Počelo suđenje: Milo i Momir znali sve o deportaciji

Nisam izvršio krivično djelo i ne priznajem krivicu. Deportacija Muslimana i Srba istrgnuta je iz konteksta, jer se 1991/1992. ratovalo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kajem se što sam bio u lancu prevarenih i žalim zbog ljudi koji su stradali i njihovih porodica, ali ne tražim da mi te porodice oproste i zaborave, izjavio je juče u odbrani Milorad Šljivančanin, jedan od devetorice okrivljenih za deportaciju izbjeglica iz Bosne.
Pred specijalnim vijećem sudije Milenke Žižić u Višem sudu u Podgorici on je rekao da se, u trenutku kada je saznao da bi mogao biti optužen, nalazio u Beogradu.
Mogao sam za dva sata da dobijem srpsko državljanstvo, ali sam došao. Nisam htio pobjeći ni zbog svojih komšija, prijatelja Muslimana iz Pljevalja, jer hoću da dokažem da nijesam genocidan. Nisam htio pobjeći ni zbog svog kuma Esada, koji me vjenčao prije 27 godina, naveo je on.

Šljivančanin je, sjećajući se 25. maja 1992. godine, rekao da ga je na poslu dočekala “hrpa rješenja o zadržavanju pritvorenih lica”.
Dežurni policijski starješina me pitao: zar je moguće da ne znam da akcija traje od 23. maja i da se privode lica muslimanske i srpske nacionalnosti i vraćaju u BiH. Postupljeno je po telegramu – depeši koja je stigla od ministra Pavla Bulatovića, dodao je optuženi.
On je ispričao da je tadašnji pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi Damjan Turković, na sastanku kod načelnika CB-a Milorada Ivanovića, kazao da je on rukovodio akcijom.
Dodao je da, ako mu ne vjerujemo, pitamo Pavla Bulatovića i Miću Markovića. Načelnik Ivanović je bio vidno nervozan i neraspoložen. Nakon završetka sastanka pozvao me šef odsjeka SDB-a Radoje Radunović govoreći da će svu akciju deportacija izbjeglica koordinirati Duško Bakrač, načelnik SDB-a za Herceg Novi. Svu dokumentaciju koju sam imao predao sam Bakraču, da je dostavi Radunoviću, rekao je Šljivančanin.

Prema njegovom svjedočenju, Turković je zatim tražio da se nabave autobusi, kako bi se privedeni predali KPD-u Foča. Odredio sam vozilo za pratnju i autobus je otišao u Plužine, gdje je izvršena primopredaja. U pratnji je bio Nenad Medić. Narednog dana, Turković je rekao da je dogovoreno da se ostali, koji su u pritvoru, autobusom sprovedu do Nikšića. To je i urađeno, ali je taj autobus usmjeren prema Trebinju. U njemu su bili Srbi, dok su u autobusu koji je otputovao za Plužine bili Muslimani i Srbi.
Iz barske policije su u Herceg Novi poslata četiri lica, a rečeno mi je da će oni biti proslijeđeni za Bratunac. 27. maja 1992, došao je autobus “Drina – DOO Srebrenica”, u čijoj su pratnji bili Predrag Perendić, Petar Mitrović, Slaviša Perendić, Nenad Živanović i Milutin Milošević, koji su imali službene informacije, a koje sam ja fotokopirao kako bih znao kome sam predao ljude. U menzi policije u Herceg Novom sve privedene izbjeglice iz BiH sam okupio i rekao im da se vraćaju u BiH. Jedan od njih je iskočio kroz prozor kuhinje i pobjegao, ali je nakon potjere uhapšen na plaži i sproveden u autobus, rekao je okrivljeni.

On tvrdi da je Taušan Budimir 28. maja 1992. telefonom pozvao policiju u Herceg Novom, navodeći da zove iz Valjeva. Ispričao je, dodao je okrivljeni, da im se desila neprijatnost, te da su oni koji su ih sprovodili u Užice, opljačkali i pustili van autobusa, dok su ostale poveli u Bratunac.
Pitao je da li može da dođe ponovo u CB Herceg Novi, pa sam mu rekao da nam treba kao svjedok. Iz razgovora sa Miladinom Milosavljevićem, starješinom JNA, saznao sam da je autobus sa izbjeglicama gađan granatama na Konjević Polju, te da su neki poginuli. Bio je to neprijatan razgovor, tokom koga sam i psovao.
Rekao sam načelniku Ivanoviću da ću telegramom obavijestiti ministra Bulatovića, šefa SDB-a Crne Gore Boška Bojovića i ostale u policijskom vrhu, šta se dešava. Ivanović je zabranio da to uradim. Međutim, kada sam napisao depešu i poslao je Bulatoviću, o tome sam ga obavijestio. Pozvao sam vođu dežurne smjene i naredio da pusti sve koji su se nalazili u pritvoru do 15 časova, a ako to ne uradi da ću ja, ako ih odvedu, zaustaviti taj autobus i otvoriti vrata. Na sreću, 28. maja nije se nastavila akcija u Herceg Novom i taj moj čin je predstavljao prekid akcije, rekao je Šljivančanin.

