Uprkos usaglašenim principima spoljne politike BiH, članovi Ovo je u intervjuu za Fokus
rekao srpski član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, koji se
osvrnuo na posljednji ispad Željka Komšića, koji je demonstrativno
otkazao posjedu Švedskoj zbog puštanja na slobodu bivše predsjednice RS
Biljane Plavšić.
– To su, nazovimo ih tako, dječje slabosti u
funkcionisanju države. Eto, desi se da pojedinac preko noći privatno
zakaže nekakvu posjetu nekoj zemlji, pa je onda sutradan medijski na
sva zvona otkaže i to zbog razloga koji nemaju apsolutno nikakve veze
ni sa čim – upozorio je Radmanović.
– Kako zaštititi građane ove zemlje od takvih neodgovornih postupaka?
RADMANOVIĆ:
Vrlo teško, ukoliko se ne sprovodi ono što je dogovoreno. Kada je
spoljna politika u pitanju, onda se definitivno ne sprovodi ono što je
dogovoreno. Lično mislim da ćemo sporo izlaziti iz ovakve situacije i
da će BiH još dugo zavisiti od privatnih interesa pojedinaca, a takvih
ima i u Predsjedništvu i Ministarstvu spoljnih poslova BiH.
– Kada će BiH imati usaglašenu spoljnu politiku?
RADMANOVIĆ:
U situaciji kada svi izabrani funkcioneri budu svjesni da se moraju
ponašati u skladu sa Ustavom BiH i pravilima, što je sasvim normalna
stvar u svakoj modernoj državi. Tada ćemo funkcionisati kako treba.
Moraćemo da se počnemo ponašati kao moderno društvo, u kojem se mora
ponašati u skladu sa Ustavom, zakonima i sporazumima, kako domaćim,
tako i međunarodnim. Bez obzira da li se to nekom sviđa ili ne. Kada
dođemo u tu fazu, neće se desiti da jedan funkcioner priča samo u ime
svog naroda i svoje političke partije, jer bi time narušio principe
jedinstvene spoljne politike. Isto tako, taj funkcioner ne bi smio da
ruši dobre odnose sa susjedima, kad u smjernicama spoljne politike
jasno stoji da su ti odnosi prioritet. To odmah podrazumijeva da bi
morale postojati sankcije prema onima, koji se ne ponašaju u skladu s
utvrđenim pravilima. Nažalost, u BiH to nije tako. Do sada je visoki
predstavnik uglavnom sankcionisao jednu ili eventualno dvije strane,
dajući krila trećoj, odnosno jednom broju političara iz Sarajeva da
rade protiv vlastitog ustava, a da se ne boje nikakve kazne.
– Kada će takvi pojedinci moći biti kažnjeni?
RADMANOVIĆ: Tek kada ode visoki predstavnik, Ustavni sud bi mogao da reaguje na takve stvari.
–
Od 1. januara iduće godine BiH počinje dvogodišnji mandat nestalne
članice Savjeta bezbjednosti. Kakva će biti uloga BiH u ovom tijelu i
šta u stvari dobijamo?
RADMANOVIĆ: Treba reći da smo nestalna
članica Savjeta bezbjednosti UN-a postali zato što smo bili jedini
kandidat, tako da to nije tako veliki uspjeh diplomatije, već sticaj
okolnosti. Kad smo već tu, moramo se potruditi da pokažemo da možemo
biti nestalna članica Savjeta bezbjednosti UN-a, a to neće biti nimalo
lako. Poznato je da imamo različita mišljenja o mnogim pitanjima i
treba određenim pravilima dogovoriti kako će biti glasano u Savjetu
bezbjednosti. Jasno je da će tu biti velikih problema, da će biti
samoinicijativnog istupanja, a to može napraviti probleme samo BiH. Uz
to, postoji još jedno važno pitanje – BiH je kao zemlja pod
međunarodnom upravom postala članica Savjeta bezbjednosti, što je
protivno svim principima UN-a. Meni lično ne smeta visoki predstavnik i
kada bi se mene pitalo, može biti ovdje koliko god hoće. Ali, on smeta
BiH na njenom putu ka Evropskoj uniji i njenom funkcionisanju u Savjetu
bezbjednosti. Međutim, to sad postaje i problem UN-a, a ne samo BiH.
Visoki predstavnik dva puta godišnje podnosi izvještaj Savjetu
bezbjednosti UN-a o stanju u BiH, tako da se s pravom postavlja pitanje
ko će taj izvještaj ocjenjivati, da li neko od nas iz Predsjedništva
ili on sam sebe.
– Nedavno ste opet preglasani na sjednici
Predsjedništva, pri pokušaju da na dnevni red uvrstite razmatranje
nedavnih istupa turskog šefa diplomatije, Ahmeta Davutoglua. Zbog čega
vaše kolege, Silajdžić i Komšić, nisu željele da raspravalju o tome?
RADMANOVIĆ:
Moram reći da je govor ministra spoljnih poslova Turske u Sarajevu
nešto vrlo teško za BiH i Balkan, ali i za EU. Na moje čuđenje, do sada
niko od zvaničnika zemalja regiona i EU nije reagovao na to. Smatrao
sam svojom obavezom da to uvrstim na dnevni red sjednice
Predsjedništva. Međutim, nisam dobio podršku ostala dva člana
Predsjedništva BiH. Silajdžić misli da to nije bio govor koji bi bilo
koga uvrijedio, pa je zbog toga odbio da se o tome razgovara na
sjednici Predsjedništva. Komšić je našao rješenje da bude uzdržan, zbog
čega se to pitanje nije ni pojavilo na dnevnom redu sjednice
Predsjedništva. Međutim, gore i teže od toga jesu samo riječi ministra
Davutoglua. Već sam rekao i želim ponovo da podsjetim da u zvaničnim
susretima s predsjednikom i premijerom Turske nikada nismo čuli ni
osjetili ništa od onog što je ministar spoljnih poslova izrekao u
Sarajevu. Teza koju je Davutoglu iznio prilikom posjete Sarajevu,
međutim, nije ništa novo, jer se tako nešto moglo naći i u njegovim
ranijim radovima, iz perioda kada on nije bio šef turske diplomatije,
ali prvi put se javno desilo nešto što je potpuno neobično za Evropu.
EU je projekat mira, a ovo je jedan osvajački projekat. Reći da se
Turska sprema da obnovi otomanski Balkan nije ništa drugo do čista
osvajačka, imperijalistička težnja. Reći da je Sarajevo njihov grad, da
im je sudbina ista, moram reći da to traži posebnu pažnju EU u cjelini
i svih susjeda BiH. Ipak, najteže je za BiH. Siguran sam da će na to
neko reagovati iz Evrope i susjednih zemalja, ali je žalosno što ne
reaguje niko iz Sarajeva.
– Ovih dana u javnosti je aktuelna
tema slanja vojnika iz BiH u Afganistan. Da li je ovakav vid vojnog
angažmana BiH potreban prije ulaska u NATO, kada svakodnevno vidimo da
se na desetine limenih sanduka vraća iz ove zemlje?
RADMANOVIĆ:
To je kompleksno pitanje i treba ga pogledati iz nekoliko uglova. BiH
se opredijelila za put prema NATO još prije četiri i po godine, jasnim
odlukama svih u BiH. Na putu ka NATO važno je učešće oružanih snaga u
nekim zajedničkim akcijama. Sada su prvi put pozvani da učestvuju kao
dio NATO snaga i Predsjedništvo je načelno prihvatilo da se priključimo
toj akciji. Situacija se iskomplikovala kada su se neki krugovi, iz
samo njima znanih i jasnih ciljeva i razloga, opredijelili prije odluke
Predsjedništva gdje će vojnici i sa kim ići. Predsjedništvo nije
odlučilo o tome, pa zato i čude rasprave nekih drugih organa i
institucija. Oni u Sarajevu ili bilo kojem drugom mjestu u BiH, koji
misle da će preko noći riješiti pitanje angažovanja vojnika BiH u
sastavu turskog kontigenta u Afganistanu, rade uzaludan posao. Tačno je
da treba izabrati najbolju moguću poziciju za vojnike iz BiH i tačno je
da Turska prednjači u prijedlozima za to, ali to nije isključivi razlog
za konačno opredjeljenje. Jasno je da u BiH neće postojati saglasnost
da jedinica iz BiH ode u Afganistan u sastavu turskog kontigenta i
moraće se sveobuhvatno sagledati i ponude Njemačke, Danske, SAD… pa
tek onda donijeti konačnu odluku. Rješenje nije blizu kraja.
– Vi ćete biti protiv takve odluke?
RADMANOVIĆ:
Ne može se unaprijed reći da li ću biti za ili protiv nečega. I ja sam
učestvovao u donošenju načelne odluke o angažmanu jedinica u sastavu
NATO, jer nam je to krupan korak ka članstvu u Euroatlanskom savezu.
Opredjeljivaću se kada budem imao sve elemente, ali danas je potpuno
jasno, ako je bilo dilema prije izlaganja turskog ministra, teško da će
bilo koji srpski predstavnik u zajedničkim organima glasati za odlazak
naših vojnika pod turskom zastavom.
Pitanje referenduma u bilo
kojem dijelu BiH iskomplikovano je zbog prisustva međunarodne
zajednice. Poznato da je BiH prostor na kojem se ne smije pomenuti
riječ referendum, dok se u svijetu tim putem rješavaju i krupna i nešto
sitnija pitanja, od nezavisnosti Kvebeka do izgradnje neke ulice u
nekom gradu. Oni koji misle da se referendum može održati u BiH odlukom
nekog pojedinca ili grupe, prevarili su se. Referendum se u BiH može
sprovesti samo u slučaju da se o određenom pitanju izjašnjavaju narodi
i ako se relevantni predstavnici konstitutivnih naroda dogovore da to
bude zajednički projekat, što u ovom slučaju nije moguće. Neke
procjene, kada je u pitanju NATO, pokazuju da je sada u RS relativno
mala podrška NATO savezu, dok je u FBiH veća. O tome će se morati
izjasniti i NSRS.
Više puta sam rekao da je potpuno negativno u
godini pred izbore ući u bilo kakvu priču o ustavnim promjenama.
Dovoljno je samo da se pogleda 2005. i 2006. godina, kada su oni koji
su srušili takozvani aprilski paket isplivali na površinu i postali
lideri u BiH. Ono što je ponuđeno u takozvanom butmirskom procesu
potpuno je neprihvatljivo i to su gotovo svi lideri, osim Tihića,
rekli. Nastavljati taj proces samo je novo mučenje i iscrpljivanje i
političara i građana, ali i odvlačenje pažnje od onog što je
najvažnije, a to je ekonomska stabilnost i razvoj. Nisam čuo da postoji
novi prijedlog i ne vjerujem da ga može biti, jer nema spremnosti među
političarima u BiH da nešto samostalno urade, a oni predstavnici
međunarodne zajednice, koji su radili ovaj projekat, ne mogu nam
ponuditi nešto novo. To, naravno, ne žele da shvate političari iz
Sarajeva, koji od potpisivanja Dejtonskog sporazuma ne odustaju od
namjere da BiH bude unitarna.
BiH može dobiti predsjednika i dva
potpredsjednika, ali sa jasno definisanim ovlaštenjima. Ne može dobiti
predsjednika koji samostalno odlučuje o spoljnoj politici, upotrebi
Oružanih snaga, međunarodnim ugovorima… U ovakvoj konstelaciji odnosa
u BiH nije moguće da jedan čovjek odlučuje o upotrebi Oružanih snaga,
bez obzira iz kojeg je naroda, niti je moguće da jedan čovjek odlučuje
o spoljnoj politici, zbog već pomenutih problema.
(fokus)
preuzeto sa 24sata.info
