Muslimani u Švicarskoj: U školi se rugaju našoj djeci!

Bojim se da bi sljedeće moglo biti: Raus! – kaže mi Abdullah, sin iračkog doseljenika čiji otac ima malu prodavnicu u predgrađu Ženeve. Dok razgovaramo pred Mosque Petit-Saconnex, najvećom džamijom u Švicarskoj, smještenoj u zelenilu i miru sjeverozapadnog dijela Ženeve, u njegovu glasu nema srdžbe. Samo ogorčenje. Pogodilo ga je švicarsko “ne” izgradnji minareta, jer, kaže, to pokazuje raspoloženje prema muslimanima. To nipošto nije pitanje neprimjerene arhitekture, misli Abdullah, ne slažući se sa onima koji sada pokušavaju relativizirati rezultate referenduma kojim je prošle nedjelje 57,5 posto Švicaraca prihvatilo inicijativu Švicarske pučke stranke da se u zemlji zabrani gradnja minareta. Abdullaha pri tom nimalo ne tješi činjenica što živi u liberalnom ženevskom kantonu, jednom od četiri u Švicarskoj, koji za razliku od ostala 24 nisu glasali za zabranu.

Ne treba im za molitvu

“Navikla sam se na minaret i meni ne smeta”, kaže starija gospođa iz niza sedmerospratnica u komšiluku”, ali svi baš ne misle tako.

Jedna od njih je i Magali Leppin, laboratorijska tehničarka u ranim tridesetim iz čijih se odgovora – dok mi sa napadnom anganžovanošću objašnjava svoje stavove u stanu zajedničkog ženevskog prijatelja – jasno nazire kako je glasala na referendumu. Ona nije protiv zabrane muslimanima da izražavaju svoje vjerske osjećaje, kaže, već se protivi tome da minareti strše u nebo širom Švicarske. “Nije to nipošto progon muslimana kako to neki žele prikazati. Njih niko ne dira, slobodni su, ništa im ne uskraćujemo. Mogu se moliti, ali da bi se molili, nisu im potrebni minareti. Minareti nisu dio naše kulture, tradicije, ponajmanje naše skladne arhitekture. I ne samo to: treba misliti i na one koji su pobjegli iz zemalja gdje vladaju šerijatski zakoni i sklonili se u Švicarsku. Kako bi se oni osjećali kad bi u Švicarskoj na sve strane stršali minareti.”

Hodajući uz Ženevsko jezero prema uredu Fondation de L’entre-Connaissance, svojevrsnog islamskog kulturnog centra u Rue du Môle, gdje ću se sresti sa Hafidom Ouardirijem, koji je 30 godina bio glasnogovornik ženevske džamije, posmatram ono što Magali Leppin naziva švicarskim “skladom arhitekture”. Zaista, sve je poslagano pedantno i kako treba: pompozne palače prebogatih banaka, luksuzni hoteli sa livriranim lakejima, prodavnice dragulja i bezobrazno skupe radnje sa vrhunskim luksuzom, od odjeće i parfema do satova. Ali, isti takav sklad uočio sam još na ženevskom aerodromu: dok sam čekao prtljagu pogled mi je privukla reklama BNP Paribasa koja uz slogan kako su oni vodeći privatni bankarski stručnjaci u Eurozoni nudi sliku nasmijanog šeika i bankarskog menadžera, dok zadovoljno potpisuje nekakav ugovor. Primjedbe o toj vrsti “sklada”, koji je u potpunom neskladu sa rezultatima referenduma, često ću čuti za vrijeme boravka u Ženevi: ne smeta im novac bogatih muslimana, ali nipošto ne bi njihove džamije i minarete.

Hafid Ouardiri, voditelj islamskog kulturnog centra Fondation de L’entre-Connaissance, priča mi kako je još u nedjelju prijepodne, na dan referenduma, dok su šetali Ženevom uvjeravao svoje kćerke, 11-godišnje blizankinje, kako je potpuno nemoguće da u Švicarskoj neko donese odluku koja bi drugima zabranjivala njihovu vjeru.

