Centar svijeta za sve Bosance i Hercegovce ovih je dana sarajevski hotel Hercegovina na Ilidži. Tamo su, naime, smješteni Ćiro i njegovi Zmajevi, pa se slobodno može reći da doslovno cijela Hercegovina navija za Ćiru i momke – od kuhara, preko spremačica do konobara i pomoćnog osoblja.
Ne treba ni govoriti da je hotel stalno pod opsadom raje, svi žele dodirnuti svoje junake, Džeku, Spahića, Misimovića…, a junak svih junaka je jedan jedini – Ćiro Blažević.
Oko njega se sve vrti, svi ga potežu za rukav, za kahvu, za slikanje, za dres, a on sve podnosi kao kakav nedodirljivi stoljetni hrast usred šumskog požara.
Dva dana prije utakmice, šefa smo zatekli u lobiju gdje je sa znanima i neznanima raspravljao o taktici za Zenicu u srijedu. Te je l’ bi bilo bolje napasti ili stati i pričekati malo, pa vidjeti.
Sine najradije bih pobjego negdje, da ti pravo kažem, ali ne smijem i neću jer sam hrabar kao lav. Ja sam taj koji mora osigurat sve što ovaj narod očekuje, pa šta bude da bude. Oni očekuju juriš, ja ću osigurat juriš, kolko god je to mač s dvije oštrice, razmišlja naglas Ćiro, pa odmah i mijenja taktiku u novom naletu ideja:
Ali, čekaj, još ću se ja skontat, nisam siguran da će to bit baš tako. Jer 1:0 je 1:0. Ti jurneš, oni ti puknu gol i ode sve u… Vidjet ćemo danas. Imam taj prvi trening na kojem ću postavit ekipu koja treba igrat, pa ću probat uvježbat elementarne stvari. Jer taj presing, to je jedna metodika koja traži petnaest dana učenja, ovisi o njihovoj taktičkoj zrelosti i koliko će im trebat. Ako je jedan igrač zakaže, gotovo je, propada koncepcija, podviknuo je Ćiro, oko kojeg se dok smo pričali raširila svita znanih i neznanih – od igrača do konobara.
A tako nekako i je u Hercegovini. Svi žive za srijedu, sanjaju 2:0 i prolaz na Svjetsko prvenstvo. Ne treba posebno ni reći da i mala djeca već znaju kako će kartonirane Muratovića i Rahimića u veznom redu zamijeniti standardni veznjak Lyona Pjanić i defanzivni Jahvić, dok će na njegovo mjesto u obrani Milenković, a na desni bok hajdukovac Pandža.
A Ćiro samo klima glavom i miriše dim oko sebe. Na komplimente o dobroj igri na Luzu samo odmahuje rukom, guši ga nevolja ljuta…
Je, je, sve je to u redu, ali imam gadan hendikep. Fale Muratović, Rahimić i Muslimović. Daj mi da cigaru zapalim…, sjetio se, zapalio pa nastavio:
Čuj, srećo, teško će bit bez ove trojice standardnih, pogotovo Spahića koji je jedini brz odotraga, a ja moram ić u neki forčeking, igrat presing i ostavljat im prostor iza leđa. Mogu naj… ko žuti, rekao je Ćiro, a onda se odjednom prisjetio Džekine prečke i Muslimovićeve stative s kraja utakmice.
Jesi l’ ti vidio ono, sine moj? Gledam jučer to na televiziji, on je jadan opalio loptu u prazan gol i već je počeo dizat ruke, a Ibiševića dotakne i skrene u stativu, strašno. Sad neki kažu da smo jači od Portugala, ali ma joooj, nismo mi jači od Portugala. Jedan njihov igrač je skuplji nego svi moji, a da ne govorimo o njihovom stadionu i svemu ostalom. Prisilili su nas, sine moj, prisilili, oni su jedna moćna ekipa, to je jedna specifična moć, kaže Ćiro.
Za kraj nas je razveselio kratkom pričom o nogometnom ludilu koje posljednjih dana trese sve, čak i Hrvatsku koja ne ide na Svjetsko prvenstvo.
Beskrajno sam ponosan, sine moj. Čuo sam da 85 posto Hrvata navija za Bosnu i Hercegovinu. Ovdje je tako da se uopće i ne budim. Ne budim se jer ni ne spavam, nikad u životu nisam imao ovakvu situaciju. A ovdje u Hercegovini je povorka svaki dan. Ja kako volim raju, ne dam ovim zaštitarima da ih gnjave nego vičem na njih. Svi oni žele sada dirnut svoga Džeku, dirnut svoga Spahića, znaš kako je, moji igrači su sad centar svijeta za Bosance i Hercegovce, evo i konobari svi ovdje slušaju šta ja tebi govorim… hihihihhi, nije izdržao Ćiro pa dodao:
Svi znaju taktiku, bolje je znaju od mene. Viču mi: ‘Huraaaa, ajmo, dvjesta na sat, gazit sve…’, pa se smiju.
Džeko obuko leptir-mašnu, izgleda k’o glumac!
Nogometnu napetost u stožeru reprezentacije BiH trebao bi u ponedjeljak barem malo razbiti Edin Džeko. Od ranog jutra, svi ga sprdaju…
Džeko će u 19 sati bit promoviran za ambasadora Unicefa, znaš. I fino je obuko i leptir kravatu i sve, izgleda k’o glumac”, otkriva Ćiro, a na pitanje gdje bi mogao završiti ‘bosanski dijamant’ – u Manchester Cityju ili Manchetser Unitedu? – prasnuo je u smijeh:
Jeste, traže ga svi, samo da ga mančesterka ne pogodi, da mi ga netko ne ubije ne daj bog…
Net.hr