Njemačka: Svuda mržnja prema muslimanima

Upravo je u Drezdenu počeo sudski postupak zbog ubistva Egipćanke Merve eš-Šerbini. Šta nam ovo ubistvo govori o društvenim konfliktima u Njemačkoj?

Kay Sokolowsky: Da se ti konflikti u određenim slučajevima minimiziraju. Da u određenim slučajevima zgražavanje nad ubistvom nije toliko izraženo kao briga da bi na dnevni red mogao doći svakodnevni i sveprisutni rasizam u Njemačkoj. Isuviše se mnogo ovakvih slučajeva u zadnje vrijeme tiče odnosa starosjedilaca naspram građana muslimanskog kulturnog kruga. Prema izjavama javnog tužioca, Mervin ubica je bio motivisan pukom mržnjom naspram muslimana. Sa svojom mržnjom on na žalost nije sam. U Njemačkoj imate mnogo ljudi koji nalaze razumijevanja, pa čak i opravdanja, za to što je Alex W. ubio trudnu ženu i umalo ubio i njezinog muža, i koji ga zbog toga smatraju herojem. Po njihovom mišljenju Merva je sama kriva jer je mogla povući tužbu protiv rasiste. Da ga je ona tek ovom tužbom isprovocirala. I šta toj strankinji uopće pada na pamet, tim prije što nosi hidžab?! Otprilike ovako zvuče komentari na antimuslimanskim internet stranicama. Ovaj odvratni čin je odraz mržnje koja se u Njemačkoj proširila kao epidemija. Ali o ovoj mržnji i njezinoj rasprostranjenosti se radije ne govori.

Izdavačka kuća Rotbuch nedavno je izdala vašu knjigu “Feindbild Moslem”. U njoj opisujete položaj muslimana u Njemačkoj i konstatujete da se antiislamsko raspoloženje proširilo posebno nakon 11.09. Koji su razlozi tome? Ko su njihovi glasnogovornici?

Kritika islama je samo izgovor, paravan, da bi mogli upražnjavati rasistički govor i mržnju usmjerenu protiv imigranata. Islamofobi omalovažavaju “muslimane” i time misle na svaku osobu koja potiče iz islamskog kulturnog kruga u prvoj, drugoj ili trećoj generaciji. Pri tome ne igra ulogu da li su ljudi koje se diskriminira, uopće muslimani. Neprijatelji muslimana polaze od toga da je svaka osoba čiji su roditelji Turci ili Arapi musliman. Već ovo je goli rasizam. Niko nije rođenjem musliman, nego to postaje izgovaranjem šehadeta. Ali upravo ovo islamofobi negiraju. Za njih je svaki doseljenik iz muslimanske zemlje fanatični musliman ako javno ne pljuje po Kur’anu, i time je “ubica iz časti”, “zagovarač nasilne udaje”, “atentator samoubica”, “masovni ubica”. Goering je jednom izjavio da on odlučuje ko je Jevrej. Na isti način neprijatelji muslimana definišu ko je musliman. Oni su sebi izgradili sliku neprijatelja koje proglašavaju opasnošću po čovječanstvo. I ovo je rasistička praksa u njezinom čistom obliku. Ovo nema veze s kritikom religije niti prosvjetom. Ama baš nimalo. Ipak, u ukazivanju na zagovarače mržnje u redovima muslimana, koji nažalost postoje, njihov rasistički govor dobija ogrtač prosvjete i “odbrane naših zapadnih fundamentalnih prava”. Imami koji svoje džematlije pozivaju na toleranciju i miroljubivost, za njih islamofob ne želi da zna ili tim imamima podmeće da lažu. Iz hermetički zatvorenog kruga ludila jednog rasiste nema bijega. Niti za objekte mržnje niti za one koji su njime opsjednuti. U biti islamofob ne mrzi islam, nego Turčina, Arapa, sve što je strano. Nemoguće je mrziti nešto apstraktno kao što je vjera. Mržnja je uvijek uperena protiv ljudi, a ne protiv apstraktnih pojmova. “Muslimane” mrze iz jednostavnog razloga što su muslimani – ili zato što sumnjaju da su takvi. Njima je dovoljna sama sumnja da bi otpočeo program mržnje. Rasizam je ideologija sumnje i podmetanja. Za islamofobiju, kakvu je danas poznajemo, 11.09. je bio katalizator. Na Zapadu do tada nikoga nije bila briga šta rade militantni muslimani. Talibani, iranski režim, pokolji u Somaliji ili u Alžiru nisu bili tema prije 11.09. u zapadnoj javnosti. Na kraju krajeva žrtve su bile “tek” nekakvi stanovnici Trećeg Svijeta. Tek kada je militantni islamizam metropolama Zapada zadao udarac, otkrili smo islam kao ultimativnu prijetnju 21. stoljeća. Strah koji širi Al-Kaida je humus ideologiji islamofoba. Odjednom su džamije i hidžabi postali skandali, a određeni publicisti su veoma brzo izgradili karijere, jer su artikulisali nedefinisani strah od islama. Istinskih glasnogovornika, kao što je Geert Wilders u Holandiji, u Njemačkoj nema. Ali zato postoje mnogi poznati sufleri. U njih spadaju orijentalista Hans-Peter Raddatz, novinar Udo Ulfkotte, sociolog Necla Kelek, nosilac njemačkog ordena za zasluge (Bundesverdienstkreuz) Alice Schwarzer, a posebno publicisti Henryk M. Broder i Ralph Giordano. Dobrovoljna zadaća na hiljade anonimnih huškača na internet forumima i blogovima je da uz pomoć njihovih zlih natuknica razrade rasističku ideologiju.

Kakva je uloga tzv. “kritičara islama”?

Akademski obrazovani autori kao što su Raddatz ili Kelek antimuslimanskoj huškačkoj retorici daju fasadu naučne ozbiljnosti. Broder, a pogotovo Giordano (obojica Jevreji op.p.), koji su i sami meta antisemitskih huškača ne mogu biti osumnjičeni da šire rasistička učenja. Blogeri mržnje se rado pozivaju na ovakve autore da bi skrenuli pažnju sa sopstvenih rasističkih motiva i sa sopstvenog ludila. Zbog toga sam u svojoj knjizi istražio u kojoj mjeri su Kelek, Broder ili Giordano dosljedni. Da kažem neupadljivim rječnikom – rezultat nije pohvalan za te autore. Kao krunski svjedoci za islamofobe su veoma vrijedni, dok većina njemačke publike i ne primjećuje da njihovi krunski svjedoci govore gluposti. Nadam se da će moja knjiga doprinijeti ispravljanju imidža ovih autora.

Prvih dana, pa i sedmica, njemački mediji su tek na margini primili k znanju ubistvo muslimanke Merve eš-Šerbini. Tek nakon protesta u inostranstvu na ovaj se zločin obratila veća pažnja i u Njemačkoj. Zbog čega ubistvo jedne muslimanke s hidžabom, koja nije bila žrtva “ubistva iz časti”, cijelu sedmicu nije bilo vrijedno spomena osim u jednoj kratkoj agencijskoj vijesti?

Njemačka dugogodišnja tradicija je da se rasizam umanjuje, da se verbalno srozava i da nije na naslovnim stranicama novina. Tragičan slučaj Merve eš-Šerbini je to opet pokazao. U početku Merkelova nije imala ni riječi sućuti za porodicu. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Schaeuble, koji inače iza svake facebook stranice vidi islamističku terorističku ćeliju, nije otvorio usta da osudi ovaj teroristički čin. Umjesto toga, sijao se strah od reakcije neuračunljivih muslimana. Sud u Drezdenu, u koji je Alex W. bez problema mogao unijeti nož dužine 18 cm, je danas najbolje čuvana zgrada, uključujući i snajperiste – sve zbog straha od muslimanske osvete. Na upit je pokrajinska policijska uprava morala priznati da nema konkretnog povoda za postavljanje snajperista na krovu. Iza ovoga stoji isto paranoidno razmišljanje, koje je ponukalo policajca da puca na Mervinog muža, koji je u lokvi krvi ranjen ležao na podu. Musliman kao takav, osoba orijentalnog izgleda, predstavlja opasnost, tako misle mnogi Nijemci, i ovako razmišljaju snage sigurnosti – ne samo u pokrajini Zaksen (Sachsen). Na početku sudskog procesa protiv Alexa W. mnogim reporterima je bilo važnije da izvještavaju o vjerovatno izmišljenoj prijetnji smrću koja je došla “iz islamističkih krugova”, nego da se konačno pozabave izrazitom mržnjom prema muslimanima koja vlada u Njemačkoj. Na sreću, ne svim reporterima, ali zabrinjavajuće velikom broju.

U kojoj mjeri je rasprostranjeno antiislamsko ubjeđenje?

U svakom slučaju rasprostanjenije nego promuslimansko. Ko god se usudi da mržnju prema muslimanima okarakteriše kao novu formu rasizma suočit će se sa širokim spektrom uzrujanih koji vrište “ubistvo iz časti”, “prisilna udaja”, “Al-Kaida” ili “Ahmedinedžad”. Čim neko kaže da kritika islama mnogim rasistima služi kao izgovor za huškanje ljude protiv turskih i arapskih doseljenika, odmah se od njega traži da kaže nešto o teškom stanju nemuslimana u Saudijskoj Arabiji, prije nego što bilo šta kaže o antimuslimanskom rasizmu u Njemačkoj. Otkako sam objavio knjigu ovo stalno doživljavam. Broder, Kelek i Giordano rado tvrde da oni pišu protiv promuslimanskog mišljenja koje, navodno, vlada u medijima i politici. To je apsolutna glupost. Da bi ste u Njemačkoj kritikovali muslimane za to vam ne treba ni trun hrabrosti. Možete biti sigurni da ste s antimuslimanskim mišljenjem na strani većine Nijemaca i možete se osloniti na to da će vam upozoravanje na muslimane zagarantovati prva mjesta na listi bestselera i brojne nagrade, ako ste napisali nekakvu knjigu s tom tematikom. Huškanje protiv muslimana je unosniji posao nego odgovaranje na to huškanje. Prema jednoj anketi američkog ‘Pew Research Center’-a od prošle godine, svaki drugi Nijemac je negativno nastrojen prema muslimanima. Ne govorimo ovdje o radikalnim fanatičnim islamistima, nego prema svim muslimanima. Do sličnih rezultata dolaze i njemački instituti kao što je ‘Friedrich Ebert’ fondacija. U tim istraživanjima je postalo jasno da su predrasude o muslimanima neodvojivo povezane sa starijim ksenofobičnim mišljenjima. U okviru dugotrajnog projekta univerziteta u Hanoveru, koji se provodi od 2002. godine, 34.9 % ispitanih je odgovorilo pozitivno na konstataciju: “Zbog brojnih muslimana ovdje se osjećam kao stranac u sopstvenoj zemlji.” Ubijeđen sam da ti ljudi žive u predjelima gdje uopće nema muslimana. Isto kao što antisemita ne mora da poznaje Jevreje da bi ih mrzio, tako i antiislamist zna da iako nikada nije sreo niti jednog muslimana da su oni svi zločinci. ‘Pew Research Center’ je došao do rezultata da su većina onih koji mrze muslimane istovremeno i antisemiti.
Nakon što je član savezne Banke (Bundesbank) Thilo Sarrazin psovao Turke i Arape, institut za javno mišljenje ‘Emnid’ je sproveo anketu po kojoj je 51% ispitanika smatralo da je on u pravu u svim tačkama svog navoda. Sarrazin nije imao potrebe da eksplicitno naglasi koje su vjere ovi doseljenici. Antimuslimanske i općeproširene ksenofobne predrasude su se odavno stopile u jedno.

