Mjesto gdje se čovjek osjeća tako malen i beznačajan, na kojem jaki šamari udaraju svjest…Za istinski dobre i plemenite ljude ne postoje izgovori, odgađanja, nedostatak vremena. To je upravo dokazala grupa dobrih ljudi koji su se upoznali putem interneta, a dolaze iz Sarajeva, Mostara i Visokog.
Radi se o akciji koju je prije mjesec dana pokrenula Naida Kurdija, pod nazivom “Akcija: Posjeta Srebrenici”. Tokom akcije se skupljala pomoć za ugrožene Srebreničane, a ta pomoć je po okončanju akcije, proteklog vikenda, lično uručena kome je i namjenjena.
Ekipa iz Mostara, Sarajeva i Visokog je iz glavnog grada krenula 7. novembra 2009. godine u 6 sati ujutro.
Osim Srebrenice i Potočara posjetili su i devet sela – Nova Kasaba, Osmače, Sikirić, Pirić, Zalužje, Bjelovac, Biljača, Blječava, Đogazi. Podijelili su se u ekipe i sa vodičima, po spiskovima išli od vrata do vrata. Ukupno su pokucali na 130 vrata. Posjetili su i nanu Fatu. Posjetili su ljude koje ustvari niko i ne posjećuje jer žive daleko od Srebrenice.
Tokom akcije im se pridružila i ekipa ljekara koji su stanovništvu mjerili pritisak i šećer, a pregledali su i jednu bebu, za koju je Naida imala spremna 2 paketa nove odjeće za bebe, kolica i dječiju kozmetiku, za koje kaže kako je mislila da će vratiti u Sarajevo jer su izgledi da u tim selima naiđes na bebu jako mali.
U nastavku Vam prenosimo Nadine utiske…
“Mislila sam da će mi srce prepuknuti od sreće ali i od tuge. Tek kad sam stigla kući emocije su popustile. Preplakala sam noć.
Iako su mi rekli da se “pripremim”, ne postoje riječi za ono što sam vidjela.
Sve što sam mislila da znam ne samo o toj regiji već životu uopšte je jedno veliko ništa. Zaista ni u šta više nisam sigurna osim u činjenicu da više nikad neću biti ista. Ljudi koji tamo žive, uglavnom žene i nane, su najhrabriji ljudi na svijetu.
U svakom liku tih žena vidjela sam sebe, u svakoj rečenici “Izgubila sam sina, 2 sina, 3 sina, muža…”, sam mislila na svoju porodicu. Razmišljala šta ima vrijedije od porodica? Kad to izgubiš, zar je više išta bitno? Tim hrabrim ženama je uzeto najbitnije, najveće životno blago.
Staroj nani koja sada živi potpuno sama u selu koje slučajni putnik posjeti jednom godišnje i to ako zaluta, koja se sama sukobljava sa bolnom svakodnevnicom i koja kako kaže svaki dan zamišlja kako će joj sinovi pokucati na vrata, jedan paket hrane ništa ne znači. njoj znači da neko misli na nju, da je posjeti, da je pita kako je.
Priče o tome kako se ovim ljudima pomaže u ogromnoj mjeri su potpuna laž.
Posjeta Memorijalnom centru “Potočari”. Kad sam stala ispred svih tih mezara imala sam osjećaj da su ti ljudi ustali i da me gledaju. Jeza. Bila sam dotučena.
To je mjesto na kojem vlada tišina koja vrišti i razara. To je mjesto gdje otupe sva čula, mjesto na kojem su svi moji grijesi pomnoženi sa milion, mjesto koje mi je umrtvilo sve emocije, mjesto na kojem tuga i bol imaju sasvim novo značenje. Mjesto na kojem kapi kiše bole kao udarci, na kojem me je povjetarac rezao na dijelove. To je mjesto na kojem sve što misliš da je važno postaje potpuno nebitno, gdje sve želje postaju smiješne. Mjesto gdje se čovjek osjeća tako malen i beznačajan, na kojem jaki šamari udaraju svjest. Mjesto na kojem je zauvijek ostao dio mene.
Vrištim u sebi. Pitam se da li mogu svim tim ljudima da dam nešto više jer ovo što smo uradili ovaj put je tek kapljica.
Moram reći i to da iako sam se sa ekipama iz Mostara i Visokog vidjela prvi put u životu ono što su oni učinili i pomoć koju su mi pružili u ovoj akciji je neopisivo i ja ću im beskrajno biti zahvalna do kraja života. Svakako se moram zahvaliti i svim dobrim ljudima sa raznih strana svijeta koji su svoju pomoć pružili na različite načine. Beskrajno hvala svima.”
BiH-x
