Bio je sunčan dan u Kabulu, kad je Raymond Azar kidnapovan i odveden u američku bazu Bagram. Azar je Libanac, on je menadžer jedne građevinske firme. Bio je na putu ka Camp Eggers, američkoj vojnoj bazi u blizini predsjedničke rezidencije kad su ga iznenada opkolila deseterica agenata FBI-a.
Muškarci u neprobojnim prslucima su mu stavili lisice, ubacili su ga u terensko vozilo i dva sata kasnije su ga istovarili u vojnoj bazi Bagram, oko 50 km sjeveroistočno od Kabula.
Kasnije će Azar izjaviti da je tamo sedam sati bio svezan na nogama i rukama na jednoj stolici. Noć je proveo u hladnom metalnom kontejneru, a 30 sati nije dobio ništa da jede. Američka vojska mu je pokazivala fotografije njegove žene i četvero djece i prijetili su mu da svoju porodicu nikada više neće vidjeti ako ne bude sarađivao. Slikali su ga golog i obukli su mu kombinezon.
Tog 07. aprila 2009. je Obama bio tačno 77 dana predsjednik. Odmah po dolasku na vlast najavio je zatvaranje logora na Guantanamu i naredio je da CIA zatvori svoje tajne zatvore. Htio je prestati s praksom Busheve administracije, ukinuti zlostavljanja zatvorenika kao i otmice osumnjičenih. Tako je obećao. Ali Bagram nije spomenuo.
Menadžer Azar je bio poslovno u Kabulu. Njegova firma je s Pentagonom sklopila ugovore u visini od 50 miliona dolara. Radi se o projektima obnove Afganistana. Već sljedećeg dana, 08. aprila, Amerikanci ga prevoze u Virdžiniju (SAD) gdje je izveden pred sud. Navodno je davao mito dužnosnicima u američkoj vojsci da bi dobio ugovore. Azar je optužen zbog mita – klasični slučaj korupcije i nikakav zločin zbog kojeg bi jedan osumnjičeni završio u vojnom zatvoru. Niko mu ne zna objasniti zbog čega je odveden u Bagram, gdje se američka vojska naspram njega ponašala kao prema osumnjičenom za terorizam. Ali na ovaj način su nenamjerno dali uvida u jedan svijet, kojeg žele zadržati tajnim.
“Bagram je zaboravljeni, drugi Guantanamo”, kaže američki vojni pravnik i profesor na Yale univerzitetu Eugen Fidell, “ali očigledno da i Obama ima potrebu za ovakvim mjestom.”
Bagram je od samog početka bio gori od Guantanama, kaže advokatica iz New Yorka Tina Foster, koja je pokrenula sudsku parnicu zbog manjka prava zatvorenika. “Bagram je američki podrum za mučenje.”
A šta kaže Obama? On ne kaže ništa. Ni u jednom od njegovih govora nije spomenuo Bagram. Kad govori o američkom zlostavljanju zatvorenika, onda isključivo spominje logor na Kubi.
Najveći američki vojni zatvor van granica SAD-a nije nacrtan ni na jednoj karti, njegova pozicija je vojna tajna. Nalazi se na kraju aerodroma na sjeveroistoku afganistanskog glavnog grada; dvije ogromne hale, ofarbane u oker, koje izgledaju kao hangari. Oko njih su betonski zidovi, visoki nekoliko metara i obloženi zelenim ceradama. Ovaj logor je napravljen 2002. godine kao provizorno rješenje na mjestu nekadašnje baze sovjetske avijacije.
Danas u tim halama stoje veliki kavezi u kojima se nalazi od 25-30 zatvorenika. U Bagram se može smjestiti i do 1.000 ljudi. Do kraja godine bi trebala da bude završena gradnja jednog proširenja koje košta 60 miliona dolara. Zatvorenici spavaju na hasurama. Svaki kavez ima po jedan zahod, koji se nalazi iza bijele zavjese.
Za razliku od Guantanama, Bagram se nalazi usred afganistanske ratne zone. Ali nisu svi koji se nalaze u njemu uhapšeni u Afganistanu. Mnogi osumnjičeni za terorizam su nakon hapšenja i isljeđivanja dovedeni iz trećih zemalja u Bagram. Od osnivanja logora svi zatvorenici slove za “enemy combatants” – “neprijateljske borce” i kao takvi ne potpadaju pod Ženevske konvencije.
Najpoznatiji zatvorenik Bagrama nakon hapšenja u Pakistanu je Halid Šejh Muhamed – planer napada 11. 09., koji je kasnije preko Poljske odveden na Guantanamo.
Izaslanicima Crvenog križa je izjavio da su ga već u Afganistanu tukli, objesili za plafon i da je seksualno zlostavljan. “Morao sam leći na pod. U moj anus su stavili šlauf i onda su u moje tijelo pustili vodu.”
“Pored Bagrama, Guantanamo je bio kao hotel”, sjeća se vojni advokat Stuart Couch koji je imao priliku da posjeti oba logora. “Ljudi u njemu se nisu mogli kretati, sjedili su u jednoj liniji na podu. Smrdilo je kao u zoološkom vrtu kod majmuna.”
Amerikanci su od samog početka u Bagramu primjenjivali najbrutalnije metode mučenja. Bivši zatvorenici izvještavaju o sprečavanju spavanja te brojnim varijantama seksualnih ponižavanja. Prilikom isljeđivanja zatvorenicima bi ispred lica stavljali penis isljednika. Neke bi silovali štapovima, drugima bi prijetili analnim seksom.
