Njemačka nije u ratu, ali ipak ratuje

Na Orijentu, biblijskom mjestu, danas nema mira. Nema ga u Betlehemu, nema ga u Iraku, a pogotovu ne u Avganistanu. To je već dugo tako, međutim, u ovoj godini koja se bliži kraju, Njemačka je bliže ratu nego što je to bila nakon Drugog svjetskog rata. Naravno, bilo je diskusija o ponovnom naoružavanju – o strahu od atomskog oružja i o mirovnim pokretima – ali, tada niti jedan njemački vojnik nije sudjelovao u ratu, piše list “Zidojče cajtung”.

Čak ni rat na Balkanu, oko kojeg su se prije desetak godina vodile žučne diskusije, nije tako dirnuo Nijemce kao Avganistan –  zato što Nijemci tamo nisu bili toliko angažovani u borbi na kopnu, koja im je do sada donijela brojne gubitke.

Sada, na praznik mira, rat je stigao i u Njemačku. Gledamo pukovnika koji hoće da „uništi“ svoje neprijatelje – uobičajeni vojni žargon. Diskutujemo o definiciji riječi RAT, koju iz upotrebe ne želi da izbaci samo po neki ministar već i novije međunarodno pravo – kao da će protjerivanjem te riječi nestati i ono što ona označava. Zavladao je osjećaj da iskrenost mora stati na mjesto prikrivanja i laži.

Njemcima je teško, iz razumljivih istorijskih razloga, da otvoreno govore o tome da se njihovi vojnici bore u ratovima – da tamo ubijaju i da ginu.

Da li će se Njemačka vratiti pacifizmu?

U statistici Bundsevera stoji da je od 1992. godine do 21.12. 2009. poginuo 21 njemački vojnik. Svaka žrtva je za žaljenje, ali u poređenju sa brojem žrtava širom svijeta u ovo naše vrijeme – to nije mnogo.

„Rat, u ovom ili onom obliku, nastao je sa prvim čovjekom“, rekao je u svom govoru dobitnik Nobelove nagrade za mir Barak Obama. On je, pogotovo u prvom dijelu svog govora u Oslu, naglasio da su za postizanje mira uvijek neophodne žrtve.

Da li će Njemačka slijediti taj put, ili bi bilo bolje kada bi, zbog zločina koje je počinila u Drugom svjetskom ratu, sačuvala još nešto od svog pacifizma? To mora biti tema javne diskusije – i nakon Božića, zaključuje se, pored ostalog u tekstu lista “Zidojče cajtung”.

DW