilosrdno topljena bijelim fosforom (sredstvom za paljenje). Civili koji su digli bijele zastave predaje su bili ubijeni, i UN-ovo skladište hrane za pomoć žrtvama bombardiranja je dignuto u vazduh – od strane Izraela.

Priča o palestinsko-američkom astrofizičaru Sulejmanu Baraku će živjeti sa mnom zauvijek. On je radio za NASA-u u Virginiji Techu kada je saznao da je njegov jedanaestogodišnji sin Ibrahim teško ranjen u napadu.  Petog januara Ibrahim je umro. Tragično, nije bio jedino dijete ubijeno izraelskim napadom. Prema izraelskoj grupi za ljudska prava, B’tselem, 320 palestinske djece je umrlo. Ove slike i priče će me proganjati zauvijek. Uvjerilo me da i sam moram nešto učiniti. Čuvši o ubijanju ove nevine djece, kao što je Ibrahim, shvatio sam da ne mogu više mariti šta će iko reći.

Kad sam otišao na California State University, Northridge, sreo sam Saru, moju prvu palestinsku prijateljicu. Kroz naše prijateljstvo, naučio sam s njene kože (na nivou jedne osobe u ovom slučaju Sare, a do tada je to poznavao samo na nivou čitave nacije) patnju njene porodice i koliko je samo neophodno živjeti na slobodi. Kad čujem ljude da napadaju Palestince i negiraju njihovu Nakba (etničko čišćenje Palestinaca), sada to primam lično. Osjetim to u dubini mog srca. To je sada za mene postalo puno više od statistike.

Konačno sam upoznao ljude s kojima sam mogao podijeliti svoju duboku želju za pravdom na Bliskom Istoku. Usput, upoznao sam toliko nevjerovatnih ljudi od kojih je svaki doprinjeo nečim posebnim u mom životu i mom razumijevanju islama, Bliskog Istoka i Palestine.

Krajnji zaključak je- ubijanje mora prestati. Sve što Palestinci žele jeste jednaka prava u skladu sa zakonom.

Napisao: Josip Glatzer*
Izvor: arabnews.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

*Josip Glatzer je student sa glavnim opredjeljenjem za političke nauke na California State Universityju/Northridge koji će ići na marš za Gazu. On je predvodnik skupine “Studenti za pravdu u Palestini”, koju je osnovao u svojoj školi.