U Turskoj sve veća nostalgija za Osmanskim carstvom

Turke privlači herojstvo i slava perioda Otomana jer to pripada njima, izjavio je direktor palače Topkapi Ilber Ortayli, koji je bio jedan od čuvara prekrasne rezidencije otomanskih sultana, za New York Times. Sve više Turaka se prisjeća slavnih dana Otomanskog carstva.  Ova nostalgija se javlja kod mladih Turaka koji sada nose majice sa natpisima koji prizivaju imperiju; Imperija se vraća.

Otomansko carstvo je osvojilo dvije trećine svijeta, ali nije nikoga prisililo na promjenu jezika ili religije, pa čak kada su manjine drugdje bile potlačivane, rekao je Egeman Bagis, ministar za pitanja u vezi Evropske Unije. Turci se ponose sa svojom historijom

Otomansko carstvo je vladalo od 1299. godine do 1. novembra 1922. godine.

U cvatu svoje moći u 16. na 17. stoljeće, Otomansko carstvo se pružalo preko 3 kontinenta i kontroliralo je većinu jugoistočne Evrope, zapadne Azije i sjeverne Afrike.

Sastojalo se od 29 provincija i mnogo državica od kojih su neke kasnije apsorbirane u carstvo, dok su ostale zadobile razne vrste autonomije u toku ova dva stoljeća.

Carstvo je također ostvarilo privremeni autoritet prekomorskih zemalja kroz deklaracije odanosti Otomanskom sultanu i hilafetu.

Otomansko carstvo je naslijedila republika Turska, koja je oficijelno proglašena 29. oktobra 1923. godine.

Revolt

Ova žudnja za slavnim danima Otomana se vidi kao revolt protiv striktnong sekularnog društva koje je nametnuo osnivač Turske Mustafa Kemal Ataturk.

Otomanija je forma islamskog utemeljenja za nove muslimanske buržuje koji reaguju protiv Ataturkovog natojanja da povuče i usmjeri religiju i islam na margine, izjavio je Pelin Batu, voditelj popularnog ihstorijskog televizijskog programa.

Nakon osnivanja moderne Turske na ostacima Otomanskog carstva, Ataturk je primjienio strogi zakon sekularizma s kojim je izbacio vjeru iz javnog života.

Zabranio je upotrebu arapskog pisma i nošenje marama u državnim ustanovama. Ali, Ataturkova popularnost je počela da opada među Turcima posljednjih godina.

Čak štaviše, u Turskoj se pojavio porast konzervativnih političara muslimana koji su krunisani pobjedom Stranke za pravdu i razvoj na izborima u 2002. i 2007. godini.

Turska je također izabrala prvog predsjednika, Abdullaha Gula, u 2007. godini, čija supruga nosi maramu.

Nostalgija za Otomanom se također vidi u frustracijama naspram Evropske Unije i njihovog stava prema ulazu Turske u Uniju.

Mi, Turci, smo umorni od stava Evrope prema nama, kao da smo mi neki siroti i unazađeni podanici, rekao je Kerim Sarc, star 42 godine, a koji vuče porijeklo od jedne stare otomanske porodice, a koji je  također vlasnik prodavnice majica “Otomansko carstvo”.

Turska je dominantno muslimanska ali ipak sekularna zemlja, koja je predala zahtjev za članstvo u Evropsku Zajednicu 1959. godine, a kandidat za članstvo je postala tek u 1999. godini.

Ali, Ankarin put dug pola stoljeća da se pridruži Uniji od 27 evropskih zemalja se susretao sa problemima od kada je postala zvanični kandidat u oktobru 2005. godine.

Ova blokada je nametnuta Turskoj kroz teže uslove u kojima od njih zahtijevaju da naprave kompromis u svom dugogodišnjem nesporazumu sa Kiprom.

Skorašnje ankete pokazuju da su Turci postali sve manje entuzijastični prema Evropi.

Iako je vladajuća stranka AK već u više navrata obnovila svoj zahtjev za nakane da sve naprave u svojoj zemlji da uđu u Evropsku Uniji, skorašnjim novim zakonom  vezanim  za vanjske poslove, ministar Tayyip Erdogan je dokazao da bi Turska mogla da okrene leđa Zapadu i da se dublje sprijatelji sa svojim muslimanskim susjedima.

Minber.ba/Islamonline.net