Otkud nam bijela koža?
Američki naučnici otkrili su sićušnu genetsku mutaciju koja objašnjava pojavu bijele kože u čovjeka, prije više desetina hiljada godina, što treba da riješi jednu od najupornijih misterija u biologiji i ukloni jedan od najvećih sukoba u historiji.
Otkriće sugeriše da se promjena desila slučajno u jednom pojedincu nakon prve seobe čovjeka iz Afrike, prije koje su svi ljudi imali tamnu kožu. Potomstvo te osobe se umnožavalo dok su se ljudi kretali na sjever ka onome što je danas Evropa, stvarajući rasu najsvjetlije kože na Zemlji.
Rukovodilac ovog istraživanja, Keit Čeng s Državnog univerziteta Pensilvanije, odmah je upozorio da se otkriće ne smije tumačiti kao “gen rase”. Po njemu i njegovoj ekipi, rasa je “maglovito utvrđen biološki, socijalni i politički pojam”, a boja kože je “samo dio onoga što rasa – jeste i nije”.
Ovo otkriće, u stvari, pokazuje koliko sitnu biološku razliku odražava boja kože. Novopronađenu mutaciju, naime, predstavlja samo jedno slovo od 3,1 milijarde slova u genomu čovjeka, koliko je ukupno “naređenja” za stvaranje ljudskog bića.
Pensilvanijski nalaz otvara niz stručnih pitanja, među kojima jedno nije zanimljivo samo iz naučnih razloga: zašto se bijela koža, kad se već pojavila, tako potpuno “primila” baš u sjevernim predjelima?
Neki naučnici ne odbacuju ni naoko šaljivo objašnjenje: bijela koža je naprosto, kao nešto novo i drukčije, bila atraktivnija za one koji traže (bračne) partnere i tako je prevladala. Većina je, međutim, za ozbiljno tumačenje: bijela koža je nudila veće šanse za preživljavanje, jer omogućava više vitamina D u tijelu čovjeka.
Studija, usput rečeno, prvi put otkriva da svoju svjetliju kožu i kavkasko-azijski narodi duguju mutaciji. To znači da se svijetla koža u evoluciji čovjeka pojavila u najmanje dva navrata, i to nezavisno jedan od drugog.
Do novog saznanja je Čeng s ostalim članovima pensilvanijske ekipe, kako je predstavljeno u časopisu Sajens, došao neočekivano, takoreći nenamjerno.
Čeng i saradnici su se bavili proučavanjem dva i po do tri centimetra dugim zebra ribicama, popularnim u istraživanjima genetičara. Pošto su identifikovali gen koji se, kad mutira, osposobljava da pravi karakteristične crne pruge na tijelu ribice, skenirali su bazu podataka ljudske DNK da vide postoji li sličan gen u ljudima.
Na svoje iznenađenje, našli su istovjetan gen za gradnju pigmenta ne samo u ljudima, nego i u kokošima, psima, govedima i mnogim drugim vrstama!
Rase zapravo i ne postoje
Boja kože je odraz količine i rasporeda pigmentnog melanina koji ljudima koristi za zaštitu od posljedica ultraljubičastih zraka, a drugim vrstama i u druge svrhe, recimo za kamuflažu.
Još ranije je nekoliko gena povezano s poremećajima pigmenta. Najznačajniji među njima su oni koji, kad mutiraju, dovode do albinizma, ekstremnog gubljenja pigmenta odnosno nenormalne bjeline kože i dlaka. Sada otkriveni gen, međutim, igra ulogu u stvaranju “normalno” bijele kože.
Čengov tim računa da je taj gen, nazvan SLC24A5, odgovoran za oko jedne trećine gubitka pigmenta, koji crnu kožu pretvara u bijelu. Ostatak odrađuju geni koji još nisu identifikovani.
Precizno datiranje, inače, nije moguće, ali naučnici iz Pensilvanije, na bazi širenja i variranja mutacije, procjenjuju da se ona desila prije 20.000 do 50.000 godina.
To se podudara s ranijim istraživanjima, po kojima je do migracije praljudi iz Afrike na sjever, u Evropu, i na istok, u Aziju, došlo prije oko 50.000 godina.
Za razliku od drugih mutacija, ova sa bojom čovjekove kože je, barem u Evropi, brzo prevladala. To sugeriše da je imala neku odlučujuću prednost, a nauka smatra da to zaista ima veze s vitaminom D, koji je odlučujući za razvoj i jačinu kostiju, a koji ljudsko tijelo stvara uz pomoć sunčeve svjetlosti.
U Africi je sunca sasvim dovoljno da taj vitamin može biti stvaran i pod crnom kožom ljudi, uprkos zaštiti koju od ultraljubičastog zračenja daje melanin. Na sjeveru je obratno, jer je sunca manje i hladnoća zahtijeva više odjeće koja pokriva tijelo.
Sada, kada je mutacija o kojoj je riječ odavno dala svoj rezultat, sve je uglavnom irelevantno, jer je dovoljno vrsta hrane za čovjeka opskrbljeno vitaminom D.
Čeng i njegov saradnik Viktor Kenfild misle, s druge strane, da njihovo otkriće može imati efekta i u medicini.
Gen koji je tako važan za gradnju melanina u koži može biti dobar, na primjer, u novim lijekovima protiv melanoma, raka ćelija melanina, u kojima SLC24A5 “radi prekovremeno”.
Međutim, obojica kao i drugi iz naučnog tima, slažu se da će njihovo otkriće za najbržu posljedicu imati pojačanu debatu o značenju rase, o različitosti rasa i o nadmoći jedne nad drugima, uprkos najnovijm istraživanjima po kojima je danas više od 99,9 posto ljudi genetički identično, što dokazuje da rasa gotovo i nema biološku vrijednost.
FoNet