Tadašnjeg 15-godišnjeg kanadskog zatvorenika Omara Hadra su čuvari koristili kao živi tarač: “Svezali bi mi ruke i noge, polili bi me uljem i na stomaku bi me gurali po podu na kojem se nalazilo ulje i urin.”
Najmanje dvojica zatvorenika nisu preživjela ovo zlostavljanje, jedan od njih je bio 22-godišnji taksista Dilavar. Puna četiri dana su ga američki vojnici držali svezanog za ruke na plafonu, udarajući ga po nogama. Kad su ga 10. 12. 2002. ubili, vojna ljekarka je u autopsijskom izvještaju napisala da su mu noge bile mekane kao kaša. Pri tome su i njegovi isljednici znali da je bio nedužan. To su čak i izjavili.
Jedna interna istraga je došla do zaključka da su zlostavljanja u Abu Graibu koja su 2004. godine izazvala masovne proteste bila koncipirana po uzoru na Bagram.
Do danas skoro da i nema fotografija iz Bagrama, novinari nikada do sada nisu dobili dozvolu da posjete taj logor. Ne postoji čak ni tačan broj zatvorenika koji se u njemu nalaze, navodno je njihov broj oko 600, tri puta više nego što ih sada ima u Guantanamu. Jedan Pentagonov neobjavljeni izvještaj sugerira da njih 400 sjede nedužni u tom logoru i da bi se odmah mogli pustiti na slobodu.
Zatvorenici još uvijek nemaju pravo na advokata, nemaju mogućnosti da iscrpe pravne mjere protiv zatvaranja, ne postoje nikakvi dokumentovani dokazi protiv njih. Neki od njih su već godinama tu, a da uopće znaju zbog čega.
Predsjednik Obama je izdao nalog za način ophođenja sa zatvorenicima u Bagramu: svakom zatvoreniku će ubuduće biti dodjeljen pripadnik američke vojske, i to ne kao advokat nego kao savjetnik. Ovaj bi prvi put mogao vidjeti razloge zatvaranja i izjave svjedoka i mogao bi da uloži žalbu.
“Sve su to kozmetičke mjere”, kaže advokatica Tina Foster koja sjedi u svojoj kancelariji u Queensu, New York. “Kad je riječ o zatvorenicima u Bagramu, onda ne mogu vidjeti nikakve razlike između Busha i Obame.”
Fosterovoj su 34 godine, niskog je rasta, ima tamno-smeđe oči. Kao advokat je ispred “New York Center for Constitutional Rights” (Njujorški centar za prava zagarantovana Ustavom) preuzela slučajeve zatvorenika na Guantanamu. Onda je saznala da su zatvorenici bili izloženi najgorim mogućim zlostavljanjima prije nego su dovedeni na Guantanamo. I to u Bagramu.
Tina Foster se od 2005. godine posvetila isključivo slučajevima zatvorenika u Bagramu. Američku vladu je izvela pred sud da bi za zatvorenike dobila tzv. “habeas corpum” prava. Po američkom ustavu svaki zatvorenik ima mogućnost da se pred američkim sudom žali na provjeru razloga za hapšenje.
Početkom aprila ove godine sudija je presudio u njezinu korist: jer njezinih troje klijenata, dvojica Jemenaca i jedan Tunežanin nisu uhapšeni u Afganistanu nego u trećoj zemlji i naknadno su dovedeni u Bagram, pa se onda i oni mogu pozvati na pravo koje im garantuje američki Ustav.
“To je bio jedan nevjerovatan i velik uspjeh”, kaže Fosterova. 14.09.2009. je Američko ministarstvo pravde dostavilo žalbu na ovu odluku. Po njima je Bagram vojni zatvor na ratištu i zbog toga se radi o posebnom slučaju.
Fosterova je podržavala predsjednika Obamu u predizbornoj kampanji, ali je razočarana svojim nekadašnjim idolom – “kao i svi koji su htjeli da se konačno završi jedno ružno poglavlje američke historije.”
Nastavit će da se i dalje bori za taj cilj, iako jedan od njezinih klijenata na čijim izjavama je zasnovala svoj sudski spor više nije živ: Dževad Jazami, novinar kanadskog TV-a u Afganistanu, je imao 22 godine kad su ga u oktobru 2007. godine uhapsili Amerikanci. Optužili su ga da ima kontakte s talibanima. U Bagramu su mu dali broj “3370” – još jedan od brojnih “neprijateljskih boraca”. Ostavili su ga 6 sati na snijegu, tukli su ga, prijetili mu, nekoliko sedmica mu nisu dali da spava. Tek kad su kolege u New Yorku pokrenuli medijsku kampanju za njega, pušten je na slobodu nakon 11 mjeseci i to bez navođenja ikakvih razloga.
Šest mjeseci nakon puštanja na slobodu Jazami je ubijen u Kandaharu iz bijelog toyota vozila. “To je bio jedan od najgorih trenutaka moje karijere,” kaže Tina Foster, “on je bio izvanredan momak i prijatelj.” I on je bio njezin krunski svjedok za Bagram.
Pišu: Matthias Gebauer, John Goetz, Britta Sandberg
Izvor: Der Spiegel 21.09.2009
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba