Fermijev paradoks

1950-ih godina, tokom jednog ručka sa kolegama, profesor fizike Enrico Fermi je upitao: “Gdje su?” Naša galaksija, Mliečni put, posjeduje milijarde galaksija, a u komsosu je milijarda galaksija, tako da postoje bilijarde zvijezda. Ako samo mali dio tih zvijezda posjeduje planete, opet je to veliki broj planeta. Ako samo dio tih planeta posjeduje život, onda bi trebali postojati milioni civilizacija. Ali zašto ih onda ne možemo vidjeti? Zašto nas nisu kontaktirali?

Drakeova jednačina

1961. godine, Frank Drake je došao do jednačine za vjerovatnost postojanja civilizacije na jednoj od planeta u Mliječnom putu. Jednačina je poznata kao Drakeova jednačina. Govori nam da postoji vjerovatnoća da možda živimo u koegzistenciji sa drugom civilizacijom, ali da je ta vjerovatnoća još uvijek nesigurna. Carl Sagan je jednom predložio da je moguće da postoji čak milion civilizacija u Mliječnom putu, međutim kasnije je ipak osporio svoju tvrdnju. Drugi su došli do jedne druge brojke: jedan, tj. da postoji samo jedna civilizacija – naša, ljudska.

N_civ označava broj postojećih civilizacija u našoj galaksiji. Ostale varijable su broj zvijezda, frakcija zvijezda sa planetama, broj planeta pogodnih za život, frakcija planeta sa životom, frakcija planeta sa inteligentnim životom, frakcija civilizacija sa razvijenim komunikacijskim tehnologijama, vremenska frakcija postojanja života sa mogućnošću slanja signala.

Više od pola stoljeća poslije Fermijevog pitanja je prošlo, a još ništa nismo čuli. I pored napredaka na komunikacijsko-tehnološkom nivou, niko nas nije nazvao. Što više istražujemo naše susjedstvo u kosmosu, sve izgledamo usamljeniji. Nema konkretnih znakova života, pa čak ni najjednostavnije bakterije nisu pronađene na Mjesecu, Marsu, asteroidima, te drugim planetama i mjesecima u našem Sunčevom sitemu. Nema znakova interferencije, odnosno ometanja u svjetlu i energiji drugih, dalekih zvijezda koje bi nam moglo nešto reći o civilizacijama koje imaju ogromne mašine u orbiti oko zvijezda za crpljenje njihove energije. I to nije zato što niko nije pokušao da to vidi, da otkrije, da komunicira – mnogi resursi se koriste u traženju vanzemaljske inteligenicije.

U potrazi za životom

Kako tražiti i kako naći tragove života? Prvi način je potraga za mikrobama u našem Sunčevom sistemu. Naučnici su istražili kamenje sa Mjeseca, ali su se oni pokazali kao beživotni bazalt. Za meteore sa Marsa je rečeno da posjeduju ostatke bakterija, ali još nije dokazano da mjehurići u ovim kamenjima predstavljaju ostatke bakterija, nije dokazano da nisu bili “zagađeni” bakterijama sa Zemlje poslije pada meteora, te su također mogli biti rezultat prirodnih, geoloških procesa. Čak i bez primjeraka meteora, kamere na letjelicama i vozilima su posmatrali i istraživali površinu Marsa, asteroida, te i udaljenog mjeseca Titana, u orbiti Saturna. Bez tragova o životu.

Marsova površina se pokazala kao suha pustinja vulkanskog pijeska i vulkanskih stijena, ne puno drugačija od Atakama pustinje u Čileu. Titanova površina, odnosno atmosfera je vlažna i zagušljiva, otrovana tekućim metanom, te beživotna. Jedan od Jupiterovih mjeseci, Europa, je označen kao interesantna meta za buduće istraživačke misije, jer je njegova površina led, a pretpostavlja se da je ispod ovog leda tekuće more do kojeg bi se moglo doći bušenjem. Drugi mjeseci u vanjskom dijelu Sunčevog sistema su geološki veoma aktivni, ispuštajući toplotu dok ih gravitacijske snage planeta oko kojih kruže stiskaju i popuštaju. Tako se pretpostavlja da i nije tako nemoguće naći vodu u tekućem stanju u ovom dijelu Sunčevog sistema, što povećava nadu o pronalasku života. Letjelice koje se šalju u ova područja se drže sterilizovane, kako ne bi došlo do zagađivanja tih sistema bakterijama sa Zemlje.
Mikrobe nam se nikada ne bi javile. Šta je sa malo više sofisticiranim životnim formama, životinjama ili biljkama? Danas, kada se mogu otkriti planete oko drugih zvijezda, astronomi namjeravaju da studiraju svjetlo planeta u cilju otkrivanja hemije koja bi rekla nešto o postojanju ili mogućnosti postojanja života na planeti. Spektralne linije ozona ili klorofil bi mogli biti primjećeni u spektru svjetla ovih planeta. Ali ovo možemo očekivati tek sa novim istraživačkim misijama kao što je NASA planira; Terrestrial Planet Finder. Ove misije bi mogle jednog dana pronaći planetu kao što je naša Zemlja, ali kakav život i šta očekivati: ljude, dinosaure ili samo beživotne kontinente i mora?

Kontakt

Život na drugim planetama može biti prilično drugačiji od ovoga što ga poznajemo na Zemlji. To nam govori da možda i nije toliko sigurno da bi vanzemaljci s druge planete bili u stanju komunicirati sa nama. Otkada smo počeli emitiranjem radio i televizijskih programa, signali su odašiljani sa Zemlje koji su se kretali (a i sada se kreću) brzinom svjetlosti, tako da bi vanzemaljac Alpha Centaurija, sjedeći ispred svoje televizije, mogao gledati reprize filma Contact. Crno-bijeli filmovi bi sada stizali do zvijezde Arcturusa i Charlie Chaplin bi bivao gledan u zvjezdanom sistemu Aldebara. Ukratko, Zemlja šalje mnogo signala koje možeš uhvatiti ako imaš antenu. Zar to ne bi trebao biti isti slučaj i za druge civilizacije?

Radio-astronomi pretražuju nebo, odnosno najbliže zvijezde, gledajući ima li odašiljanja neprirodnih signala. Radio-spektar je širok, tako da se astronomi koncentrišu na određene frekvencije, kao što su to frekvencije povezane sa prirodnim procesima energetskih prelaza hidrogen-atoma. U potrazi su za frekvencijama koje su regularne, odnosno strukturirane, te što nisu rezultat nekog poznatog astronomskog izvora. 1967. godine, studentica Jocelyn Bel je otkrila regularne pulseve na radio-talasima koji su dolazili sa udaljene zvijezde. Neki su mislili da se radi o vanzemaljskom Morseovom kodu, ali uspostavilo se da je riječ o, za tada, novoj vrsti zvijezda – Pulsarima: neutronskim zvijezdama koje se okreću oko svoje ose vrtoglavom brzinom, šaljući energetske signale u određenim periodima.

Proces analiziranja hiljada i hiljada zvijezda zahtijeva mnogo vremena, tako da je osnovan specifičan program za ovaj zadatak: SETI, što je skraćenica za Search for Extra Terrestrial Intelligence. Više godina je već prošlo, ali program još nije urodio plodom i još uvijek nisu primjećeni čudni, neprirodni signali. Drugi teleskopi se također stavljaju u fukciju traženja radio signala iz svemira, a ni oni također nisu otkrili ništa interesantno.

Na pauzi?

S obzirom na činjenicu da znamo komunicirati na više načina, zašto se nijedna civilizacija nije oglasila i dala nam do znanja da postoji? Zašto je Fermijev paradoks još uvijek tačan?

Postoje mnoga objašnjenja. Možda život na nivou kada bića imaju mogućnost komuniciranja može postojati samo u relativno kratkom vremenskom periodu. Kako to? Pa možda život brzo uništi sam sebe.² Možda je život samouništavajući, te ne može da preživi dugo, tako da su šanse za postojanje u isto vrijeme kada neka druga civilizacija postoji u blizini vrlo male. Ili postoje drugi, više paranoidni scenariji. Možda vanzemaljci jednostavno ne žele komunicirati, tako da smo namjerno izostavljeni iz “društva”.

Šta god da je rješenje, mi ga nemamo, te Fermijev paradoks još živi.

[1] Osim na Zemlji – podrazumijeva se i u nastavku teksta.
[2] Na primjer kroz ratove.

astrobih.com
Obrada: IslamBosna.ba