IslamBosna.ba- Abu Hamza nam piše direktno iz Bosnantanama…
IslamBosna.ba – Dok gledamo TV u sobi koja je predviđena za to, 4×4 m, u Bosnantanamu (takozvanom Imigracionom centru), nešto mi privuče pažnju na alžirskom kanalu koji smo gledali. Radilo se o dokumentarnom filmu o nekom francuskom novinaru po čijem imenu su Alžirci dali naziv glavnoj ulici u glavnom gradu Alžira – Algiru. Nisam mogao sve dobro razumjeti, zbog toga što njihov jezik više liči na francuski nego na arapski i zbog toga što nisam mogao dobro disati zbog nedostatka zraka u sobi. Sve je bilo zatvoreno zbog zime. Teškoći u disanju pridonio je boravak 15 ljudi u tako maloj sobi, od kojih mnogi slabo paze na svoju higijenu. Moj problem s astmom još je više povećao moj problem s disanjem.
Da se vratimo spomenutom Francuzu. Bilo mi je čudno otkad to Alžirci daju francusko ime njihovim ulicama u glavnom ili bilo kojem drugom njihovom gradu, pa su mi tu situaciju objasnila moja braća u centru:
Bio je jedan francuski novinar France Phanon. Za vrijeme kad je Francuska okupirala Alžir, napisao je članak u francuskim novinama gdje je rekao: „ALŽIRSKI NAROD IMA PRAVO DA SAM ODLUČI O SVOJOJ SUDBINI.“
Alžirski narod mu to nije nikad zaboravio, pa kad su dobili nezavisnost vratitli su mu za taj postupak ljudskim činom, dajući toj ulici naziv po njegovom imenu.
Na moje pitanje braći odakle to znaju i jesu li sigurni da je to tako, moji Alžirci odgovaraju:
Čovječe, to nije urađeno samo u glavnom, već i u nekoliko drugih gradova, a o tome smo učili i u školi, na časovima historije u državnim školama!
Ja se tada sjetih da sam sedamdesetih godina volio obući majcu s likom Che Guevare, jer je bio primjer borca protiv nepravde u Latinskoj Americi. Dao je svoj život kao dobrovoljac u ratu protiv imperijalizma i njegovih aktera, što je bilo u modi u moje vrijeme.
Sjećam se i jednog borca u Španiji, koji vam je vjerovatno poznatiji nego meni kao strancu u BiH. Ali nije bitno, reći ću vam nekoliko pojedinosti o njemu, iz poštovanja prema svemu što je uradio kao dobrovoljac u građanskom ratu u Španiji. Mislim da su ga čak proglasili narodnim herojem u bivšoj Jugoslaviji, jer je osvijetlio ime SFRJ u inostranstvu kao ratnik za pravdu i pomoć nedužnom narodu u borbi za slobodu i demokratiju.
Onda mi kroz sjenu ili kao kroz san neko spomenu narod koji je toliko volio svog predsjednika, koji je bio jedan od najvažnijih čimbenika slobode i uspjeha zbog toga da sačuva identitet i cjelovitost tog naroda. A oni mu nisu uspjeli dati ni ime neke ulice u glavnom gradu te države. Toliko su mu bili zahvalni da su ga štampa i javni servis i za vrijeme njegovo života i poslije smrti mlatili verbalno svakom prilikom i neprilikom, tako da bi ga čovjek koji nije bio u BiH u toku agresije proglasio dežurnim krivcem na sve što im se desilo. Tamo preko mora priskočila je jedna država upomoć, pa mu dala ime ulice u njihovom glavnom gradu kao priznanje za sve što je učnio za svoj narod koji ga nikad nije zaboravio.
Pitam se da li je to moguće, je li to istina ili neki ružan san koji se reflektira kroz moje nezavidno stanje u Bosnantanamu. Ili ja možda nisam normalan što samo tražim poštene ljude u današnjem vaktu.
Onda mi misli prekide glas braće što traže da prebacimo na državni kanal da gledamo dnevnik. Nastade potom galama, jer neko želi da gledamo satelitske kanale, dok drugi hoće dnevnik. Iz poštovanja prema najstarijem bratu ipak gledamo dnevnik na državnom kanalu. Slika na TV-ekranu se jedva vidi zbog lošeg kanala i izolovanosti centra u šumi. Tako ugledah kroz tu slabu sliku neke meni poznate ljude, moju braću saborce koji su bili sa mnom rame uz rame, u nekad jako lijepoj zemlji koja je Allahovom voljom bila napadnuta sa svih strana. Povrh svega toga i povrh puno proljevene krvi šehida, ovi borci su uspjeli sačuvati čast, ponos i slobodu.
Ali kako su oni uspjeli doći na ovaj kanal, jer on nije njihov, jer to nije država za koju su se borili. Zar je moguće da i oni sada žive u istoj zemlji koja je meni i mojoj braći oduzela san o lijepom životu i našoj lijepoj zemlji koja nas nikad nije zaboravila i koja nas nikad nije ostavila na cjedilu. Ne mogu zamisliti i ne mogu vjerovati da se zaista dešava ovo što vidim, tj. da su izišli radi 10% ili 20% ponosa i časti. I to će im uzeti ova nova država radi zadovoljstva nekih gazda tamo negdje kojima i nije stalo do naše stare države ni onda kad je bilo najpotrebnije, kad nismo imali ništa, ali smo imali ponos i čast. Upravo zbog toga nikad brata nismo ostavili iza linije, a pogotovo, ne daj Bože, izdali.
Moja Arapčad vidjela je tugu i muku na mom licu zbog ovakve slike pa su me pitali o čemu se radi, jer ne mogu razumjeti dobro bosanski jezik na TV-u. Još me više hvata tuga i muka od toga kako ću im to objasniti. Nalazim izlaz u tome da im kažem da su to negdje tamo izašli ljudi na ulicu da traže svoja prava, jer im je država uzela sve, pa hoće i ono malo časti i ponosa što im je ostalo.
Čudi se moja Arapčad što još uvijek postoji zemlja kao što je ova u kojoj mi živimo, u njenom centru u Lukavici, istočno Sarajevo, ulica Draže Mihajlovića.
Onda se sjetih hadisa koji prenosi Ahmed u svom Musnedu od Sehla bin Hanifa:
Ko dopusti da se u njegovom prisustvu ponizi jedan vjernik, odnosno ako bude u stanju da to spriječi pa to ne učini, Allah će ga na Sudnjem danu poniziti pred najvećim mogućim brojem svjedoka.
Istinu je rekao Allahov poslanik Muhammed, a.s.
IslamBosna.ba
