Genocid u Šahovićima: Ovdje je zemlja modra

Prije 85 godina u Šahovićima, kod Bijelog Polja u crnogorskom dijelu Sandžaka, desio se jedan od najvećih genocida nad Bošnjacima u Kraljevini SHS. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine na najstrašniji način je ubijeno i poklano između 600 i 750 nevinih Bošnjaka. Ovaj genocid, koji je u pojedinim tekstovima bošnjačkih historičara uvršten kao jedan od 10 genocida nad Bošnjacima, bio je dugo vremena skrivan.

Zanimljivo je da je komunistički intelektualac Milovan Đilas prvi počeo pisati o ovom događaju. U knjizi “Zemlja bez pravde”, koja je objavljena na engleskom jeziku, Đilas potresno priča priču koju je čuo od svog oca Nikole Đilasa, koji je bio učesnik ovog genocida nad Bošnjacima Vraneške doline. Povod za ovaj krvavi pir Crnogoraca bilo je ubistvo Boška Boškovića, jednog od crnogorskih prvaka. Za ovo ubistvo Crnogorci su optužili Jusufa Mehonića, vođu sandžačkih komita. Međutim, crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca bili su ubice Boškovića. Oni su ga po nalogu njegovih političkih protivnika sačekali u mjestu Obod kod Cera i tu ubili.

Nakon ubistva 7. novembra, vlasti naređuju Bošnjacima da predaju oružje. Ne sluteći ništa, oni predaju oružje. Istog dana oružje se dijeli pravoslavnim Crnogorcima. Na sahrani ubijenog Boškovića govornici su pozvali okupljenu masu na osvetu. Načelnik kolašinskog okruga je u zapaljivom govoru između ostalog rekao: ”Ne brani se Boško sa suzama u očima, već sa puškama u rukama. Stoga, imate moju dozvolu da za 24 sata što možete učinjeti, osvetite Boška.” Razularena masa od oko 2.000 Crnogoraca krenula je na goloruke Bošnjake.

Zemlja bez pravde

U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde”, Milovan Đilas prenosi svjedočenje svoga oca, koji je bio jedan od vođa ove rulje. Nikola Đilas je svojim sinovima ispričao kako se desio ovaj genocid, kao i neke detalje tokom samog masakra:

“Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši”, piše Milovan Đilas.

”…Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, izašao je jedan seljak iz našeg sela, Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što se sjekirom obore, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi… Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklana… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo… Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne ošteti tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa… Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli… Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način ljudi budu ubijani i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni prolazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica. U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašujuće. Na to se naučilo… Da nepravda bude potpuna, nisu Muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka…”, napisao je Đilas.

Užasnut onim što je čuo od svog oca, on je skoro cijelog života bio preokupiran sudbinom Bošnjaka Šahovića. Pored ove knjige, Đilas je u svom romanu ”Svjetovi i mostovi” pisao o ovom genocidu, istina je, upotrebljavajući druga imena i nazive mjesta i rijeka, valjda bojeći se odmazde. U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1.580 muslimanskih domaćinstava. Oni koji su preživjeli zločin odselili su duboko u Sandžak, Bosnu ili prema Turskoj. Njihova imanja zaposjeli su njihovi dželati. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i islam, Crnogorci su porušili obje džamije, mezarluke, a naziv Šahoviće prekrstili u Tomaševo. Ubrzo Šahovići postaju mjesto iz kojeg se svi Bošnjaci iseljavaju.

Prokletstvo

Nekada jedan od najplodnijih dijelova Sandžaka, sa svirepim ubijanjem i protjerivanjem Bošnjaka, postaje ukleta dolina. Danas tamo ne uspijeva ništa, ni voće, ni povrće. Utiranjem muslimana, otišla je i nafaka iz ovog kraja. Imam iz Bijelog Polja kaže da ubice, a i njihovi potomci, nisu ni danas mirni na bošnjačkim imanjima koje su oteli. Oni u Šahovićima ne mogu mirno da spavaju. Tamošnji pravoslavci žale se da i danas čuju ezan sa mjesta gdje je nekada bila džamija. Samoubistva su česta pojava, a muška djeca im se nerijetko rađaju kao bogalji. Nedavno je čak grupa pravoslavaca dolazila u Islamsku zajednicu u Bijelom Polju i tražila da svojim novcem izgrade džamiju u Šahovićima.

Crnogorske “Vijesti” u svom broju od 25. januara 2005. godine, u tekstu pod naslovom “U Vraneškoj dolini 1.250 neženja”, istražuju problem “bijele kuge” u ovim krajevima. “Vijesti” zaključuju da su “pokazatelji alarmantni” i “da se može desiti da se u narednih deset godina stanovnici počnu baviti izgradnjom staračkih domova”. ”Kao primjer treba navesti selo Grab, u Mjesnoj zajednici Pavino Polje, koje je prostorno bilo jedno od najvećih sela u bivšoj Jugoslaviji. Tu je bilo oko 300 domaćinstava, dok sada četvorogodišnju školu pohađaju samo četiri učenika. I u selu Stožer u školi koja je prije brojala stotinjak učenika, danas ima samo 12, kао i u Baricama gdje je trenutno svega devet učenika”, pišu ”Vijesti” o Božijoj kazni koja je zadesila one koji su protjerali nedužne Bošnjake i zauzeli im imanja.

Nekada Šahovići, danas Tomaševo, dokaz su da se sa jednog mjesta može uništiti ne samo jedan narod, već i dokaz da je taj narod tu živio. Danas su Šahovići obilježeni krstovima na okolnim brdima i uzvišenjima. Izgledaju pusto. Stare bošnjačke kuće pretvorene su u štale, pored njih dozidane nove.

I kao što Džemaludin Latić napisa u svojoj poemi posvećenoj šehidima iz Šahovića: ’’…Tu više ne raste ni žara, ni ljubica, ni šeboj: ovdje je zemlja modra ko i nebo. I niko više polje ne kosi nit ore! Ovdje povazdan vode razgovore sljubljene kosti i bijele laste – sjene…“

Prokletstvo nevino ubijenih Bošnjaka šahovićke doline pratit će ’’tomaševce’’ dok god žive. Pravo prokletstvo čeka ih tek poslije smrti.

Piše: Almir Mehonić
Izvor:Saff