On je dodao da su naoružane paravojne formacije iz Republike Srpske često dolazile u Herceg Novi i zastrašivale osobe muslimanske nacionalnosti. Zbog toga je, kako tvrdi, naredio komandirima da na punktu u Igalu ne puštaju naoružane osobe.
On je kazao da je nakon izbijanja rata u Herceg Novom bilo 12.500 raseljenih.
To su bila teška vremena kada se svake noći čekalo kada će se rat prenijeti na teritoriju Crne Gore. Ispred hotela “Plaža” eksplodirao je auto sa satnim mehanizmom, nakon čega smo upozoreni da se iz BiH spremaju terorističke akcije na Crnogorskom primorju, te da će Herceg Novi zbrisati sa turističke mape, naveo je on.
Bivši policijski zvaničnik je naveo i primjere, tvrdeći da je auto goraždanskih registracija, sa eksplozivom u tetrapaku od soka, eksplodiralo ispred “Plaže” i da su tada poginule dvije osobe.
Kasnije smo saznali da je eksploziv planiran da se postavi u hotelu “Plaža” u vrijeme ručka, kada je bilo oko 800 gostiju, rekao je optuženi, koji je naveo još neke primjere, tvrdeći da su ti “događaji značili da policija mora biti stalno budna”.
Državni vrh Crne Gore i JNA su svojom mudrošću sačuvali građanski mir u Crnoj Gori, tvrdi Šljivančanin.

I okrivljeni Božidar Stojović odbacio je navode optužnice da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Naveo je da je od 1991. iz Titograda premješten za šefa odjeljenja SDB-a u Ulcinju. Sa njim su, rekao je, radili kao operativci Momir Čapunović i Miomir Matunović, dok im je šef bio Slobodan Medenica, načelnik SDB-a u Baru. Prema optužnici, Stojović je odgovoran za prebacivanje četiri osobe iz Ulcinja, za BiH, a jedna od njih je Esad Čengić.
Postupio sam na osnovu dva telegrama SDB Bara. U jednom je pisalo da se privede na razgovor Čengić, koji je izbjeglica iz BiH jer je dovođen u vezu sa podjelom oružja SDA. Njega je privela Služba javne bezbjednosti, a načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju tada je bio Sreten Glendža. Informativni razgovor sa Čengićem obavio sam ja, te kolege Matunović i Milorad Brajović. Čengić je negirao sve, navodeći da je samo sklonio djecu sa ratnog područja. Povjerovao sam tom čovjeku. Nakon tog razgovora, on je pušten. Kada sam pročitao Čengićevu izjavu u istrazi, saznajem da je ponovo uhapšen. To je za mene novost, rekao je Stojović.

Bio sam samo operativac koji je radio po nalogu načelnika SDB-a iz Bara. Žalim zbog žrtava, koje su bile van mog domašaja, kazao je Stojović.
Odgovarajući na pitanja Lidije Vukčević, zamjenika specijalnog tužioca i branioca Zdravka Begovića, okrivljeni je kazao da je akcija deportacije izvedena mimo njega, te da je prvi put o ovome saznao nakon godinu.

Suđenje se nastavlja 3. decembra kada će odbranu dati Sreten Glenđža i Branko Bujić.

Predsjednik države i Vlade znali šta se dešava

Nečasno je, nepošteno i sramno da bilo ko sada kaže da nije upoznat sa ovom akcijom. Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade. Svi načelnici i komandiri u Crnoj Gori su preko biltena dnevnih događaja znali šta se događalo tokom prethodnog dana, ko je uhapšen i zbog čega, tvrdi okrivljeni Šljivančanin.

Maraš mu nudio funkciju

Krajem avgusta 1997. godine načelnik SDB-a Berana, Ljubiša Mijatović pozvao me i saopštio da treba da po naređenju tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša, razgovara sa mnom o deportaciji. Pitao me da li mogu da mu predam sve papire koje imam. Rekao sam mu da su oni u sefu kod tadašnjeg načelnika CB-a Herceg Novi Veselina Malovića. Mijatović mi je nakon razgovora sa Marašem rekao da pođemo zajedno i uzmemo dosije. Otišli smo u CB Herceg Novi i pregledali dosije. Vidio sam spisak onih koji su vraćeni, neki su bili markirani “plavom” bojom, a oni koji nijesu razmijenjeni bili su markirani “crvenom”. Vratili smo ga u sef.
Mijatović me pozvao nakon nekoliko dana govoreći da je Maraš izrazio želju da razgovaramo. Maraš mi je, tokom razgovra u njegovom kabinetu, kazao da bi volio da mu predam sve te papire, našta sam mu odgovorio da ih ja nemam i da mu ih ne mogu dati. Ti imaš ženu i djecu, pa dobro razmisli o svemu. Nema kome nisam pomogao, a ovi moji u Zeti me očima ne mogu viđet. Ja te molim da na sebe preuzmeš i da prihvatiš da si direktno komunicirao sa Pavlom Bulatovićem oko svega što je vezano za deportaciju. Bićeš nagrađen, nećeš zažaliti, možeš da budeš načelnik SDB-a za Podgoricu“, prenosi Šljivančanin navodne Maraševe riječi.
On tvrdi da mu advokat Rajko Božović nije dozvolio da to ispriča u istrazi. Kada sam pomenuo Maraša, tadašnji tužilac Novak Ražnatović je kazao: “Polako, Šljivo”, naveo je Šljivančanin.

Vijesti