Kakvu ulogu igraju islamofobne stranice kao što je Politically Incorrect (PI)? Ko stoji iza te stranice i koji su joj motivi?

Na šta PI huška i poziva, to procuri u brojne druge blogove i internetske forume. To ćete naći u komentarima čitalaca svih online izdanja ozbiljnih njemačkih novina. Znači, ne samo kod žute štampe, nego i kod “Süddeutsche Zeitung”-a ili “Frankfurter Allgemeine Zeitung”-a, pa čak i kod ljevičarskih dnevnim novina kao što je “TAZ”. Autori i okorjeli posjetioci PI-a su avangarda mržnje prema muslimanima. Naći ćete ih svugdje gdje im internet nudi mogućnost da ostave svoj otrov. Ono što Thilo Sarrazin i Henryk M. Broder pričaju je poteklo s PI stranice, a ne obratno. Pritom, ne vjerujem da je Sarrazin ikada kliknuo na PI. Ali u vremenu interneta igra “gluhih telefona” fukncioniše bolje nego ikada, a najbolja strategija PI-a jeste dezinformacija – gluhi telefon. Ta internet stranica je debeli pauk u mreži mržnje prema strancima. Svaka poluistina će postati dio ubjeđenja miliona ljudi. Mnogi od njih uopće ne znaju odakle potiču mišljenja koja kao papagaji ponavljaju. Vjerovatno bi se zgražavali kada bi bez filtera imali priliku čitati huškanje na stranicama PI-a. I njihovo pozitivno mišljenje o Broderu bi mogli promijeniti kada bi znali da je on rado viđen gost na PI-u. Jer, on ne samo da nije umanjivao značaj sistematskog govora mržnje PI-a, nego ga je i branio. PI je osnovao nastavnik fizičkog vaspitanja Stefan Herre. Njegova motivacija je bila, kako je sam u intervjuu za neonacistički list “Junge Freiheit” izjavio, “informisanje javnosti o tihoj islamizaciji Evrope i želja da poduzme sve moguće korake da u budućnosti kod nas važi Ustav, a ne Šerijat.” Ko vjeruje da Evropi prijeti opasnost da postane islamska šerijatski država, on ne samo da nije normalan, jer za tu tvrdnju nema nikakvih dokaza, nego uz to i laže. Tim ljudima uopće nije stalo do Ustava – PI je puna izjava koje su usmjerene protiv demokratije. Svakodnevni posao ove stranice jeste da prigovara nezavisnosti pravosuđa, da psuje “glupe birače” koji opet nisu glasali za neonaciste, i da negiraju ustavom zagarantovana prava onima koji ne razmišljaju kao Stefan Herre i njegovi istomišljenici. Za ove navodno Ustavu lojalne raspirivače mržnje je već skandal ako imigranti u ovoj zemlji traže za sebe građanska prava. Prema Herreu i PI-u, Ustav je davno trebalo ukinuti. Ako mislite da pretjerujem, dovoljno je da u tražilicu ove huškačke internet stranice ukucate pojmove kao što su “Kuscheljustiz” i “Dhimmitum”.

U ozbiljnim medijima kao što su “Spiegel” ili “Welt” možete veoma često naći uvredljive komentare. Ključna figura koja je ovaj rasizam učinila prihvatljivim širim masama bio je Henryk M. Broder sa svojim bestselerom “Hurra, wir kapitulieren!”. U kojoj mjeri su mediji i novinari krivi za antimuslimansku atmosferu?

