Povodom godišnjice boravka Imada El-Husina (Abu Hamze) u Imigracionom centru u Lukavici (6. 10. 2008. – 6. 10. 2009), mi kao porodica osjećamo potrebu i obavezu da osjećaje u kakvim se nalazimo podijelimo s vama.
Ovo ne radimo zbog toga što nam treba da se nad nama neko sažalijeva – zato nema potrebe ni osnove, već iz tog razloga da javnost upozorimo na ono što se dešava u njihovoj neposrednoj okolini. A za sve što se dešava (jučer nekom – danas nama – sutra nekom drugom), svi mi snosimo po djelić odgovornosti i trebali bismo biti svjesni toga.
Mjesto boravka:
Imigracioni centar, ulica Draže Mihajlovića bb, Lukavica, RS.
Odlučite se da idete taxijem do gore, svaki će vas taxista pitati gdje se to nalazi, jer oni "ne znaju". A kako će znati, kad se do Centra dolazi makadamom kroz dio šume za kojeg se nikad ne bi reklo da završava nekom državnom institucijom nad kojom lebdi zastava Evropske unije. Državna institucija, zastava Evropske unije? To su zapravo tri barake, prizemlje ograđeno s oko pet metara željeznih konstrukcija u visinu.
Već izvana stiče se doživljaj da je unutra jako hladno, jer baraka je baraka i ne može odavati nikakav osjećaj topline niti bilo čega što pokazuje da je to mjesto u kojem borave ljudska bića. Posebno se ne stiče utisak da je moguće uopće i ostvarivo da tu neko boravi 365 dana. Kako bi se ostvarili minimalni uvjeti za tako dug boravak na tom prostoru, bilo je potrebno da u te tri barake stanu sobe za zatvorenike, kupatila, dnevna soba koja je ujedno soba za vjerske aktivnosti, kancelarije za čuvare (kojih je redovno bar dvaput više nego pritvorenih), kuhinja, soba za posjete.
Osim toga treba spomenuti stadion pored Centra (također ograđen spomenutim željeznim konstrukcijama), na kojem se obavljaju „sportske aktivnosti“ dva sata dnevno, koje uključuju i šetnju i jedino mjesto gdje čovjek može protegnuti noge. Način: kruženje oko stadiona. Možda prebrojite na prste koliko puta za ta dva sata ga obiđete. Nakon toga zatvorenici (namjerno koristim ovaj termin umjesto termina KORISNICI CENTRA – koji je pismeno zahtjevao Dragan Mektić, direktor Službe za poslove sa strancima) odlaze u svoje sobe 2×2, gdje bivaju zaključavani u 22:00 navečer. Ukoliko od 22:00 navečer do ujutro kad se bude na doručak nekom (da izvinete) prigusti, mora lupati (ne kucati – jer i stražari spavaju) i tako probuditi sve one sa slabijim snom (a kakav bi drugačiji mogli imati na takvom mjestu) da dođe do željene mu destinacije.
Jedina svijetla tačka svih sedam dana u sedmici su ona dva sata posjete porodice sedmično, vikendom po jedan sat. Ne samo njima u centru, već i nama s ove strane te priče. A ta tačka izgleda ovako:
Na ulazu u prostorije Centra prvo morate ostaviti mobitele, fotoaparate i sve šta je željezno i metalno, jer kad predate lične karte i spisak maloljetnih posjetilaca, prelazite u drugu fazu: pretres. Rukavicama za metal pregledaju se posjetioci i onda se puštaju u malu sobu za posjete gdje se sakuplja porodica i gdje počinje razgovor. Tom razgovoru obično prisustvuje neka od žena (po našem zahtjevu da to bude žena) čuvara u Centru i sluša o čemu se priča.
Da ne sluša bezbeli ne bi sjedila tu već negdje drugdje. I tako mi s nekim neznancem dijelimo informacije tipa tko je od nas šta dobio u školi, kome je ostao koji ispit, šta smo jeli za ručak, koliko je Taha dobio kilograma od prošli put, koliko smo i jesmo li kupili babi gaće koje mu trebaju, jesmo li mu u odjeću stavili patike, kakvo je vrijeme u Sokolović-koloniji, koja se od komšinica porodila, da li djeca koja su bila bebe po babinom odlasku rastu, je li se tko odselio ili doselio i tome slične, najobičnije, svakodnevne stvari.
Osim toga, u Centru dočekasmo Boga mi i dva bajrama, jedan kurbanski i jedan ramazanski – i nimalo se tome ne obradovasmo. Ne zbog toga što je nama ovamo bilo ružno bez njega, već što je njemu tamo ružno i kad nije bajram, a kamoli tada. I misleći na to kako mu bar posjetom od sat vremena možemo olakšati bar nekoliko sati tog svečanog dana, odlazimo s poklonima i kao slavimo zajedno. I nakon toga smo kao sretni, zbog toga što smo imali i taj sahatt vremena. A to sreća nije i nikad neće biti pored realne mogućnosti da ne samo taj prvi, već sva tri dana bajrama naš otac i suprug provede s nama. I mi kao odlazimo, a zapravo ostajemo gore, s njim.
Treba napomenuti i to da imamo sreću što stanujemo u Sarajevu, pa imamo mogućnost često otići našem ocu. Porodice onih zatvorenika koji su iz Jajca, Zavidovića itd. takvu priliku dobiju možda jednom ili čak ni jednom mjesečno (jer su karte prilično skupe).
Osim dva bajrama, za godinu dana u Centru smo bili prinuđeni proslaviti i to što je babo postao dedo, te odbranu diplomskog rada njegove kćerke, kojem babo nije mogao prisustvovati.
I nije to sve. Od 365 dana u godini u ovakvim okolnostima malo je onih koji se mogu nazvati običnim, danima sa standardnim obavezama (šta pojesti i popiti i odakle to platiti, šta danas naučiti, oprati i očistiti, koga posjetiti i koga primiti kao gosta).
Svaki razgovor u svakoj posjeti započinje pričom o tome da li je napisano pismo Ustavnom sudu, Sudu BiH, Službi za poslove sa strancima, Ministarstvu sigurnosti, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstvu pravde, Ministarstvu vanjskih poslova, SDA-u, SDP-u, Stranci za BiH, jesmo li se najavili kod Harisa Silajdžića, jesmo li… jesmo li… jesmo li… I onda dođete vrlo često u situaciju da vam se čuvari u Ministarstvu samo nasmiješe jer vas poznaju, ne moraju govoriti gdje je pisarnica, a u pisarnici teta Vesna na jedanaestom spratu u sobi 1.101.
I onda uđete i gospođa Vesna vam kaže za zahtjev, koji po Bog zna koji put pišete: „Daj to ‘vamo!“ E onda joj ja lijepo smislim i zahtjev za intimnu sobu u Centru, pa joj ga odnesem odmah sljedeći dan, u inat. Jer mora i jer joj je to posao da ovjerava zahtjeve. I jer preko nas i od nas živi. A vjerovatno ima manje završenih razreda i godina na fakultetu od mene koja joj to nosim. I s ponosom joj se pojavim opet. I opet. I opet ću.
I ona će opet morati uzeti pečat s datumom i hemijsku u ruke da bi se potpisala. A to joj je jako teško, jer ona može zaraditi platu i samo sjedeći u udobnoj stolici u svojoj kancelariji da ništa ne uradi. E ne dam! To su i moje pare koje će ona dobiti i i znat će ona za šta ih dobija.
I jah…. da je to sve. Pitaju me zašto se ne obratim advokatu. Zato što advokat piše apelacije sudovima i zato što advokat ima rokove prije kojih ne može ništa uraditi, i zato što advokat to radi za pare. A mi – mi to radimo srcem. S obzirom na to da je naš advokat od početka upućen u slučaj i on se vezao za sve to, ali on je pravnik i on ne može drugačije nego da nas uputi još jednom da je to politička a ne pravna stvar i da on tu u biti ne može ništa.
Ništa ne može ni organizacija "Vaša prava" koja je s nama od početka. Njihov zadnji odgovor je: „Svima je jasno o čemu se tu radi. Mi ne možemo NIŠTA. Možemo samo čekati.“ Čekati – koliko? Čekati – šta? Čekati – koga? Na ova pitanja, osnovna pitanja, nama nitko ne daje odgovore, jer odgovora nema. U biti se nakon godinu dana sve svelo na to da je, za privilegiju, naš otac uopće još ovdje glavni „krivac“ Evropski sud u Strazburu.
Zbog tog (crnog) Suda, naše vlasti ne smiju Abu Hamzu da isporuče, a s obzirom na to da su ga već proglasili prijetnjom po nacionalnu sigurnost ne mogu ni da ga puste. A na Sudu ne mogu da se izvuku nikakvi dokazi protiv, jer takvih nema. Da ih je bilo, Abu Hamza bi davno bio preko granice. I tako se vrtimo ukrug, gdje viši Sudovi vraćaju nižestepenim organima postupak na rješavanje. I tako redom. I mi opet pišemo pisma, molbe, zahtjeve i opet kružimo gradom obdusmenima i organizacijama za ljudska prava – koji će opet stalno i iznova ponavljati onaj dio priče koji ja ovdje nisam htjela iznostiti: Ima djecu, ima ženu bolesnu, ne smije izaći ni vikendom odatle, ne može ni prdnuti da se to ne zna i ne zapiše u spisak šta je Abu Hamza uradio, loša hrana, loši uslovi, loše sve.
Ima u svemu tome druga strana priče – ona za koju smo MI odgovorni. Sve dok ne shvatimo svi da ovo nije priča o Abu Hamzi i njegovoj porodici i bolesnoj ženi, dok ne shvatimo da je ovo priča svih nas samo u jednom njenom pojavnom obliku – mi nećemo znati gledati dalje od vlastitog nosa i nećemo se znati brinuti za više od onoga što smo mi sami. A mi smo sami samo jedna praška na pješčanoj obali, koja sama nikom ne znači ništa. Sve praške zajedno tek mogu biti jedno – Nešto.
I to opet nije sve.
Nije sve zbog toga što su otkako je nastupila godišnjica boravka pojedinih zatvorenika u Centru oni stupili u generalni štrajk i obavijestili sve moguće organe vlasti i medije. I jedva da su pojedini odreagovali na to, jer to nije ništa novo, jer to ništa ne rješava, jer se na to naviklo u Imigracionom centru i jer to oni moraju da trpe dok neko ne odluči uzeti rješenje slučaja po propisu. A s obzirom na okolnosti, nitko na sebe neće preuzeti tu odgovornost.
I nije štrajk rješenje problema, ali jeste ono: TO JE SVE ŠTO JA MOGU i želim sutra, šta god da se desi, da znam da sam dao sve od sebe. To mogu oni u Centru. Sve što ja mogu je da pišem i da se ganjam s teta Vesnama po onim plavim zgradama, da se svađam s novinarima kako bih uopće bila zapažena, da budem skoro pa ponižena zajedno sa svojom porodicom u kabinetu gospodina Harisa Silajdžića – jer su drva za ogrjev iz kantonalnog, gdje on ima neke svoje ljude, jedino što on ima da ponudi kao rješenje našeg problema. E baš mu i na tome hvala…
I nakon svega toga i redovnih obilazaka državnih institucija i svađa, tek ponekog susreta s nekom ljubaznom osobom, desi se da neko upita: Kako ti je babo? Je li on još gore? – Da, on je još GORE, u Centru, kojem mnogi ni ime ne znaju, do kojeg taksisti ne znaju put, za koji mnogi ne znaju ni da postoji, u nekoj šumi u Republici Srpskoj.
Ali smo zadovoljni. I to zadovoljstvo činjenicom da imamo jedni druge nitko nam ne može oduzeti i ono ne može izhlapiti ni nakon godine dana boravka na gore opisanom mjestu. To je odgonetka naših osmijeha na koji mnogi stavljaju znak upitnika kad se gore pojavimo. Naš Gospodar dao nam je njega, našeg oca, i mi imamo na koga biti ponosni. Hvala Mu!
Nudžejma Softić,
u ime porodice Softić – Al-Husin
IslamBosna.ba