Bio je jedan od onih koji se borio u vremenima kada su se drugi predavali, jedan od onih koji nisu poznavali riječ poraz i odustajanje, jedan od onih koji je dobro shvatio koji je put pobjede muslimana. Njegovi dani bili su u borbi na Allahovom putu, i njegove noći su bile na Allahovom putu, svoj imetak je iskoristio u borbi na Allahovom putu i njegova smrt je bila na Allahovom putu, a ima li ljepšeg i boljeg kraja i svršetka života od onoga u borbi na Allahovom putu.
On je alim i ponosni mudžahid, a njegovo ime i danas sa jezom spominju nevjernici i okupatori. On je simbol palestinskog otpora i jedan od lavova džihada , Allahov mač, šejh ‘Izzuddin el-Kassam, rhm, vođa sirijskih i palestinskih mudžahida.
Biografi se ne slažu oko tačnog datuma njegovog rođenja. Međutim, najprihvaćenije mišljenje je da je rođen 1882. godine u malom selu Džibila, u blizini Latakije koja se nalazi na sirijskoj obali. U ranom djetinjstvu mladi ‘Izzuddin el-Kassam je pohađao lokalnu medresu, gdje je učio osnove arapskog jezika, kao i osnove kur’anske i hadiske nauke. Nakon toga je otišao za Egipat, 1896. godine i upisao univerzitet el-Azhar, gdje je imao prilike učiti pred šejhovima: Muhammedom Abduhuom i Muhammedom Ahmedom el-Tuhijem. Pored utjecaja ovih šejhova, šejh ‘Izzuddin el-Kassam, rhm, je bio i pod utjecajem tadašnjeg vođstva egipatskog pokreta otpora protiv britanske okupacije oličenog u medresi šejha Muhammeda Rešid Rida’a.
U Egiptu je ostao devet godina, a za to vrijeme je proširio svoje horizonte i dobro se upoznao sa stanjem u islamskom svijetu. U 25-oj godini se vratio u Siriju gdje je počeo držati predavanja i raditi kao učitelj u lokalnim džamijama. Međutim, za razliku od mnoge uleme njegovog vremena, njegova preokupacija nije bila samo borba protiv nepismenosti i učenje Šerijata. On je također počeo pripremati ummet za otpor zapadnjačkoj invaziji i okupaciji, kojoj nijedna arapska zemlja na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi nije uspjela izbjeći. Početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je italijanska armija okupirala Libiju, šejh je poticao narod na ustanak protiv zapadnjačkog kolonijalizma.
On je vodio proteste protiv Italijana i poticao je muslimane da doniraju novac kao pomoć libijskim mudžahidima, a osnovao je i prvu dobrovoljačku jedinicu od 250 mudžahida kao pomoć libijskim borcima. A ono što je propagirao i sam je u djelo sprovodio. Šejh je prodao svoju kuću u rodnom selu Džibili da bi sa tim novcem kupio oružje kao dio pomoći libijskom pokretu otpora pod komandom još jednog slavnog mudžahida i alima tog vremena, “Pustinjskog lava”, Omera el-Muhtara. Nakon toga se odselio u brdsko utvrđeno naselje Huffa kako bi pomogao Omera el-Bejtara i njegov ustanak i bunu protiv francuskog okupatora, poznat pod imenom “Džebel Sahjon”, 1919-1920. godine.
Na početku Francuzi su pokušali da se dogovore sa njim, nudeći mu mito, ali je on odbio sve francuske ponude i bilo kakav oblik saradnje sa kolonijalističkim okupatorom.
Suočeni sa ovakvim tvrdim i beskompromisnim stavom šejha El-Kassama prema njima francuske snage su pokušale da ga ubiju. Međutim, nakon mjeseci borbi i sakrivanja, šejh je znao da Francuzi stežu obruč oko njega. On je odlučio da se preseli u Damask gdje je učestvovao u čuvenoj bici “Mejsaloun”. U toj čuvenoj bici, koja se odigrala 24. jula 1920. godine, jednoj od najmoćnijih vojski tog doba i njenim najelitnijim jedinicama pod komandom generala Henrija Gourauda suprostavila se malobrojna i slabo naoružana sirijska vojska pod komandom Jusufa Beja el-Azmea. Njihov otpor nije uspio i 1.500 šehida tog jutra je ostalo u dolini Mejsolouna, a nakon toga francuska vojska je pobjednički umarširala u Damask. Francuzi su nastavili tražiti šejha i druge vođe sirijskog pokreta otpora, nakon čega je šejh odlučio da se povuče u Palestinu, i to u grad Haifu 1922. godine.
I u Palestini šejh je uspio da pridobije za sebe narod, te je postao imam i hatib u džamiji Istiklal u Haifi. Stanovništvo grada Haifa su znali šejha Kassama, rhm, kao dobrog islamskog vaiza iz Sirije, i kao predsjednika “Organizacije islamske omladine” u gradu Haifa. Znali su ga šejha lijepog ahlaka, skromnog, poznatog po takvaluku i ljubavi prema džihadu i domovini.
U svojim hutbama i predavanjima šejh je učio muslimane da se moraju oduprijeti i aktivno uključiti u otpor protiv stranih agresora i okupatora, kao što su Francuzi u Siriji i Britanci u Palestini, govoreći da će svaki od muslimana koji pogine na tom putu biti šehid koji će živjeti vječno u društvu poslanika i dobrih ljudi.
U širenju ideje otpora i džihada protiv nevjerničkih agresora šejh se nije zadržao samo u jednom gradu. Da bi učio muslimane i podizao njihovu svjesnost šejh je putovao širom Palestine, tražeći od naroda da se pripreme za džihad protiv britanskih okupatorskih vlasti, koje su dozvoljavale velikom broju židovskih emigranata da se nasele u Palestini da bi sproveli poznatu Balfurovu deklaraciju. Šejh je čvrsto vjerovao u jačanje i preporod muslimana.
Godine 1929. proširile su se glasine da židovski emigranti planiraju da spale džamiju Istiklal. Neki od učenika šejha El-Kassama sugerirali su mu da kontaktira britanske vlasti da one onemoguće njihove planove. Ali šejh je kategorično odbio takve sugestije govoreći da muslimani moraju odbraniti svoje džamije vlastitom krvlju. Džamija koju štite neprijatelji i nije vrijedna da se održi, govorio je šejh. On je također poticao palestinski narod da prodaju čak i ženin nakit i kupuju oružje da bi branili svoju vjeru, zemlju, čast i dignitet.
Na svojim hutbama bi često znao izvaditi sablju ispod džubeta govoreći: “Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, neka se opaše s ovim!” Nekada bi sa minbera znao reći: “Jeste li vi vjernici?” Sam bi odgovorio na svoje pitanje sa: “Ne!” Zatim bi nastavio: “Ako ste vjernici, nemojte da bi ko sjedio skrštenih ruku, bez oružja i borbe!”
Malo se kosio sa lokalnom ulemom koji se nisu puno interesovali za pitanja koja nisu u domenu užih ibadeta (namaz, post…), za razliku od Jevreja koji su svaki svoj potez planirali i zemlju malo po malo otkupljivali. Jednog dana, dok je držao predavanje, pokazao je pušku koju je držao ispod kaputa, govoreći ljudima da svaki od njih “koji istinski vjeruje u Allaha i Sudnji dan bi trebao posjedovati nešto ovakvo.”
Šejh nije volio ni pretjerano ukrašavanje džamije, govoreći da bi se taj novac trebao potrošiti u nabavljanje oružja radi borbe protiv agresora. Znao je da cionisti planiraju preuzeti Palestinu i naseliti svoj narod na njhovoj zemlji. El- Kassam je bio veliki taktičar koji je pripremao narod za dugu borbu protiv britanske okupatorske vlasti. Ova borba, i to je dobro shvatio, trebala je golema sredstva, jedinstvo muslimana i jak otpor.
“Ako mi ne pomognemo sami sebi, niko nam (od ljudi) neće pomoći”, uvijek je govorio borcima pokreta otpora. Također je učio da se pravo jedinstvo može postići jedino pod zastavom i okriljem islama.
“Bez islama”, govorio je on, “mi smo samo obična, razjedinjena plemena, svako zaokupljeno svojim jednostranim razmišljanjima.” Šejh je totalno odbacivao koncept teritorijalnog nacionalizma, govoreći da je nacionalizam nešto malo više od tribalizma, dok islam ujedinjuje muslimane pod okriljem svoje univerzalne poruke bratstva u ime Allah, s.v.t. Šejh je često govorio: “Gdje god se spomene ime Allaha s.v.t.- to je moja zemlja.”
1934-35. mudžahidske akcije su počele biti sve uspješnije i uspješnije, a šejh je proširio akcije i na Nablus, Tulkarm i Jenin. Mudžahidi su eliminirali veliki broj britanskih oficira, napadali britanske baze i likvidirali kolaboratore, izdajnike i špijune.
Uspjeh ovih mudžahidskih akcija ohrabrio je muslimane, povećao se entuzijazam među običnim narodom, a sve veći broj mladih ljudi se počelo pridruživati mudžahidima. Ali, kao što se moglo pretpostaviti, to je razbjesnilo britanske okupatorske vlasti, koje su počele žestoku kampanju sa ciljem hvatanja šejha. Šejh nije odabrao povlačenje- proglasio je revoluciju i nastavio otvorenu borbu protiv okupatora. Uskoro su britanske snage locirale gdje se šejh nalazi, sa glavninom mudžahida, u selu Šejh Zajed. Velike snage su poslane na taj teritorij i obruč oko mudžahida se stegao. U odlučnoj bici šejh je odbio da se preda. Svojim borcima je rekao da je vrijeme da umru kao šehidi i otvorio je vatru.
20. novembra, poslije žestokih borbi, mnoga tijela mudžahida su ostala na bojnom polju. A među šehidima bio je i mirisno tijelo šejha Izzudina el-Kassama, alima i mudžahida. Njegovo tijelo je ostalo na bojnom polju u blizini Jenina, a njegova mirisna duša, inšaAllah, se pridružila dušama bezbrojnih šehida prije njega.
I danas, 74 godine poslije smrti šejha Izzudina el-Kassama, Palestina, a i mnoge druge zemlje u kojima se spominje Allahovo ime, okupirane su od strane agresora i neprijatelja islama, njihovih sluga i bijednih marioneta. Ali i danas, 74 godine poslije šehidske smrti šejha mudžahida njegove ideje i njegovo ime živi među onima sličnim njemu, onima koji se nisu pokorili i ponizili, među onima koji se nisu prodali i prestrašili,među onima ponosnim i čvrstim, onima koji se boje samo Allaha, s.v.t., pa se ne boje nikakvih vojski ovog svijeta, među najboljima od ovoga ummeta, među mudžahidima u Iraku, Somaliji, Filipinima, Kašmiru, brdima Kavkaza, među ponosnim afganistanskim mudžahidima i svim onima koji su na njihovom putu i pravcu. Njegovo ideje još uvijek žive i u Palestini, još uvijek okupiranoj i opkoljenoj Palestini, među mudžahidima islamskog oslobodilačkog pokreta “Hamas”, koji su svoje najžešće i najelitnije jedinice nazvale imenom šejha ‘Izzuddina el-Kassama. I te jedinice su kao i šejh- čvrste poput stijene, spremne za borbu na Allahovom putu i željne šehadeta na Allahovom putu. Jedinice koje ne poznaju riječi kao što je povlačenje, pokoravanje i predavanje. A zar drugačije i mogu biti jedinice koje su na putu šejha Kassama, rhm, koji je više volio smrt na Allahovom putu nego život pod okupacijom i nevjerničkom čizmom.
I kako drugačije završiti ovaj tekst nego Allahovim riječima:
“Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju-nisu ništa izmijenili, da Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti, Allah zaista prašta i samilostan je…” (El-Ahzab, 23, 24)
“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati- oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti.On im je zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu- a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste sa Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Tevba, 111)
Piše: Crni Leptir
IslamBosna.ba