Slobodan Pejović – junak našeg vremena

Onda kada je bilo najteže, taj čovjek je rizikovao svoj život, mir svoje porodice, napustio posao. Spasio je “neke tamo Turke” koje nije poznavao. Rizikujući sve a ne, dobivši ništa.

Upravni odbor Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike mu je dodijelio plaketu. U obrazloženju odluke o dodjeli plakete navedeno je da je „tokom nezakonitog hapšenja i deportovanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore Slobodan Pejović bio inspektor hercegnovskog Centra bezbjednosti a da je danas “krunski svjedok tog ratnog zločina u kojem su ubijena najmanje 83 Bošnjaka, i za kojeg još niko nije odgovarao”.
Dodjela ove plakete Slobodanu Pejoviću je težak udarac za prave zločince – naredbodavce ovog strašnog ratnog zločina.

Za svo ovo vrijeme, od deportacije pa do sada, Slobodanu Pejoviću se redovno lome šofer-šajbne, auto mu je nekoliko puta demolirano a takođe je i nekoliko puta fizički napadnut. Za navedene dogodovštine okrivio je policiju Crne Gore. Javno se oglasio i rekao: niko me neće uplašiti, a ni ućutkati.

U međuvremenu, dogodio se još jedan u nizu napada na njegovo auto, prošle nedelje kada mu je i demolirano, ali povod postaje veći zbog ponuđene mu zaštite od Uprave policije CG. Zaštita koja mu je ponuđena podrazumijeva potpunu izolaciju i prekid kontakta sa svima, pišu današnje „Vijesti“.
Ne mogu da prihvatim da budem pod paskom policije, na način kako mi je to predočeno, jer je to primjereno osobama iz svijeta organizovanog kriminala, a ne običnom građaninu kakav sam ja. Pod takvim režimom ne bi mogao da živim ni minut, a kamoli 24 sata dnevno, to je potpuno ograničenje slobode kazao je Pejović.

Podsjećajući na čojstvo i moral tog čovjeka, podsjetimo nas koji smo zaboravni na juče. Da, juče je to bilo, ali smo zaboravili. Bilo je to vrijeme kada se na Pljevaljskoj pijaci prodavalo oružje velikog kalibra javno (u „Monitoru“ objavljene fotografije), kada je u istom vremenu oduzimano od Bošnjaka, kada su bombe bacane na kuće i lokale Bjelopoljskih muslimana, kada su muslimani poput Ibrahima Čikića mučeni po Crnogorskim kazamatima, kada su stvorene posebne grupe za hvatanje i prebijanje bjelopoljskih muslimana. To je bilo vrijeme kada su Podgorički Muslimani skidali pločice sa imenom na vratima svojih stanova, kada smo šikanirani, čak ubijani zbog svog imena. Onda kada je državni dnevni list “Pobjeda” pisala da je Muhammed s.a.w.s. prevarant. Onda kada nam je TV Crne Gore svakodnevno veličala lik i djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića a gradjane Sarajeva nazivala mudžahedinima i Alijinim bojovnicima, tada je po nalogu vlasti krenuo i lov na BiH izbjeglice. Isto kao na Jevreje u nacističkoj Njemačkoj, Ili možda pretjerujem?

E tada, u toj i takvoj euforiji, Slobodan Pejović je dobio zadatak da privede neke Muslimane, BiH izbjeglice koje su u čojskoj Crnoj Gori pronašle “sigurno” utočište od rata. Vidjevši neopisivu mržnju njihovih komšija koji su vikali “to su Turci-vodite ih” i  vidjevši plač njihove male djece, supruga i majki taj odvažni i pošten Crnogorac se našao u dilemi biti ili ne biti, predpostavljam. Izvršiti zadatak i postupiti kao svi ili biti čovjek, rizikujući sve.
Postupio je kao čovjek. Rizikovao sve. Izgubio posao. Stalno dobijao prijetnje. Pustio je tri privedena Muslimana, pokazujući im vrata za bijeg. Spasio je tri života.

Nadajmo se da ga neće stići osjećaj da je njegova žrtva zaboravljena i njegov gest zanemaren. Slobodan je sigurno neobičan u vremenu običnih i niskih, gdje se slave ratni huškači i promoteri rata i ubijanja, gdje na površinu isplivava bagra, gdje se glas i djelo humanih zanemaruje i zataškava.

Izvor: IslamOnline
Obrada: IslamBosna