Pred teškim zadatkom

0

quranZejd ibn Sabit, Poslanikov ashab

IslamBosna.ba – Velike svjetske religije posjeduju svoje vjerske knjige. Islam nije izuzetak, ali je islam, opet, drugačiji od drugih religija, jer Knjiga islama posjeduje osobine za koje muslimani vjeruju da su karakteristične samo za  nju.

Među ovim posebnim osobinama Knjige islama, odnosno časnog Kur’ana, nevedene su:

1. Svaka riječ je objavljena direktno Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., tako da se s pravom može nazvati “Božjim riječima” u bukvalnom smislu.

U islamu je jasna razlika između Kur’ana (Allahove riječi objavljene preko Poslanika, s.a.v.s.) na jednoj strani, i hadisa (riječi i djela Poslanika, s.a.v.s.) na drugoj strani. To je nešto što nije karakteristika religijskih tekstova kod ostalih vjera. Ovo vidimo i po tome što se ajeti koji počinju izrazom “Kul” (Reci) upravo tako i uče, zajedno s izrazom Kul.    

2. Kur’an je jedina vjerska knjiga koja je sačuvana u svojoj cjelosti, kako kroz pisani, tako i kroz usmeni način. Jer:

a) Hiljade i hiljade ljudi je učilo napamet Kur’an od vremena u kojem je živio Poslanik, s.a.v.s., pa sve do današnjih dana. Mnogi od ovih ljudi čak i ne govore arapski jezik, pa je i to vrijedno pažnje, kada uzmemo u obzir da se Kur’an sastoji iz više od šest hiljada ajeta.
b) Kur’an je zapisan još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., pod njegovim nadzorom i uputama, to je nešto što nije slučaj ni kod jedne druge vjerske knjige.  

Kur’an je jedina vjerska knjiga koja je služila kao ustav mnogih država kroz historiju islama.
Ovo su samo neka od obilježja koja daju Knjizi islama jedno posebno mjesto.

Među onima kojima su muslimani zahvalni na zapisivanju i čuvanju Kur’ana je i Zejd ibn Sabit, jedan od pisara Poslanika, s.a.v.s. Zejd ibn Sabit je najpoznatiji po tome što mu je data odgovornost sastavljanja Kur’ana u knjižni format.

Priča o Zejdovoj ulozi počinje ovako:

En-Nevver, Zejdova majka udovica, pitala je neke od svojih muških rođaka da spomenu poslaniku Muhammedu želju njenog sina da mu bude blizak kroz stalno druženje. Rođaci su otišli Poslaniku i rekli: Allahov Poslaniče, ovo naše dijete je srcem upamtilo već 17 poglavlja iz Knjige, i uči ih upravo onako kako su tebi bila objavljena. Osim toga, on je vrlo vješt u čitanju i pisanju. Želi da ti bude blizak. Poslušaj ga, ako želiš.
Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je poslušao Zejdovo učenje, koje je bilo veoma čisto i precizno, tako da je pokazivalo lingvistički talenat dječaka. Tada mu je naredio da nauči hebrejski, da bi bili u stanju da komuniciraju s Jevrejima.  

Nakon toga je Zejd ibn Sabit naučio sirijski jezik, tako postavši Poslanikov glavni tumač i prevodilac.

Konačno, naš mladi heroj postaje jedan od glavnih Poslanikovih pisara, koji su pozivani da zapisuju Objavu koja je dolazila Poslaniku s neba.
Ovo je omogućilo inteligentnom Zejdu da iz blizine posmatra okolnosti prilikom spuštanja Objave, tako da je bio najbolja referenca za pitanja o Kur’anu poslije smrti Poslanika, s.a.v.s.
Njegovo duboko znanje o Kur’anu je budilo poštovanje najboljih ashaba, iako je bio mnogo mlađi od mnogih od njih (imao je samo 22 godine kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret).

Historija nam govori da je Abdullah ibn Abbas, koji je poznat po svom znanju u vjerskim pitanjima, jednom vidio Zejda ibn Sabita kako sedla svoju jahalicu, pa mu prišao da mu pomogne. Zejd mu je rekao, iz poštovanja prema njemu: Nemoj, o rođače Allahovog Poslanika.
A na to mu je Ibn Abbas odgovorio: Ovako smo podučeni da se odnosimo s našim učenjacima.

Nije čudo da je tokom, i poslije, bitke na Jemami, u danima prvog halife Ebu Bekra, Zejd bio izabran kao čovjek za sakupljanje Kur’ana u jednu knjigu, potpomognut od strane Omera ibn el-Hattaba.  Historija se ovako odvijala:

Tokom bitke na Jemami, kada je poginuo veliki broj ashaba koji su znali Kur’an napamet, Omer ibn el-Hattab je izrazio svoju zabrinutost da bi se neki ajeti, poznati samo od nekih ashaba, mogli izgubiti pri smrti tih ashaba. Tako je predložio svom halifi Ebu Bekru da se Kur’an sakupi i sastavi.  

Ebu Bekr je u početku oklijevao, jer je govorio: Ovo je nešto što Poslanik nije učinio. Ipak je, na kraju, bio ubijeđen da je ovo vrlo važno, jer u vremenu dok je Poslanik bio živ, nije bilo potrebe za takvim činom, jer je izvor i prenosilac Objave bio među njima.

Halifa je shvatio da je Zejd ibn Sabit pravi čovjek za taj posao. Tako se obratio Zejdu: Ti si mlad čovjek, mudar si i povjerljiv. A bio si i Poslanikov pisar, zato sakupi i sastavi Kur’an.
Zejd kaže: Kunem se Allahom da bi mi bilo lakše da su mi rekli da pomjerim planinu, nego što su mi dali taj zadatak.

Nakon sastavljanja, Kur’an je čuvan kod halife Ebu Bekra i njegovog nasljednika, halife Omera, koji ga je kasnije proslijedio svojoj kćerci Hafsi, ženi Poslanika, s.a.v.s., koja je također bila poznata po svom znanju o Kur’anu, pored toga što je bila i jedna od nekolicine pismenih osoba u društvu.

Prije nego što zađemo u detalje sakupljanja Knjige islama, važno je da napomenem da je Kur’an naučen napamet od strane mnogih ashaba još u toku života Poslanika, s.a.v.s.
Također je bio zapisivan od strane njegovih pisara, od kojih je Zejd ibn Sabit najpoznatiji. Ipak, mnogi od ovih ashaba su ginuli kroz ratove između islamske vojske i odmetnika (tokom hilafeta Ebu Bekra).

To je bio glavni razlog da Omer ibn el-Hattab predloži halifi sakupljanje teksta. Zadatak je povjeren Zejdu ibn Sabitu, i podrazumijevao je sakupljanje spisa Kur’anskog teksta koji su se nalazili kod raznih ljudi, potvrđivanjem njihove autentičnosti, te redanjem ajeta i poglavlja po uputama samog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.  

Iako je, kao i mnogi drugi, Zejd znao Kur’an napamet, pazio je da se procedura u sakupljanju Kur’anskog teksta brižno prati. Ukratko, to je izgledalo ovako:
1.   Svako ko je znao dio Kur’ana napamet, došao je i učio, a to je tokom učenja zapisano od strane komisije. Opet, tekst se ne bi prihvatio ako ga neko od ashaba direktno nije čuo iz usta Poslanika, s.a.v.s., i ako taj isti tekst nije bio provjeren kod Poslanika tokom njegove posljednje godine života.
2.   Ajeti I poglavlja (sure) teksta su pisane po redosljedu koji je Poslanik, s.a.v.s., odredio.

3.   Da bi se osigurala autentičnost, nijedan dio teksta se nije prihvatio osim u slučaju da osoba koja je došla s tekstom ima sa sobom dva svjedoka koji su bili svjedoci da je osoba čula ajete direktno iz usta Poslanika, s.a.v.s.

Kroz navedenu brižnu proceduru, komisija je, predvođena od strane Zejda ibn Sabita i potpomognuta Omerom ibn el-Hattabom, sakupila cijeli tekst Kur’ana, koji je potom bio čuvan kod halife Ebu Bekra.  
Potom je čuvan od strane sljedećeg halife Omera ibn el-Hattaba, koji ga je proslijedio svojoj kćerki Hafsi.  

Čast nadgledanja kopiranja “standardne” verzije Kur’ana, te nadgledanja njegovog širenja kroz islamski svijet , dopala je halifi Osmanu ibn Affanu. Opet, zadatak je izvršio naš heroj, Zejd ibn Sabit, potpomognut od strane mnogih poznatih Poslanikovih ashaba.

Kroz historiju učimo da je Poslanik, s.a.v.s., dozvolio svojim ashabima učenje Kur’ana na njihovim dijalektima. Ali, nakon što se islamska država proširila, ashabi su se našli u raznim njenim područjima. Svaki je učio Kur’an onako kako ga je inače izgovarao, po svom dijalektu.

Ovo je prouzrokovalo djelimičnu zbunjenost, pogotovo kod novih muslimana, koji nisu mogli razumjeti razlike u izgovoru, ma koliko male one bile. Čak je dolazilo i do konfrontacija oko toga čiji je izgovor tačan.
Da bi izbjegao nered i zbunjenost, halifa Osman ibn Affan se posavjetovao s ashabima, te donio historijsku odluku o “standardnoj verziji” Kur’ana koju je svako morao pratiti. Poslao je ljude da mu donesu tekst koji je već bio sakupljen u jednu knjigu, a koji je čuvan kod Hafse, udovice Poslanika, s.a.v.s., kćerke drugog halife, te je naredio komisiji u kojoj je bio Zejd ibn Sabit, da kopira tekst i da ga pošalje u sve glavne gradove islamske države.  

Tada je halifa Osman, također, naredio da se sve ostale kopije unište, osiguravajući na taj način jednakost učenja Kur’ana i štiteći tekst od mijenjanja, i štiteći muslimansku zajednicu od internog sukoba zbog različitog načina učenja.  

Danas, kada god otvorimo kopiju Kur’ana, možemo naći izraz “po Osmanu” kao uputu na te standardne kopije napravljene za vrijeme halife Osmana ibn Affana, od Zejda ibn Sabita, potpomognutog ashabima Allahovog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.

Napisao: Prof. Mahmud Ismail Sieni
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Leave a Reply