“Uvečer, kad su javljeni rezultati referenduma, zbunjeno su me gledale pomalo uplašenim očima, a sutradan, kad su došle iz škole bile su tužne i rekle kako su im se djece rugala, smijala i govorila: “Nećete nam graditi minarete!”

Ouardiri kaže da mu sada dolaze mnogi Švicarci i govore da se stide takve odluke. Ali, tvrdi on, kampanja Švicarske pučke stranke (Schweizerische Volkspartei, SVP), koja je pokrenula cijelu akciju igrala je na kartu straha, potpuno iracionalno plašeći ljude pričama da su džamije muslimanske vojarne, minareti bajunete, kupole kacige, a vjernici vojnici džihada. Njihov je govor, objašnjava Ouardiri, bio vrlo jasan i izravan, a poruke su pogađale, za razliku od uopćenih i uvijenih fraza intelektualaca, vlasti, većine stanaka, crkvenih dostojanstvenika, pa i dijela medija, koji su im nekako obazrivo davali podršku.

“Nipošto ne želim generalizovati, ali sada imam dojam da je dio podrške koja nam je pružana zapravo bila figa u džepu. Kao da im je odgovaralo da neko drugi, SVP i istomišljenici te stranke obave taj prljavi posao sa kojim oni, javno, ništa nisu željeli imati. Kad iskrsnu socijalni problemi, valja se obrušiti na manjine, a za to bolje manjine od muslimanske teško da je moguće naći. Vremena su se stubokom promijenila – kad smo 70-ih godina prošlog vijeka otišli Jacquesu Vernetu, tadašnjem gradonačelniku Ženeve sa planom izgradnje džamije i pokazali mu nacrte, pitao nas je zašto je minaret tako nizak. Pa smo ga, na njegovu inicijativu, povisili sa 18 na 25 metara, sjeća se Ouardiri.

Bettina Dyttrich, urednica liberalnog magazina Die Wochenzeitung, reći će mi kasnije kako otvorenost, spremnost na dijalog i prihvaćanje različitosti u Švicarskoj nikada nisu bili upitni. Ali, dodat će da u Švicarskoj postoje i vrlo jake, desne konzervativne snage i da su one odavno prisutne.

“Sjetite se samo kako su žene u Švicarskoj pravo glasa dobile tek 1971., kako su radnička prava slaba i da je zdravstveni sistem nepošten jer milioneri za zdravstvo plaćaju jednako kao i siromašni radnici. Osim toga, uloga vojske u društvu dugo je vremena bila vrlo značajna i to se počelo mijenjati tek 1989. Uz to, zakoni prema onima koji traže azil sve su oštriji i oštriji”, kaže Dytrich.

Simpatična, srdačna i nasmijana Khadija Morabit, koja već desetak godina živi u Švicarskoj i odlično govori ne samo francuski već i engleski, kaže mi kako je posebno vrijeđalo kad su u kampanji prije referenduma mladići kružili ulicama Ženeve i sa razglasa iz automobila puštali glasove mujezina, onako kako oni, u islamskim zemljama, sa minareta pozivaju vjernike na molitvu.

“Plašili su ljude po Ženevi da će to ubuduće slušati kroz svoje prozore i balkone ne budu li glasali za zabranu gradnje minareta”, kaže Khadija. “Razgovarala sam sa mojim prijateljima Švicarcima, mnogi od njih protivili su se zabrani, ali bilo je i onih koji su rekli: “Pa zašto bismo mi dozvolili gradnju minareta kada u islamskim zemljama brane izgradnju crkvi”. A ja sam im odgovorila da to nije tačno i da u Casablanci, ali i bilo gdje drugo u mom Maroku, stoje i džamije, i crkve, i sinagoge i da niko nikome ne smeta. I uplitala sam ih, nisu li im valjda, njima Švicarcima, demokratski uzori Libija i Saudijska Arabija, kad se pozivaju na one koji su zabranili gradnju crkava.