Naravno da u brojkama ne mogu obuhvatiti njihovu krivicu. Ali mogu kazati, dok je Stefan Aust bio glavni urednik “Spiegela” nije bilo ograničenja da se takva atmosfera pospješuje. Nakon njegovog otkaza, “Spiegel” je na sreću obustavio dugogodišnju kampanju protiv muslimana Njemačke, kampanju koja je svoju kulminaciju imala u Spiegelu broj 13 iz 2007. godine. Naslov na prvoj stranici je glasio “Mekka Deutschland – Die stille Islamisierung” (Mekka Njemačka – tiha islamizacija). Naslov i udarni članak je nešto najsramnije što je ozbiljnim medijima u Njemačkoj palo na pamet na temu “islam u Njemačkoj”. U mojoj knjizi ““Feindbild Moslem” analizirao sam tu naslovnicu i udarni članak, tačku po tačku. Nemam empirijskih podataka koliko čitalaca Spiegela je postalo žrtva ove propagande, ali mislim da ih je od 6 miliona čitalaca ipak bilo više od broja prstiju na jednoj ruci. I o Broderovoj krivici mogu samo špekulirati. Ali znam da on ne propušta nijednu priliku da piše tekstove o “muslimanima” koje mogu smatrati satirom samo oni ljudi koji ne vide ništa loše u tome da ljude crne boje kože nazivate “niggerima”. Ono što je još gore od njegovih antimuslimanskih ispada jeste poštovanje koje uživa zbog svog otrovnog govora. Gostuje u svim političkim talk show emisijama, dobija priznanja i slovi za stručnjaka za integraciju. Ako je stručnjak u bilo čemu onda je stručnjak za primjenjenu segregaciju. U svojoj knjizi “Feindbild Moslem” sam na 16 stranica dokazao da su njegovi tekstovi puni negativne energije prema muslimanima i da u njima nema objektivnih činjenica. Uređivači TV emisija koji Brodera rado pozivaju na gostovanje su izgleda zainteresovani samo za njegovo klošarsko ponašanje. Taj čovjek unosi štimung u diskusiju, i takva atmosfera povećava broj gledalaca emisije. Kakve potencijalne opasnosti za suživot između Nijemaca starosjedilaca i imigranata donosi Broderovo lajanje je očigledno nebitno. Bio bih zadovoljan kada bi moja knjiga pomogla da se odgovorni urednici barem zamisle i da počnu raditi odgovornije na tom pitanju.

Šta bi morala uraditi politika protiv ove nove forme rasizma?

Prije svega da prepozna da je mržnja prema muslimanima jedna forma rasizma. Od toga su političari, i to u svim strankama, veoma daleko. Bilo bi iluzorno misliti da su predstavnici naroda pametniji od naroda koji zastupaju. Zbog toga bi svi oni koji su spoznali opasnost te ideologije trebalo manje da se oslanjaju na politiku, a više da se uzdaju u svoju riječ. Internet nije samo ekskluzivna platforma za rasiste koju koriste u svoje svrhe. Što se energičnije oduprete huškanju, što im upornije dokažete da se rukovode lažima, špekulacijama, pretjerivanjima i glasinama, to će im biti teže da odrede tok diskusije. Na žalost, posmatram određenu rezignaciju kod ljudi dobre volje, zbog moći i upornosti rasističkih huškača. Ja nemam objašnjenja zbog čega su samo dvije novine spomenule moju knjigu. Kod mojih ranijih knjiga pažnja recenzenata je bila znatno veća. Većina medija još uvijek ne želi da zna išta o problemu mržnje prema muslimanima. To je ubistvom Merve eš-Šerbini i Sarazzinovim “ženama u hidžabu” postalo jasno i vidljivo. A to neće nestati ako pred problemom zatvorimo oči. Tim prije što islamofobima ništa bolje ne ide u prilog nego javnost koja je slijepa na ovu eksploziju rasizma i mizantropije, koja želi poručiti da su muslimani sami krivi za mržnju koja se nad njima iskaljuje.

Autor: Kay Sokolowsky
Izvor: Internet magazin “Telepolis”
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba