Pokušaji minimiziranja zločina u Bukovici: muslimani su ubijali
IslamBosna.ba – Predstavnici crnogorskih stranaka Nove srpske demokratije i Stranke srpskih radikala u dnevnim novinama „Vijesti“ i „Dan“ dižu halabuku oko „navodnih“ neistina iznešenih u udžbeniku četvrtog razreda osnovne škole, vezanih za zločine počinjene u pljevaljskom selu Bukovica.
Sve se ovo dešava u vremenu dok traje suđenje sedmorici pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a RCG, optuženih za zvjerstva nad bukovačkim muslimanima.
Predstavnici navedenih političkih stranaka ocjenjuju da je ovaj udžbenik čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, „čudovište od udžbenika“ i da su ga pisali „osvjedočeni srbomrsci“, te da ga kao takvog treba podhitno povući iz upotrebe. Ističe se i da zbog iznesenih uvreda na račun srpskog naroda u istom ministar Sreten Škuletić treba da podnese ostavku.
Sporan detalj za koji su se zakačili predstavnici političkih partija je ubistvo Hajre i Ejuba Muslića koje navodno nisu ubili pripadnici „snaga bezbjednosti“ (kako ih oni nazivaju) Crne Gore i SR Jugoslavije, već Ismail Milatović. Nakon toga MUP RCG saopćava da je i dalje na snazi potjernica za Ismailom Milatovićem, osumnjičenim za navedena ubistva.
Sve bi ovo bilo lijepo da se u knjizi „Bukovica“ autora Jakuba Durguta – Hajro i Ejub Muslić ne pominju kao žrtve etničkog čišćenja muslimansko-bošnjačkog stanovništva od strane terorista Vojske Jugoslavije i crnogorske policije. To isto se kaže u Fondu za humanitarno pravo. Pored navedenih tvrdnji u istrazi koja se vodi pred Višim sudom u Bijelom Polju protiv sedam pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a RCG njima se također stavlja na teret njihovo ubistvo.
Radikali također ističu da vojska i policija u Bukovici nisu izvršili nijedno ubistvo, o čemu svjedoče i izvještaji Uprave policije. Međutim, njih jasno demantuje organizacija za zaštitu ljudskih prava i međunarodnu saradnju Amnesty koja je prije desetak dana objavila izvještaj u kome se navodi da su Muslići među šest civila ubijenih devedesetih godina.
Izvještaji sa terena, kao i dokumentarni film „Praznina“ autora Seada Sadikovića, Ivana Đokovića i Borisa Raonića povodom počinjenog zločina dokumentovano i jasno govore o ubistvima i progonu 300 muslimana, paljenju njihovih kuća i džamije u selu Planjsko, kao i o eksplozivom porušenog kamenog minareta u selu Raščići. Nakon premijere filma, tragom usmenih i pismenih svjedočenja građana Pljevalja – prepoznaju se i okrivljuju ljudi koji su „u policijskim uniformama, batinaši i aktivisti Đukanovićevog DPS-a“.
Ako je tačna informacija da u policiji rade ljudi koji su učestvovali u dešavanjima u Bukovici i ako danas nadležne državne institucije o tome ćute, nama ne ostaje ništa drugo nego da vjerujemo da je sve bilo organizovano, kazao je Boris Raonić.
Inače film „Praznina“ je potresno svjedočenje pojedinih muslimana koji su pretrpjeli torturu , pljačku i izgubili nekoga od rodbine. Za Omana i Zlatiju Tahirbegović je „najteže u svoj ovoj priči to što su mnogi Bukovčani danas u Đukanovićevom DPS-u“.
Sead Sadiković je podsjetio prije par godina da je u Bukovici od 1992-1995 godine stradalo osam lica bošnjačke nacionalnosti, a da su mnogi muslimani maltretirani i pretučeni od strane pljevaljske policije, Vojske Jugoslavije i paravojnih formacija. Prema podacima iz Udruženja prognanih Bukovčana ubijeno je šest, oteto jedanaest a više od 70 podvrgnuto fizičkoj torturi.
Ako postoji neko ko se treba pobuniti protiv pomenutog udžbenika tj. pisanije u njemu, onda su to Bošnjaci, jer tamo nema pomena o nekim drugim počiniteljima zločina sakrivenih iza zavjese.
Za Šerba Rastodera jednog od autora udžbenika, glavni i odgovorni urednik Bosnjaci.Net – E. Krcić kaže: Šerbo za razliku od drugih Bošnjaka uživa sva prava u Đukanovićevoj privatnoj državi. Usput, u „crnogorkom“ društvu prigrlio je nekoliko važnih funkcija pa se potpisuje čas kao predsjednik Bošnjačkog savjeta, čas predsjednik Foruma Bošnjaka, a zlu ne trebalo – tu je i pozicija gl. urednika „Alamanaha“, dok je Bošnjacima, za koje se navodno on i njemu slični bore , ostalo da sa zavežljajem u ruci idu po svijetu i tamo u tuđini, kad im se pruži prilika, da se bore za bošnjačka prava u Crnoj Gori. U ratnom vihoru i stradanju Bošnjaka, nikada nisam čuo niti pročitao za bilo kakvu vrstu osude od strane Šerba Rastodera, sve do iza 2000-ih kada ga Đukanovićeva hunta lansira među Bošnjake.
Treba napomenuti da su tri tzv. nezavisne nevladine organizacije iz Pljevalja pozvale nadležne da ispitaju zločine koji su se 1993. dogodili na području čajničkih sela jer, kako navedoše – postoji sumnja da su ih počinili mještani pljevaljske Bukovice koji su pola godine ranije protjerani iz svojih domova. Na spisku dostavljenom crnogorskoj policiji od centra bezbjednosti Čajniče tako se nađoše imena Osmana Stovraga i Zija Hodžića koji Slobodnoj Evropi povodom toga izjaviše: Đe god hoće ja ću otići da kažem šta imam. Neka nas pozovu pojedinačno svakog na sud ko je na tome spisku, pa neka ljudi kažu đe su bili, što su radili. I sud neka odluči. Ja sam prvi za to. Da odem đe god hoće u sud.
U proteklom periodu sa skupova se uzvikivalo: spriječiti da zločinci umjesto kazne dobiju kuću. Međutim crnogorska vlada već intezivno ovih dana gradi kuće prognanim bukovčanima (tragom izreke ako ih ne možeš pobijediti pridruži im se), čime ih oslobađa optužbi o počinjenom zločinu na području čajničkih sela a koje su imale za cilj ono što se dešava i ovih dana – pokušaj minimiziranja zločina počinjenim nad bukovičkim stanovnišvom.
Izvor: IslamOnline
Obrada: Islambosna