Da slika Švicarske, kao demokratski besprijekorno uređene zemlje ima i svoje naličje, čut ću i u ogromnom zdanju Palače Willson, u Rue des Paquis 52, gdje je sjedište OHCHR-a, UN-ovog Ureda visokog predstavnika za ljudska prava. Diplomatski oprezno i, naravno, off the record ondje se može čuti kako je “rasizam u Švicarskoj institucionalizovan” i dokazat će to ne samo podacima specijalnog izvjestitelja UN-a za pitanja rasizma, već i svakodnevnom praksom. Policijska tortura prema pripadnicima manjina, naročito muslimanima i crncima, vrlo je česta; azilanti koji se žele skloniti u Švicarskoj mogu to zatražiti samo u švicarskom veleposlanstvu one zemlje iz koje žele otići, a posebna je priča sticanje državljanstva.

Da biste postali švicarski građanin u toj zemlji morate provesti najmanje 12 godina, morate govoriti jedan od njenih jezika, položiti test poznavanja švicarske historije i kulture, proći stroge policijske provjere… Ali, ni to nije sve. U zakonima nekih kantona potrebno je, kad zadovoljite svu tu silnu proceduru, još se izložiti i glasanju sredine u kojoj živite, prihvaća li vas ona i slaže li se da vam se dodijeli švicarsko državljanstvo. Ako ste musliman, crnac ili ako vam prezime završava na “ić”, u tim, najkonzervativnijim kantonima, gotovo ćete sigurno pasti na toj posljednjoj stepenici.

Švicarska nikada nije imala ozbiljnijih problema sa muslimanskom manjinom. Od 7,7 miliona stanovnika, muslimana je ispod pet posto, ali problem je možda u tome što je čak jedna petina stanovnika te zemlje pripadnik neke od manjina. To kod mnogih stvara snažan dojam ugroženosti, naročito sada u doba krize kad i susjedni Nijemci, u potrazi za poslom, sve češće potežu u Švicarsku.

“Odnos prema muslimanima, nažalost, ljudi više temelje na onom što pišu mediji, nego na svom ličnom iskustvu”, pojašnjava mi Bettina Dyttrich, urednica liberalnog magazina Die Wochenzeitung. “Mišljenje mnogih ljudi o islamu zasnovano je na stereotipima i vijestima o islamskim terorističkim napadima u svijetu. Ovdje toga nikada nije bilo. Za razliku od, na primjer, Francuske, u Švicarskoj ne postoje imigrantska geta. Većina muslimana su mirni i radišni, baš kao i Švicarci”.

Ova ugledna novinarka kaže kako je posebno ožalošćena činjenicom što je i većina žena, obično liberalnijih i više lijevo orijantisanih od muškaraca, glasala za zabranu izgradnje minareta. One doživljavaju islam kao mačoističku religiju, kaže Dyttrich, i nastavlja:

“Zar ćete pomoći muslimanskim ženama ako glasate za zabranu gradnje minareta. Upravo suprotno, samo će pogoršati njihov položaj”.

Samuel Crettenand, koji je upravo završio knjigu o ispreplitanju islamske i zapadne kulture, pokazuje mi kako se elementi islamske arhitekture, čak i na pojedinim kršćanskim crkvama, isprepliću sa onima na džamijama.

“Problem minareta sasvim je izmišljen, ali su ga političari vješto iskoristili da zalude narod”, misli Crettenand. “Ljudi slušaju njihove demagoške priče, puno toga ne razumiju, osjećaju iracionalni strah i ne trude se sami pronaći odgovor na ono što im takvi političari nude. Možda sam malo grub, ali tako je počelo i sa Židovima u nacističkoj Njemačkoj”.

Rupert Colville, glasnogovornik OHCHR-a sa kojim razgovaram uz neprekidnu zvonjavu telefona – zovu ga novinari sa svih strana nakon, za svijet diplomacije, neobično oštre izjave njegove šefice Navi Pillay kako je švicarska odluka “jasna diskriminacija” – kaže da ga referendumska odluka nije iznenadila.

Taj Englez, koje je ovdje već deset godina, reći će da su tenzije u Švicarskoj posebno izražene nakon snažnog vala izbjeglica koji je tu zemlju zapljusnuo u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Švicarska je tada primila oko 700.000 ljudi. Među tolikim brojem ljudi, naravno, našlo se i kriminalaca, procvjetala je prostitucija, trgovanje drogama. Sve to ljude je učinilo ksenofobičnim.

jutarnji