Svjedočanstva genocida: Molila sam da me ubiju IIl

Šifra: “BRČKO”

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.

Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, budući da su je sačinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije i Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševića… Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonoćno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Š amca, ka Modrići, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.

Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom početku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske iz tzv. srpskih krajina u Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Početkom aprila 1992. godine, u Brčkom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom području općine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i viđenih ljudi, a onda je srpska vojska “morala” otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveći logor u Brčkom bio je u prostoru Luke Brčko, zatim po školama, hangarima preduzeća i objektima poljoprivrednih preduzeća.

“Izlaz iz Brčkog značio je spas”

Dešavala su se pojedinačna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog aprila i početkom maja. Najveća zvjerstva činili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zločinci kojima je komandovao Željko Ražnjatović, zvani “Arkan”, a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao paničan strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tačno, ali mislim da je u logorima u Brčkom tada bilo zatočeno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravična bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano i mučeno. Bošnjaci su tražili način kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dođu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brčkom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljačkano i gotovo sve spaljeno.

Početkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omogućeno da izađu iz Brčkog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brčkog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuđen da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemačkim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku cijenu prijevoza od Brčkog do Brezovog Polja.

Moja majka, nana, mlađa sestra i ja, dočekale smo da se autobusom prebacimo do Brezovog Polja… Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjeće. U autobusu nas je, pred polazak iz Brčkog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti “Arkanovci” i “Šešeljovci”. Njihovo ponašanje bilo je veoma čudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu…

“Ojkali su divljacki i nasrtali na žene…”

Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Počeli su onda da izvode jednu po jednu ženu i da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljački i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me počeli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, i sama tako slaba i nemoćna, da me zaštiti. Međutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost… Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: “Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje…i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča…”

“Nije ti dosta, kurvo ‘Turkinjo”

Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti.

Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: “Nije ti dosta, kurvo ‘Turkinjo ” balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti… “Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: “Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti…”

“Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje”

Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: “Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje.”

Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas…

To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.

Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.

A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol… Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli….