Dok će u Hrvatskoj sljedeća godina biti u znaku obilježavanja godišnjice smrti Alojza Stepinca, najvećeg mučenika komunističkog režima, kojeg je Katolička crkva proglasila svecem, dotle će se kod nas rijetki sjetiti godišnjice smrti Kasima Dobrače, većeg mučenika i žrtve kominističkog režima od samog Stepinca. Pod naslovom “Otpočelo suđenje grupi narodnih izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom”, “Oslobođenje” od 19. septembra 1947, petak, počinje svoje izvješće sa jednog od najmonstruoznijih političkih procesa muslimanskoj inteligenciji u BiH. “Oslobođenje” od 26. septembra iste godine (opet petak) donosi naslov “Izrečena presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom”.
Strani agenti
Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je presjedavao Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Mustafa Vilović, osuđeni su na kaznu zatvorom: Kasim Dobrača na 15 godina, Derviš Korkut na 8, dr. Kasim Turković na 4, dr. Jusuf Tanović na 4, Mahmut Traljić na 10, (ova peterica su osuđena i na konfiskaciju cjelokupne imovine), Abdulah Dervišević na 6, Mustafa Hebović 7, Ibrahim Karalić 10, Hasan Avdić 3, Hasan Ljevaković 5, Muharem Alihodžić na 2 godine i 10 mjeseci, Osman Hasanović na 3 godine i 6 mjeseci. U izvješću se navodi da je izricanju presude prisustvovala “velika masa građana”. Iz samih naslova “Oslobođenja” može se dobiti uvid zašto su optuženi i kako im je suđeno. “Izdajnici su iskorištavali vakufske ustanove i vjerske obrede za zločinački rad protiv naroda i države”, “Optuženi su priznali da su radili špijunažu za neprijatelja naše države”, “Povjerenici Dobračine prevratničke organizacije bili su pomagači ustaško-četničkih bandita”, “Prevratnička organizacija bila je povezana sa agentima strane špijunaže”, “Prevratnička organizacija radila je za račun potpaljivača rata – naglasio je javni tužilac, tražeći strogu kaznu za optužene”. U dva izvještaja sa suđenja “Oslobođenje” je objavilo i dvije fotografije iz sudnice na kojima se vidi Kasim efendija Dobrača kako sjedi na optuženičkoj klupi sa ahmedijom na glavi. To je jedinstvena fotografija na kojoj je optuženik u komunističkoj Jugoslaviji imao kapu na glavi, jer je važio nepisani zakon da se u prostoriji, posebno u sudnici, u kojoj visi na zidu portret Josipa Broza, mora sjediti gologlav. Dobračina ahmedija je izraz ponosa, dostojanstva i herojskog držanja jednog imama. Prema zabilješkama iz sjećanja hadži hafiza Halida Hadžimulića, koji je sa Kasimom efendijom Dobračom proveo 16 godina u jednoj kancelariji u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Dobrača je trebao biti osuđen na smrt. Hafiz Hadžimulić je zabilježio svjedočenje hafiza Ibrahima Riđanovića, koji mu je ispričao kako je spašen Dobrača.
– U septembru 1947. desilo se ustoličenje reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića. To je bio prvi reis u bivšoj Jugoslaviji. Upravo tih dana završavalo se suđenje Dobrači. Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Tako, dok se prvi reis ustoličavao u svojoj fotelji i primao čestitke, na optuženičkoj klupi najbolji, najučevniji i najpošteniji borac za prava i slobodu bosanskih muslimana očekivao je svoj kraj – junačku smrt kao šehid, piše hafiz Hadžimulić u svojim sjećanjima na Dobraču.
Novi reisu-l-ulema je namjeravao posjetiti ugledne političare i zahvaliti im na ukazanom povjerenju. Prvu posjetu najavio je Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem ministru prosvjete. On će pozvati i hafiza Riđanovića, kao predsjednika ulema-medžlisa, u svoju pratnju. Tadašnji članovi ulema-medžlisa, h. Ali ef. Aganović i hfz. Muhamed Pandža, bili su u zatvoru, tako da je hfz.Riđanović ostao sam u toj ustanovi. Hfz. Riđanović je pristao biti u reisovoj pratnji pod uvjetom da se reis kod Čolakovića zauzme za Dobraču. Trojica reisovih savjetnika, da im ne spominjemo imena, odmah su rekla kako će napustiti sastanak ako o tome bude riječi. Na sastanku sa Čolakovićem reis Fejić je spomenuo Dobraču. Čolaković je rekao kako je sudstvo nezavisno i kako je teško zauzimati se za nekoga ko je okrivljen da je rušio državu.
Sljedeća reisova posjeta bila je Avdi Humi, tadašnjem predsjedniku Skupštine BiH, a reisovom zemljaku, jer su obojica bili Mostarci. Avdo Humo je saopćio reisu: “Uspio si u svom zauzimanju – Dobrača neće biti osuđen na smrt”.
Naserova uloga
Reis Fejić je 1951. godine posjetio Kairo i susreo se sa šejhom El-Azhara. Pošto je Dobrača studirao na El-Azharu, šejh je upitao reisa za Dobraču. Smatra se da je ovaj razgovor prenesen samom Gamalu Naseru i da je zbog poboljšanja odnosa Jugoslavije i Egipta nekolicina muslimanskih vjerskih uglednika koji su bili u zatvoru puštena na uvjetnu slobodu. Nakon deset godina robije, i Dobrača je izišao na uvjetnu slobodu. Kasim efendija Dobrača je preselio na ahiret 3. novembra 1979. godine, treći dan Kurban- bajrama. Smrt je došla samo dva mjeseca nakon objavljivanja pamfleta “Parergon” Derviša Sušića u “Oslobođenju”. “Parergon” je objavljivan u feljtonu “Oslobođenja” tokom mjeseca ramazana. Glavna oštrica optužbi i klevete Sušićevog udbaškog pamfleta bila je usmjerena protiv Kasima Dobrače i Huseina Đoze. Tako se može reći da je golgota jednog od najvećih intelektualnih stupova islama u BiH započela i završila sa harangom “Oslobođenja”.
Piše: Nedžad Latić
Izvor: Dnevni Avaz od 31. 10. 2009.