Četništvo i dalje oblikuje politiku RS-a prema povratnicima

Na kućnom broju 15 u ulici Luke Ćelovića u Trebinju posljednjih dana žive žuti psić i dvije mačke. Njihova gazdarica, osamdesetogodišnja Bisera Klopić, nakon što je protekle sedmice brutalno pretučena i opljačkana, poslije osam dana otpuštena je iz trebinjske bolnice.

U strahu da je banditi ponovo ne pretuku i, zbog povreda, nemoćna, smjestila se u komšiluk, kod Hane i Zorana Mijatovića.

Lokva krvi

– Ona dvojica razbojnika svukud su me toljagom isprebijala. Svu su me polomili, evo, vidite mi glavu, nogu, a ruka me najviše boli. Ne daj Bože nikome moje sudbine… Bože, ti meni daj hairli smrt – plačući nam priča ova nena, koju smo posjetili dan nakon povratka iz bolnice.

Iako su Mijatovići očistili lokvu krvi ispod Biserinog kreveta, dijelom Trebinja su počele kružiti priče da ju je udario automobil?!

– Mnogi Trebinjci su, zaista, zgroženi, ali ima i onih koji, jednostavno, ne žele pričati o tome. Kada su došla kola Hitne pomoći, medicinska sestra bila je šokirana. Pitala je: “Zar može i ovo biti, da ovako neko pretuče staricu” – priča nam Hana, s čijom se svekrvom Bisera pazila decenijama.

A stoljećima već porodica Bisere Klopić prisutna je u ovom istočnohercegovačkom gradu. Po njima se i danas mahala u Trebinju zove Zećova. Slatkih trenutaka, poput onih kada je kao djevojčurak skakala s Kule u Trebišnjicu, bilo je mnogo, ali gorkih, čini se, više.

Oca su joj, prisjeća se Bisera, zajedno sa Ristom Vidačićem i inžinjerom Arifom Arslanagićem, u jesen 1944. godine strijeljali, dva dana pred oslobođenje Trebinja.

– Babo rahmetli govorio je njemački. Naučio na Solunskom frontu. Đorđo Strinčić, zemlja mu kosti prevrtala, pozvao ga je to jutro kao da im nešto prevede. Kasnije smo saznali da je zatvoren. Majka me poslala da mu odnesem ručak, a sutradan, Strinčić mi je rekao da hranu vratim kući jer je babo otjerao sirće za Gabelu. Ali, ubrzo smo saznali da je babo strijeljan, a mi smo ostali siročad čijeg je oca “novi režim” strijeljao – s grčom na licu kazuje nam Bisera.

Njena braća Hilmija, Husnija i Meho nisu više među živima, osim Envera, kao ni sestre Zefira i Sirka, s kojom je dosta toga predeverala. Sirka joj umrla na rukama u jeku rata 1993. godine kada ju je pokosio infarkt usred grada.

A tokom rata iz rodnog mjesta, u koje se nakon penzije stečene u sarajevskom “Centrotransu” vratila, kako voli reći, da umre, nije se makla. U tim užasnim godinama, nekadašnje komšije, ugledni Trebinjci, često su joj pomagali.

– Kad god bi me sreo u gradu, Uglješa Anđelić, kojem je moj otac ime dao, stavio bi mi u džep para. To je jedan divan čovjek, arhitekt, koji se jedini drznuo i otišao u manastir Tvrdoš kada je vidio da gori Begova kuća i poslao ih sve u materinu. I Vuko Roganović mi je pomagao, Zoran Tadić, Jeremići, i moj Zoran Mijatović. A sad su došli neki iz šume, neka Radmila sa dvoje, troje djece i isto ih toliko ovdje rodila, a u svakog drugi otac, koji me biju i pljačkaju – žali nam se Bisera.

Da je u potpunosti prepuštena sudbini uvjerili smo se kada smo sa trebinjskim imamom Huseinom ef. Hodžićem posjetili kuću u kojoj živi. Trošna i stara, sa dotrajalim instalacijama, na sve liči osim na topli dom.

Pokućstvo s početka stoljeća u prostoriji u kojoj osamljena starica boravi po danu već odavno nije u funkciji.

Slike svetaca

– Iako je Bošnjakinja, Bisera se hrani u eparhijskoj kuhinji, kako se ne bi zamjerila sa svojim srpskim komšijama. Evo, vidite, pored fotografija svojih najmilijih na zidu su i slike pravoslavnih svetaca. Boji se, jako. A, prekoputa, u kući koja je vakufska imovina, žive te njene komšije koje je bihuzure. Stoput nam je došla u medžlis i molila da povratimo tu zgradu kako bi dobila normalne komšije. Ali, lokalna vlast ne izlazi nam ususret – govori nam ef. Hodžić.

U crnom mantilu, sa štapom u jednoj i cekerom u drugoj ruci, okružena svojim mačkama i psom, Bisera Klopić, simbol Trebinja, još će šetati tamošnjim ulicama.

Prkosila Vučureviću

Kada su na Savindan, 1993. godine, srušili Osman-pašinu džamiju, Bisera je prišla zloglasnom trebinjskom načelniku Božidaru Vučureviću, koji je s vinjakom u ruci nazdravljao tom činu.

– “Gospodine Vučureviću, srušili ste džamiju, ali ne zaboravite, ona će opet biti tu”. Tako sam mu rekla i pobjegla – priča nam Bisera.

Istraga u toku

Prema informacijama CJB Trebinje, Biseru Klopić pretukle su i opljačkale još uvijek nepoznate osobe. Do iznemoglosti, nezvanično, tukli su je maloljetnici porodice Radić i ukrali joj 300 maraka penzije.

Kako nam je rečeno, istraga o ovom događaju još je u toku, a nedavno su, neslužbeno saznajemo, jednog od učesnika ovog brutalnog napada privodili u policiju.

Avaz