Stara škola

Nedavno sam posjetila jednu važnu državnu instituciju i na vratima kancelarije dočekao me mladi, krupniji čovjek, “zavaljen” u stolici, obučen u bermude i papuče. Mislila sam da je gospodin slučajni posjetilac, možda neki dostavljač pića. Međutim, ispostavilo se da dotični gospodin radi baš u toj kancelariji. Drzak i nepristojan, ukratko mi je rekao da sačekam ispred. Kada sam došla na red, gospođa s kojom sam trebala razgovarati o svojoj potrebi dočekala me sa cigaretom u ruci, pušući mi dim u lice, dok su neke dvije srednjovječne žene gledale u mene, odmjeravajući svaki detalj koji sam imala na sebi. Vjerovatno su i te dvije srednjovječne tu zaposlene, all se baš ne “ubijaju” od posla, pa koriste priliku za analizu gostiju i klijenata, kako bi onda mogle voditi duge i besmislene razgovore o ljudima koji ih se ne tiču. Elem, ja obavih posao zbog kojeg sam došla i ponesoh sa sobom gorak okus.
Moja nana i dan danas, iako veoma stara, oblači lijepu garderobu kad ide u granap da kupi hljeb. Još uvijek ima poseban veš i odjeću ,,za doktora”, koja se ni po koju cijenu ne vadi iz ormara punog mirisnih sapuna. Ukoliko su joj se najavili gosti, ona, iz poštovanja prema njima, oblači svoju najljepšu kućnu haljinu, a ukoliko je moja mama izvodi u grad, ona se polahko i pažljivo sprema. Ukoliko joj ,”bahnem” nenajavljena u kuću, moja nana odlazi u kupatilo da se počešlja i stavi karmin, izvinjavajući se meni, njenoj unuci, što ne izgleda adekvatno.

Možda je ovakav pristup nešto što više nema nikakvu vrijednost i što to smatramo prevaziđenim.
Danas je poštovanja prema drugim ljudima sve manje, a samim tim i poštovanja ljudi prema samima sebi. Kao što me vrijeđa da mi jedna državna službenica puše dim cigarete u lice, tako me vrijeđa i taksista koji, do daske pojačani turbo folk na radiju, smatra lijepim dočekom, a to su samo ,”male” stvari u nizu koje dovode do toga da mi jedan stariji čovjek psuje majku dok uredno čekam svoj red u pošti. Krajnji slijed događaja dovodi do toga da balavi siledžija pobije nedužne prolaznike na pješačkom prelazu. A sve je krenulo od bermuda…
Zanemarivanje elementarnih, mada naizgled nebitnih stvari, kao što je kodeks u oblacčenju, dovodi do ubistva.
U ovom našem, kratkom, životu ne postoje nevažne stvari. Jer, onaj ko ne smatra nepristojnim da puši na radnom mjestu dok prima stranku, ne može imati svijest o bilo čemu važnijem za zajednicu kojoj pripada. Mladić koji u šorcu i papučama odlazi na sistematski pregled kod doktora, dozvolit će da starija žena dobije infarkt u punom tramvaju, jer joj neće ustupiti mjesto. Onaj ko ljudima psuje majku iz čista mira, sutra će autom pregaziti nedužne prolaznike.
Period koji predstoji, a to je mjesec ramazan, te mubarek mjeseci koji su već tu, su fantastična prilika da čovjek preispita svoje ponašanje i uvjeri se sam da li spada u ovu kategoriju razularenih dvonožaca.
Zastrašujuća je količina unutrašnje nervoze i napada potrebe da se nešto ružno kaže nekom, koje detektujemo tek kad postimo i u svakom trenutku pokušavamo kontrolirati te napade. Ono što je zastrašujuće u tome je pomisao da bismo ružnu riječ sigurno izrekli, bez da primjetimo, da nemamo svijest da smo na stepenu postača.

Divan li je osjećaj bar na trenutak pobijediti hajvana u sebi, a ovi mubarek dani i mjeseci  su idealna prilika da sebi priuštimo što više takvih pobjedničkih trenutaka.

Piše: Aida Begić