Palestinci – ponosni do bola

“Šta ja želim od svoga života? Nije dovoljno samo biti ponosan na sebe, želim i kada umrem biti nasmijan. Zbog stvari koje sam napravio u Gazi, kao fotoreporter”.

Kao da je hrabri fotoreporter zasigurno znao da će u svojoj plemenitoj misiji izgubiti mladi život i zbog toga kada se spomene njegovo ime treba ustati i pomoliti se.

Ovo kažemo jer smo se i sami uvjerili u neviđene strahote koje je preživio i danas, ni kriv ni dužan, preživljava palestinski narod. A opet ponosan do bola.

Ove godine gotovo 1.300 mirotvoraca i humanitaraca iz 42 zemlje svijeta krenulo je organizovano, s neviđenom voljom, željom i prkosom, na obilježavanje godišnjice stradanja naroda Gaze, koji satjeran na prostor dugačak četrdeset, a širok jedva desetak kilometara preživljava golgotu.

Dobri ljudi sa sobom su ponijeli pomoć – neko novac, neko hranu, odjeću, obuću, lijekove. Pošli su da narodu Palestine pruže toplu ljudsku ruku i riječ utjehe, da im kažu da su s njima, da se za njih mole, da će cijelom svijetu kazati šta se to uz lukavu politiku svjetskih pasa rata radi s narodom koji neće ništa drugo nego da živi na svome.

Put do graničnog prijelaza Rafah bio je kao u filmovima. Sa egipatske strane sve punkt do punkta s vojnicima koji su bili u maskirnim uniformama, uslijedio je prijelaz granice, pa opet punktovi na teritoriju Palestine. Krećući se pod policijom pratnjom, kontrola nije bilo, narod Palestine, odnosno Gaze, mirotvorcima je mahao i na svaki način pružao dobrodošlicu.

I tako, približavajući se gradu Gazi, adrenalin je rastao.

A onda, slike ratnih strahota. Izraelska avijacija je bombama najveće razorne moći zbog jednog vojnika kojeg su zarobili Palestinci rušila prvo pogranična naselja, a onda zgradu po zgradu u Gazi. Nekoliko najmodernijih zgrada palestinske vlade je palo kao kula od karata, cijela stambena naselja su nestajala u ruševinama, u njima ljudi zatrpani i ubijeni.

U jednom od predgrađa Gaze s kojeg pogled puca ka granici sa Izraelom, razdaljine ih hiljadu metara, život pod šatorima i u bijedi. Djeca kopaju po ruševinama kako bi pronašla komad armiranog željeza, prodali ga, pa zaradili nekoliko funti. Niko od njih se nije želio fotografirati. Kada smo jednom dječaku ponudili pet eura, s napomenom da slikanja neće biti, odbio je. Kasnije nam rekoše da je kazao: “Jesam siromah, ali ja imam svoj ponos”.

U Gazi nema nijednog fabričkog dimnjaka, sve je uništeno izraelskom artiljerijom. Ovdašnja luka koja je prije agresije Palestini donosila solidan prihod, sada je mjesto za male ribarske čamce, ali i tu ima problema.

Po dogovoru, Palestinci u svom morskom pojasu ribu mogu pecati samo pet kilometara dalje od obale. No, Izraleci ni to ne poštuju, pa gotovo svakodnevno iz streljačkog naoružanja sa svojih ratnih brodova pucaju. Osim toga, Izraelci su u palestinsko more usmjerili glavni dio svojih otpadnih voda putem kanalizacije.

U Gazi smo sreli i Mari Poklehent, humanisticu iz Pariza.

– A vi ste Bosanci. Ja sam u vašoj Srebrenici prisutna od 1996. godine. Kažu da pomažem, pa neka bude tako. Svakog 11. jula idem tamo da odam počast žrtvama Srebrenice. Obiđem ta naselja, evo me i u Gazi… Pomoći ljudima je moj životni moto – reče Mari, nakon što se fotografirala sa ženama i jetimima Palestine.

Djeca bez roditelja

Stižemo pred kolibu Palestinca Muhameda Adraba. Njegovu i kuću njegovog brata Izraelci su tenkovima sravnili sa zemljom. Danas, godinu kasnije, 18 članova ove dvije familije žive u kolibi. Ispred kolibe zastava Palestine, a pred kolibu dolaze humanitarci iz Saudijske Arabije, Turske, Engleske, pa i BiH. Za njega se interesira Iračanka Zejnad Salbi, koja je poslije rata bila u našoj zemlji i formirala organizaciju “Žena za ženu”.

Palestinci se na sve načine bore da zbrinu čak 28 hiljada jetima, djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja. Za njih je formiran centar “Amal-Nada”, o ostalima se brinu familije.

Pravedni Jevreji svijeta tuguju

Svjetski rabini koji su se našli na maršu mira “Slobodna Gaza” i javno protestirali protiv izraelske agresije svijetu su poslali jasnu poruku: “Ovdje u Palestini narod je dobar, ovdje nije riječ o religijskom konfliktu. Izraelci koriste Davidovu zvijezdu da protjeruju i ubijaju ljude. Zbog činjenice da su izraelski cionisti u ime vjere koja to ne propisuje pobili ljude pravedni Jevreji svijeta tuguju. Vrijeme je za demontiranje cionističke države Izrael”.

Dječaci Hamas i Fatah

Na kraju našeg trodnevnog boravka u Gazi susrećemo dvojicu dječaka, jedan razvijen i snažan, drugi nešto mlađi i mršav. Prvog upitasmo ko si, a on nabusito kaže Hamas. Isto upitasmo i drugog, a on onako postiđeno i tiho reče Fata (misleći na Fatah, op. a.).

Eto, to je politička zbilja u Palestini, koja očito nikome ne odgovara. Kada se, kao što se najavljuje, Hamas i Fatah, dvije najače struje, pomire, a možda i ujedine, narodu Palestine bit će puno bolje.

Avaz