Petnaest minuta mržnje u Silwanu

Pored sve vrućine, tu je opet nekakva ugodnost od puta popločanog kamenjem koji se uzdiže od centra Silwana u Jeruzalemu. Možda je povjetarac, ili kuće od kamena koje prouzrokuju tračak svježine u zraku,  ili je razlog široka otvorenost planinskog područja. Nas je troje: urednik Ilan, kamerman Michael i ja, voditelj koji će intervjuirati ljude. Pravimo film o očitoj, institucionalnoj diskriminaciji prema građanima palestinskog, istočnog dijela Jeruzalema; gdje vlast daje prednost židovskim doseljenicima koji ne skrivaju svoju želju za požidovljavanjem tog dijela grada, odnosno želju za brisanje svakog traga palestinskih obilježja.

Prije  nego što smo i postavili kameru, grupa ortodoksnih curica, Židovki, starosne dobi od 8 do 10 godina, nailaze putem, u svojim dugim suknjama, smijući se i pričajući, potpuno bezbrižne. Jedna od njih se zaustavlja kod nas i uljudno nas pita da li bi mogli da je snimimo. “Šta bi htjela da nam kažeš”, upitasmo je. “Želim da kažem da Jeruzalem pripada Židovima”, kaže nam, te dodaje “da je šteta što je tu mnogo Arapa. Mesija će doći samo kada ovdje ne bude prisutan ni jedan Arap.” Curica se potom udalji, a njene prijateljice joj se smijući pridružiše.
Dvije minute poslije, nabildani mladić nam prilazi, noseći oružje i radio stanicu, ali bez ikakve uniforme ili oznake na njegovoj odjeći. Prije nego što nam se i obratio, shvatio sam da je ovo sigurnosna služba – zaposlenik zaštitarske kompanije koja je u službi doseljenika, ali koji se financiraju od Ministarstva za stambena pitanja s  4.6 miliona funti (NIS 40m). Ova sigurnosna kompanija je već davno postala privatna policija koja kontroliše čitav dio grada, često maltretirajući palestinske stanovnike bez  ikakvog razloga. Komitet uspostavljen od Ministarstva za stambena pitanja je odlučio da ovakav dogovor sa sigurnosnom kompanijom mora da se privede kraju, tako da se kontrola tog dijela grada mora predati izraelskoj nacionalnoj policiji. Država je prihvatila rezultate komiteta 2006. godine, ali je nakon šest mjeseci povukla tu odluku pod pritiskom židovskih doseljenika, te je sigurnosna kompanija nastavila s radom.    

“Šta radite ovdje”, pita nas mladić.
“Šta ti radiš ovdje”, odgovaram mu.
“Ja sam ovdje čuvar, a sada mi reci šta ovdje radite”, rekao je vidno postajući nervozan
“Nije te briga”, odgovaram mu.
“Kako se zoveš?”, pita me on.
“Kako se ti zoveš?”, odgovaram mu.
“Nije bitno kako se zovem”, govori nam i dodaje, “Ja sam ovdje straža.”
“Onda ni moje ime nije bitno”, odgovaram mu.
    
Mladić, vidno uzrujan, počinje da priča na svoju radio stanicu. Da smo Palestinci, već bi se pri prvoj prilici morali udaljili s ulice. To je neispisano pravilo. Ali mi smo Izraelci koji pričamo hebrejski. To je problem. Operacioni centar očito govori mladiću da se mi nalazimo na državnom tlu tako da tu on ne može učiniti ništa. Mladić se potom pozicionira na odstojanju, ne napuštajući nas tokom cijelog putovanja.

Nastavljamo. Nekoliko minuta poslije, dvije djevojke od 17 i 18 godina nailaze putem. Nisu ortodoksne i vidi se da nisu lokalne. Jedna od njih se zaustavlja ispred kamere i moli nas da je snimimo. “Da li bi željela da te intervjuišemo?”, pitamo je. Odgovara nam pozitivno. Dolazi iz grada Gan Yavne  i trenutno je u posjeti Jeruzalemu, Davidovom gradu. “Zašto baš ovdje”, pitamo je. “Zato što je ovo mjesto gdje je kralj David bio. Ovo je vrlo važno mjesto za židovski narod. Samo je velika šteta što ovde ima i Arapa. Ali ubrzo će svi Arapi biti mrtvi, ako Bog da, i cijeli Jeruzalem će biti naš.”, odgovara nam i nastavlja svojim putem.

Dvije minute poslije, jedna ultra-ortodoksna familija nailazi putem. Otac familije, sav obučen u crno, pita Ilana: “Reci mi, da li ovdje žive i Židovi i Arapi?” Ilan mu odgovara: “I Palestinci i Židovi, ali je većina Palestinaca.” “To je samo privremeno… uskoro ovdje neće biti ni jednog jedinog Arapa!”, uvjerava ga ovaj ultraortodoksni čovjek.
Izmijenio sam poglede s Ilanom i Michaelom. Bili smo ovdje manje od 15 minuta, nikoga nismo pitali šta misle o Arapima i o budućnosti Jeruzalema, samo smo stojali na ulici. Mržnja nas je preplavila kao što rijeka žuri prema moru, slobodno, prirodno. “Da li misliš”, upitah Ilana, “da ćemo naići na nekoga ko će reći nešto pozitivno, nešto ljudski, nešto lijepo o ljudskim bićima?” “Zaboravi ljude”, Ilan mi odgovara, “mene zanima hoćemo li naići na nekoga za koga bi bilo dovoljno samo da kaže nešto lijepo o čistom jeruzalemskom zraku.”

Silwan. Zapamtite to ime. Nasilje u ovom gradu će uskoro gurnuti u sjenu nasilje u Hebronu.

Izvor: www.guardian.co.uk
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba