Sarajevski rulet, II dio

 

Te noći nije više bilo nikakvih uzbuđenja. Kao u prijašnja zlatna vremena. Ali su straže bile udvostručene, mješovite: jedan Srbin, jedan Musliman ili Hrvat.

Ujutro su došli pomoćnici ministra: Bruno Stojić, Momčilo Mandić i Jusuf Pušina. Hrvat, Srbin i Musliman. Dok su zajedno, dobro je, kad se rastanu, ne valja. Održali su sastanak sa starješinama. Djelovali su ležerno. Šalili se. U tome je onaj drugi prednjačio.

Svi do jednog podsjećali su nas da već dugo radimo zajedno i da mi, komandiri, moramo uticati na specijalce da se ne prave gluposti. Onda je Mandić prešao na stvar. Kao usput, rekao je da srpski specijalci slušaju samo njegova naređenja, i da ćemo samo tako moći prevazići nepovjerenje. Poslije je o formiranju srpskog MUP-a govorio kao o gotovoj stvari, o dogovoru političara, o neminovnim putevima naših naroda… O nužnosti “pravedne” podjele pola-pola svih sredstava, uključujući i oružje MUP-a.

Pušina ga je prekinuo, isto tako ležerno:

-Iz Specijalne jedinice ne može nijedan metak izaći bez znanja ministra.

Predvodnici su govorili, a stado je šutjelo.

Neko je zatražio da sastanku prisustvuju svi specijalci, ali pomoćnici nisu imali toliko vremena. Otišli su zajedno, raspoloženi kakvi su i došli.

O toku sastanka specijalce je upoznao Karišik. Mnogi su nezadovoljni. Gunđaju, postavljaju niz pitanja, protestvuju. Dolazi i komandant. Pitanja se kristalizuju. Govori se otvoreno:

– Zašto komandiri Srbi nose kući kompletno naoružanje, pancire, šljemove, torbe pune bombi?

– Zašto komandir Repija nije u svom stanu, nego se javlja s tajnog mjesta?

– Zašto je jedan Željko, Srbin, šapnuo drugom Željki, Hrvatu, da će na tajni znak sjesti u borbeno oklopno vozilo ispred Televizije, i otići u “gornju bazu”?

– Zašto je taj isti Željko ostavio torbu s heklerom i duplim kopletom municije u taj isti BOV, po koju je kasnije došao Brdar i odnio je kući?

Atmosfera je napeta. Repija se znoji, Brdar crveni, grozničavi pogledi lete po prostoriji. Mjesta oko vrata zakrčena su specijalcima. Mnogi drže ruku u desnom, a Jević u lijevom džepu pantalona. Objašnjenja su neuvjerljiva:

Repija nije u svom stanu, jer se ne osjeća sigurnim. Neko mu prijeti.

Vikić stoji. Visok, krupan, svojom pojavom dominira. Kad on govori, ostali šute. I Karišik šuti. Gleda u oči Repiju.

– Zašto nisi došao kod mene? Zvao sam te da se preseliš sa ženom i djetetom. Zar u mene nemaš povjerenja?

Na komandantove prijekore izostaje odgovor.

Brdar teškom mukom uspijeva sastaviti sličnu rečenicu. Željko je s heklerom došao kod njega na spavanje da ga zaštiti, jer i njemu neko prijeti.

– Zar je moguće, Zlaja, da tebe treba štititi neki Željko? Do jučer ti pet ljudi nije moglo ništa, a sad ti treba neki pripravnik kao zaštita? Zašto mene nisi pozvao? Zašto me nisi pozvao da te ja zaštitim, kume Zlatko Brdaru? Je li zbog toga što nisam Srbin?

Dejanović Ferdo, kum i nerazdvojni prijatelj Zlatkov, potresen je. Uvrijeđen i ozlojeđen.

Prvi Željko ne objašnjava gdje je ta “gornja baza” u koju je trebalo da odveze BOV i drugog Željka, jer je očigledno da je zabuna u pitanju. Bio je siguran da je Srbin i… pogriješio.

Strasti su uzavrele. Svi osjećaju da se nešto žestoko, strašno, sprema. Svi misle o svojoj glavi i neposrednoj opasnosti. Ko će prvi udariti. Kad i gdje? Komandant Vikić nastoji smiriti duhove. Ima ogroman autoritet i do sada je uspijevao držati sve pod kontrolom.

– Ma šta da se desilo, bez obzira na sve političke odluke državnog vrha ili… naše je da izvršavamo naređenja ministra, Vlade, Predsjedništva, da radimo po zakonu. Da garantujemo maksimalnu sigurnost svakom pripadniku ove jedinice. Ne zaboravite da sva ova sredstva ne vrijede jednog prsta, života, nekog od nas.

Jutros je u “Večernjim novinama” upućeno  pitanje komandantu:

– Da li je u Specijalnoj jedinici došlo do podjela po nacionalnoj osnovi?

Njegov je odgovor bio:

– Nemam komentara.

Vojska se sprema za odlazak. Antiteroristička jedinica i vojna policija, koje su nakon prvih barikada zajedno s nama boravile u bazi i patrolirale posljednjih dvadesetak dana, premješta se u kasarnu. Potpukovnik Esad nije raspoložen za dužu priču.

– Sredite vi to između sebe…

Na kapunirima, podzemnim skloništima, aviohangarima, pored naše baze, vojska kopa rovove. Grudobrani su okrenuti prema nama. Pitanje je sad, kad će se pojaviti cijevi.

U Bosanskom Brodu ne prestaju borbe. Arkanovci i šešeljevci pokušavaju grad staviti pod svoju kontrolu. Grad brane Hrvati i Muslimani. U igri je rafinerija nafte. Malo je nedostajalo da nas tamo pošalju, kao “plave šljemove”. Već je formirana jedinica. Karišik je trebalo da bude komandant, a ja zamjenik. Zapečatio sam pismo i ostavio ga u kasu. Za njega je znao samo Zoka. Ako mi se šta desi, on će ga otvoriti. Tako će saznati ko je odgovoran za eventualni metak u leđa.  Nismo otišli. Pismo sam poderao.

U službi sigurnosti raste ideja o odupiranju diobi. Policija je jedinstvena, ili je nema. A tada će haos zavladati. Sindikat zakazuje zbor na platou ispred Skupštine. Specijalci me pitaju da li treba ići.

– A šta vi o tome mislite?

– Treba ići, organizovano.

– Pa organizujte se.

U velikoj sali, jutarnji sastanak. Svi smo prisutni. Pored Karišika je Marko, njegov pratilac od prije nekoliko dana. Uz njega je stalno, u gradu, u bazi, do kuće. Milenko se osjeća ugroženim. Od koga?

– E, moj Milenko. Zar ti u tvom gradu treba pratilac! Vikić ne može izdržati.

Odgovora nema.

Pri kraju sastanka specijalci pitaju ko će ići na zbor o jedinstvenom MUP-u. Specijalci Srbi odmahuju rukom. Milenko ih odvraća od odlaska, jer:

– To je politika, a ona nas ne interesuje.

Nisam mogao izdržati. Suzdržavao sam se od javnog nastupa, od iznošenja svog mišljenja, ne želeći nikome nametati svoju pamet, ali više nisam mogao šutjeti. Ustao sam, pokretom ruke dozvao one koji su krenuli prema vratima, i nešto povišenim glasom rekao:

– Sve ovo što se radi politika je, i svi mi smo stavljeni u taj politički procijep. Posljednja dva segmenta zajedništva jesu Televizija i MUP. Sve ostalo je razbijeno i podijeljeno po nacionalnom. Ako dozvolimo da i nas podijele, nastupit će haos. Formirat će se srpska, hrvatska i muslimanska policija. Tada ćemo pucati jedni na druge, a ja to ne želim. Zato treba da odemo na zbor i tamo kažemo…

– Ne može to tako. Gafa drži politički govor, a srpska skupština je jasno rekla šta želi srpski narod, i zato se ne treba ići…

– Ne možeš me ti prekidati, Milenko. Ja neću ni u kakvu nacionalnu policiju, i idem pred Skupštinu da to kažem. Ako vi pristanete na ove podjele, Sarajevo će postati Bejrut, ubijat ćete jedni druge, prijatelj na prijatelja će pucati, libanizacija Bosne bit će konačna. Počet će rat, vi ćete ga započeti, ti, Milenko!

Već sam vikao da bih nadjačao ostale, a posebno Milenkov glas.

 

(nastavit će se)