Gazanske hronike (III dio): Skrhani umovi i djeca Gaze
IslamBosna.ba – “Gaza je mjesto kojem je potrebno milion psihologa”, Eyed, psiholog iz sjeverne Gaze.
Preko 40 godina izraelske vojne okupacije imale su devastirajući efekat na Gazu; zračni napadi, artljerijski napadi, kopnene invazije, stalna prelijetanja izraelske avijacije i probijanja zvučnog zida, uzrokovali su „epidemiju patnje“ među stanovništvom Gaze.
Nedugo nakon prošlogodišnjeg izraelskog napada na Gazu, grupa naučnika pri Univerzitetu u Washingtonu, diskutovala je o različitim aspektima situacije u Gazi i u okupiranim teritorijama. Dr. Evan Kanter je iznio studiju u kojoj stoji da 62% stanovništva Gaze u svojoj porodici imaju člana koji je ili ranjen ili ubijen, 67% ih je bilo svjedokom ranjavanja ili smrti nekog stranca, i 82% ih je bilo svjedokom pucnjave.
Studija provedena nad djecom srednjoškolskog uzrasta u kampovima Rafah i Kahn Younis, pokazala je da ih 69 % pokazuje ismptome postraumatskog stresa, 40% je pokazalo znakove umjerene ili ozbiljne depresije, a ogromnih 95% znakove aniksioznosti. Sve ovo se odnosi na vrijeme prije prošlogodišnje invazije.
Dr. Eyad el-Sarraj, šef Gazanskog psihijatrijskog programa, koga je Dr. Kaner opisao kao „heroja medicine“ zbog njegovog rada u naoko nemogućim uvjetima, je proveo „jedno od najboljih istraživanja na svijetu po pitanju utjecaja ratnih okolnosti na civilnu populaciju“. U intervju 2002. izjavio je da 54% djece u Gazi ima simptome karakteristične za postraumatski sindrom, dok kod odraslih taj postotak je 30%.
Gaza je „zemlja mladih“. Oko 45% ukupne populacije je staro 14 godine i mlađe, a oko 60% čine osobe stare 19 godina i mlađe, tvrdi politički ekonom Dr. Sara Roy. S obzirom na takvu strarosnu strukturu koja je suočena sa stalnim nasiljem dalekosežne posljedice se ne mogu sa sigurnošću utvrditi.
Međutim, najnovije studije, provedene nakon prošlogodišnje izraelske invazije, govore o nevjerovatnih 91,4% djece kod koje su uočeni simptomi umjerenog ili ozbiljnog postraumatskog sindroma. Samo 1% djece ne pokazuje nikakve slične simptome.
Pokušajte zamisliti područje naseljeno ovolikim brojem ljud – grad u kojem živite naprimjer – u kojem 9 od 10-ero djece ima simptome postraumatskog poremećaja. Kako bi izgledao svakodnevni život tu, šta mislite? Kakvu bi budućnost predviđali vašoj omladini, u vašem gradu?
IslamBosna