Posjeta Imigracionom centru, 31. 10. 2009. godine
NA SRAMOTU NAŠOJ DRŽAVI
Poštovani,
Mi, porodica Imada Al-Husina (Abu Hamze), čiji Vam je slučaj poznat i za kojeg znate da je u Imigracionom centru već skoro 13 mjeseci, danas smo kod njega u Imigracionom centru imali zakazanu posjetu u 10 h ujutro. U posjetu smo išli jako zabrinuti, jer je naš otac jučer bio na Sudu i sudija je odgodio saslušanje zbog toga što je vidio da je u lošem stanju i da nije u mogućnosti da daje izjave. Mi smo se s njim od tada čuli samo jednom i samo smo po glasu mogli primijetiti da zaista nije u najboljem zdravstvenom stanju. O tome je javnost u jučerašnjem dnevniku izvijestila Federalna televizija. Kako ga mi nismo lično vidjeli od prošle nedjelje, jedva smo čekali da stignemo.
S obzirom na to da ga tu posjećujemo već više od godinu dana procedura nam je poznata i vrlo dobro znamo da u Centar ne smijemo unositi mobilne i fotoaparate, te ništa što je metalno i oštro. Međutim, ovaj put je odnos prema nama – posjetiocima – bio dosta drukčiji. Standardna procedura se pooštrila, opet nam je objašnjeno ono što slušamo već 365 dana, šta ne smijemo unositi i šta smijemo. Pregledali su nas rukavicama za metal od glave do pete. Kad su nas primili u sobu za posjete, pregledali su nas još nekih dvadesetak minuta, počevši od nas preko stvari koje smo donijeli. Išli su do te mjere da čak i čiste zamotane čarape odmotaju da vide “nema li šta u njima”. Posjeta je, kako smo napomenuli, bila najavljena za 10 sati, a stražari su u Centar javili u 10:30 da mogu svesti babu u sobu za posjete. Nakon tolike torture, babo je iscrpljen zbog štrajka i bolesti i još zbog dodatnog stresa (ne znajući šta rade dolje s nama) odgodio posjetu. U međuvremenu su nas stražari koji su pregledali stvari obavijestili da naradžasti kombinezon koji smo našem ocu donijeli ne smijemo unijeti u Centar, jer asocira na Guantanamo, a oni su dobili NOVE UPUTE da se to ne smije dešavati u Centru. Mi smo rekli da je to uredu, ali da nam moraju potpisati da nam ne daju da donosimo odjeću kakvu hoćemo našem ocu. Kao što kombinezoni asociraju na Guantanamo, tako i sam Centar na to asocira. Dobili smo odgovor da “ONI NIŠTA NEĆE POTPISATI”. Da se razumijemo, mi nemamo ništa protiv pregledanja i ako je njihov posao da budu marionete u nečijim rukama, neka to i urade u nekoj drugoj sobi, a nas neka puste kad smo dogovorili posjetu da tada budemo s našim ocem. Ali ne – očito je da ovdje iza svega toga stoji nešto drugo i namjera da se isprovocira neka reakcija.
Inače, dan prije naš je otac u Centru nosio narandžastu majicu s natpisom BOSNATANAMO, i traženo je od njega da to skine. On je to odbio, rekavši da traži nalog za to i potpis da mu to ne daju nositi i da mu ne daju da protestuje na način kako želi. I njemu su, također, rekli da mu potpis neće dati.
Vidno uznemireni stražari su nas nakon pola sata obavijestili da je naš otac odbio primiti posjetu. Nije nam bilo jednostavno vratiti se kući poslije toga, pa smo odmah iz Centra produžili da obavijestimo medije o tome šta se dešava. Nama u ovome više ne mogu pomoći ni advokati ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Šta će oni kad su članovi predsjedništva prvi koji “ništa ne mogu uraditi”? Šta će oni kad Državni i Ustavni sud više od godinu dana ne mogu riješiti status jednog čovjeka koji truhne u Imigracionom centru u Lukavici? Ne mogu ništa, jer su nesposobni i bila bih spremna suočiti se s njima face to face. Oni, pak, nisu nikad za to bili.
Da napomenemo da smo planirali neki od ovih dana kombinezone koje smo sašili pritvorenicima u Imigracionom centru obući mi, njihove porodice, i izaći pred Sud i nesposobne mu uposlenike da štrajkujemo. Ako ne možemo unijeti to gore, nama kao slobodnim građanima niko ne može zabraniti da to obučemo i da se s tim pojavimo gdje god želimo. Ništa nam drugo nije preostalo, nažalost. Bit ćete obaviješteni kada budemo izvodili taj show. Neće biti ništa neobično, to je samo popratna okolnost ovoj nam nakaradnoj državi i čitavom sistemu.
Nudžejma Softić (kćerka),
U ime porodice Imada Al-Husina, Abu Hamze