Zašto sanjam Ebu Hamzu
U svim, skoro bez izuzetka, muslimanskim državama danas postoji desetine zatvora poput Gvantanama. I što je najbolnije, Gvantanamo je raspušten, neki čuvari i vojnici su osuđeni zbog tortura nad zatvorenicima, a o mnogobrojnim muslimanskim gulazima i gvantanamima, niko nigdje ni riječi!Eto čega je Ebu Hamza zatočenik! I eto zašto ga ja, nemoćan da išta više, osim dove, učinim za njega, sanjam!
Za 27. noć ramazana (Lejletul-kadr) sanjao sam Ebu Hamzu! San mi je došao u sjećanje dok sam slijedeće noći klanjao teravih-namaz u Čaršijskoj džamiji. Imam je bio hafiz Muhamed Čajlaković. Poznat je po tome što klanja teravih-namaz dugo, tako što na svakom reka’atu prouči jednu sahifu/stranicu Kur’ana.
Teravija bivšeg zatvorenika
Pješice sam krenuo kroz ramaznasku noć prema Grbavici, razmišljajući o snu i o tome zašto mi je na um pao baš dok sam slušao učenje hafiza Čajlakovića. Naime, sjetio sam se hafizovog babe kad mi je došao iz Šerića u Sarajevo, jer mu je dijete bilo uhapšeno u vojsci i zatvoreno u vojni zatvor Viktor Bubanj. Istražitelji su mu bili majori KOS-a Aca Vasiljević i Simeun Tumanov. Hafiz Čajlaković je osuđen na 4 godine zatvora. Tokom izdržavanja kazne u Zenici naučio je Kur’an napamet.
E, sanjao sam Hamzu kako sjedi u bijeloj košulji galabiji, raspuhanoj oko njega poput bijelog šatora, i pitao: „Kako ti je, Hamza?” Ostatak sna pamtim po tome kako se jadao da mu je teže nego je bio zamislio da će mu biti.
Nadomak zgrade, nedaleko od džamije, sjedilo je jedno društvo u ljetnoj bašći kafića. Čekali su ponoć da bi klanjali noćni namaz. Među njima je bio i doktor Tarik, koji je bio prijatelj Nađe Dizdarević. Pomogao joj je u teškim zdravstvenim problemima u koje je često zapadala. Tako ga upitam za nju i ispričam kako sam sanjao Hamzu. On mi kaže da ga je posjećivao u zatvoru, kao ljekar, te da ga namjerava opet posjetiti za koji dan.
Zašto pišem ovako lično o jednom političkom pitanju na koje, već više od jedne decenije, država nema odgovor? Zato što je to pitanje,eto, postalo moja intima, i, očito, moja me savjest tjera da za najvrijedniju noć za jednog muslimana, kad se očekuju džennetski snovi, ja sanjam čovjeka koji mi se jada kako mu je teško zatočenom u žici!
Evo moje, možda životne, priče o Ebu Hamzi.
Od kada poznajem Hamzu
Hamzu sam upoznao u Zenici u zimu 1993. godine. Bio je neka vrsta prevodioca i portparola u odredu El Mudžahid. Prilikom prvog susreta, onako srdačan, glagoljiv, malo se razmetao svojom važnom ulogom, htio mi je iskazati usrdnost, pa mi se povjerio kako je oženio hudovicu moga školskog druga Hamida Softića.
Ko je bio Hamid Softić?
Rodom je iz Kozarca. Bio je siroče kad se upisao u Gazi Husrev-begovu medresu. O njemu se brinula sestra. U to su vrijeme mnogobrojni vakifi tajno stipendirali siramošane učenike Medrese. Hamidu je cijelu školarinu plaćao hadžija Jabučar. Mirsad, Hamid i ja, kao tri najbolja druga iz razreda, za praznike bismo skupa odlazili mojoj kući na selo.
Poslije mature, razišli smo se. Neko je otišao u vojsku, neko na fakultet. Hamid se zaposlio kao imam i oženio se. Posljendnji put smo se sreli u Mrkonjić Gradu. Pričao mi o svojoj Safiji, prvoj kćerki. Mislim da joj je dao ime po sestri koja se brinula o njemu. Zato sam uoči rata sanjao džamiju u Mrkonjić Gradu: U snu mi je sličila na staru trošnu kuću, u kojoj uče djeca sufaru, ali nema Hamida. Vidio sam Bilala i, čini mi se, trinaestoro djece. Samo sam pred pragom džamije vidio njegove crvene cipele.
Kad sam čuo kako su Hamida uhvatili četnici i živa ga sjekli u komade, tako da se njegova smrt prepričava kao jedna od najstravičnijih u Kozarcu, zanijemio sam prisjećajući se sna i njegovih cipela boje krvi.
Dok mu Hamza nije rekao da su Hamidova djeca i supruga kod njega, slao sam novac nekoj ženi iz Prijedora, koja je imala dvije djevojčice, a jednoj je bilo ime Safija. Mislio sam da su to bile Hamidove sirotice. Nikad nisam imao snage prići djevojčicama.
Nisam baš mario za Hamzino prijateljstvo. Ali sam se, koliko sam mogao, raspitivao, kakav je kao očuh, i kako se ponaša prema Hamidovoj djeci. Uvijek sam čuo pohvalne riječi.
Hamzino društvo
Nikad nisam bio omiljen u krugovima u kojima se kretao Hamza. U narodu su poznati kao mudžahedini i vehabije. Zaista, moja i njihova pamet je različita. Nerijetko su mi zamjeravali zbog mojih javnih nastupa, koje su oni tretirali kao antivehabijske, i vrlo lahko sam dolazio u verbalne duele, pa i konflikte sa pojedincima iz toga miljea. Ali sam bio naklonjen Hamzi, ruku na srce, više zbog Hamidove djece. I kad je dobio rješenje o deportaciji, vidio sam ga kako sam šeta obalom Miljacke. Pokušao sam mu mahnuti i dozvati ga s druge strane rijeke, ali me on ignorirao.
Sačekao sam ga na Latinskoj ćupriji. Ugledao sam čovjeka koji nije spavao cijelu noć. Pitao sam da li je, opet, nešto ljut na mene. Priznao mi je da je ljut zbog toga što mu nisam rekao koliki smo bili prijatelji Hamid i ja. Tih dana je Safija, koja je bila počela studirati medicinu, pa tako upoznala kćerku Mirsada Sedića, mog i Hamidovog školskog prijatelja, i posjetila ih za vikend, pronašla slike svoga babe iz školskih dana na kojima se nalazim i ja. Hamza mi je zamjerio što se više nisam raspitivao i pomagao Hamidovu djecu. Nije bio u pravu, jer ni šerijat ne dozvoljava da se ulazi u ljudsku intimu. Od tada nisam vidio Hamzu. Čujem da se Safija udala. Čujem da je Hamzina žena oboljela od karcinoma.
Politička strana priče o Hamzi
Kažu da je Hamzina ključna krivica što se previše eksponirao u medijima, to je procjena advokata, te je izazavao neke strane moćnike u BiH da izjave kako on mora napustiti BiH. Eto, Ebu Ejmena, njegovog prvog druga, su amnestirali; oslobođen je i vraćeno mu je oduzeto državljanstvo. Nije da se prigovara i sumnja u ispravosnt postupka prema Ejmenu, nego se to navodi kao primjer i obrazloženje Hamzine krivice.
Na njegovu zamolbu učestvovao sam u jednoj emisji BHT-a posvećenoj slučaju deportacije afroazijskih državljana. Hamza je spominjao evropske instance i sudove kojima se žalio, poput Suda u Strazburu. Pokazivao je nekakve papire dobivene sa tih evropskih instanci za zaštitu ljudskih prava. Onda se desilo da se i zloglasni zatvor u Gvantanamu rapustio, te da su se vratili neki od uhapšenika iz BiH. Još se traže države koje bi primile neke osuđenike iz Gvantanama.
E, kada sam prihvatio da budem predsjednik Narodne bošnjačke stranke, skoro sav svoj politički angažaman sam fokusirao na dvije velike političke pogreške koje je počinila Alijansa za promjene: to su kidnapovanje tzv. Alžirske grupe i njihovo slanje u Gvantanamo, te slanje bosanskih vojnika u Irak. Tako sam pozvao Nađu Dizdarević u stranku, i sa njom, obučen u narandžastu pidžamu, kakvu su nosili zatvorenici u Gvantanamu, sa lancima i Kur’anom u rukama, protestirao ispred zgrade Parlamenta BiH. Samo su rijetki mediji i Helsinški komitet, uz mene, osuđivali kidnapovanje Alžirske grupe. Drugi su kukavički šutjeli ili krvnički likovali, poput Slobodne Bosne i nekih policijskih novinara na FTV-u.
Pokušao sam formirati i Bošnjački komitet za ljudska prava u tu svrhu.
Nisam baš politički bio uspješan, kako bi uplašeni narod i glasao za takvog „islamskog radikala” koji na listu stavlja ženu sa pečom, ali je vrijeme pokazalo ispravnost, a nadam se, iznad svega, ljudskost mojih političkih stavova i zalaganja. Možda sam zloupotrijebio neke ljude improvizirajući njihovim imenima liste, kao što sam i improvizirao svu kampanju bez ijednog plakata, jer nisam imao nikakvu ambiciju za osvajanje vlasti. Cilj mi je bio samo legalno iznositi stavove i suprotstaviti se harangi i islamofobiji u BiH.
Tako sam se, nakon povratka zatočenika iz Gvantanama i povratka vojnika iz Iraka, faktiči politički, kao lider stranke, pasivizirao.
Uživao sam u ramazanskim adetima i trudio se da me ne nerviraju priče o mirisu somuna, i vazovi o solidarnosti vjernika – kako nije musliman onaj ko zanoći sit a njegov komšija gladan; te kako musliman ne smije činiti nasilje sebi ni drugom muslimanu itd. Hvala Bogu te ne doživljavam ramazan kao kulturološko folklorni ugođaj. Zato sam nakon nafile za Noć želja, kad ću sanjati Hamzu, pored svojih briga i želja, molio za muslimansku fukaru i one koji, zatočeni iza rešetaka, poste!
Malo ko se obazire danas na jedan cijeli islamski gulag muslimanskih zatvorenika. U svim, skoro bez izuzetka, muslimanskim državama danas postoji desetine zatvora poput Gvantanama. I što je najbolnije, Gvantanamo je raspušten, neki čuvari i vojnici su osuđeni zbog tortura nad zatvorenicima, a o mnogobrojnim muslimanskim gulazima i gvantanamima, niko nigdje ni riječi!
Eto čega je Ebu Hamza zatočenik!
I eto zašto ga ja, nemoćan da išta više, osim dove, učinim za njega, sanjam!
Nedžad LATIĆ
Preporod
