Ne, niste u pravu, karika koja nedostaje nije Sanja Stanišić, jer njena smrt ne spada u ovu kategoriju.
Svi ovi momci su žrtve nasilja zbog katastrofalne sigurnosne situacije u društvu. Ubistvo Sanje Stanišić je zločin iz strasti koji nema veze sa sigurnosnom situacijom, za razliku od prethodna tri ubistva, jer se takvi zločini dešavaju i u mnogo uređenijim i sigurnijim društvima nego što je naše. Dakle, možete li se sjetiti? Ne!
Da li vas Magdy na nešto asocira? Kao da vam se kroz maglu nešto nazire, ali i dalje ne znate o čemu govorim. Magdy Dizdarević, momak ubijen u Mostaru po izlasku iz džamije, od strane pijanica. “Ah, da, to je onaj bradonja! Ma svi su oni meni isti, zato ga se i ne sjećam.” Naravno da se ne sjećamo, jer šta se imamo sjećati ubijenih muslimana, ubijenih zato što se pridržavaju svoje vjere. Kome oni trebaju, oni nas samo koče pri našem ulasku u EU.
Ah, ta EU, umjesto zakona i reda. Kad smo kod zakona i reda, mislim da bi kompletna glumačka postava iz te popularne, istoimene TV serije bila pravednija u svom zalaganju i sprovođenju zakona i reda, od silnih boraca za zakon i red u našoj zemlji. Novinari, političari, psiholozi, itd., itd., svi odreda licemjerni u svojoj pravednosti. Pored svih emisija, izvještaja, komentara gore navedenih, čak je izašao i plakat u režiji portala Protest.ba na kojem se nalaze slike s imenima trojice momaka s početka teksta, skupa sa Sanjom, gdje nema slike Magdyja Dizdarevića. Pa on nije iz Sarajeva, reći će neki. Da, sigurno je to razlog što svi odreda zaobilaze njegovo ime.
I kada vidimo u kakvom licemjernom društvu živimo, u kojem je veličina borca za zakon i pravdu proporcionalna veličini licemjerstva koje ta osoba posjeduje, s nekolicinom časnih izuzetaka, te da i običan narod često ne odstupa od ove zakonitosti, čovjek ne može, a da se ne zapita: vrijedi li se truditi da ovom narodu bude bolje? Vrijedi li da bilo koji musliman potura svoja leđa pokušavajući da bude korektan i pravedan kada je diskriminiran na svakom koraku? Naravno da vrijedi, upravo zato! Jer lahko je u EU biti borac za prava homoseksualaca (ono malo što im još ne daju, ako je išta ostalo), ili u SAD-u borac za nošenje oružja (gdje se to lahko brani s 2. amandmanom Ustava), ali budi u BiH borac za prava muslimana, koja su im zagarantovana zakonima, pa da vidiš kako ti svi okreću leđa.
Posljednji primjer, Tarik Sadović! Htio je da postupa po zakonu (kako li se samo usudio), i odmah je ostao bez podrške, čak i onih (da, i ja sam bio iznenađen, naprosto šokiran tom činjenicom), onih koji se bore za striktno pridržavanje zakona. Jer ti zakoni ne treba da se poštuju kad su u pitanju muslimani, “pošto ih oni ionako ne priznaju, jer oni hoće šerijat”.
Ali u takvim uvjetima se testira naša vjera, s obzirom da su najveća iskušenja imali poslanici i vjerovjesnici, u skladu s njihovim imanom (snagom njihova vjerovanja). Vrijedi i zato što musliman treba da bude kao bijela dlaka na koži crnog bika, pa i ako je sve oko njega crno, on treba da bude pozitivan, kako u razmišljanjima, tako i u nastojanjima. Musliman treba da se trudi da društvo čini boljim, u skladu sa svojim mogućnostima. I naposlijetku, najvažnije od svega jeste da musliman treba da radi dobra djela radi Allahovog zadovoljstva, a ne radi zadovoljstva ljudi, šefova, svjetskih moćnika.
Huligani raznih boja i oblika haraju našom zemljom, dok licemjerstvo oblikuje stanje uma, stanje duha u ovoj zemlji, što dodatno pospješuje huliganska orgijanja diljem BiH. Da napomenem (da ne bude zabune) nisu licemjerni samo mediji, već i političari, psiholozi, intelektualci; dakle, svi oni koji utječu na stanje društva, uz, opet ponavljam, časne izuzetke. Ovaj posljednji slučaj, ako se tako uopće može nazvati stanje na ulicama Širokog od prije nekoliko dana (podsjetio me na april 1992. u Sarajevu), kad ljudi nisu mogli vjerovati šta se dešava: Rat! Ako hoćete, rat između „naših” i „njihovih” – navijača Sarajeva i stanovnika Širokog Brijega (tu spadaju i navijači i policajci) – dobio je krvavi epilog u vidu ubistva jedne mlade osobe, te nekoliko ranjenih.
Međutim, već od prvog dana je primijećeno niz nepravilnosti. Prvo je policija izašla u javnost s tvrdnjom da je momak ubijen kamenom, te da nema govora da je ubijen iz pištolja, pa da se ne zna ko je pucao, a „na kraju” da je pucao Oliver Knezović, koji se „dobrovoljno” predao policiji. I čovjek pobjegne sudskim policajcima koji su ga čuvali. Zanimljivo, čovjek koji se predao bježi iz zatvora. Ovdje definitivno nešto smrdi, a riba smrdi od glave, stara je poslovica. Policija Zapadno-hercegovačkog kantona je najodgovornija za nemile događaje, i bez činjenice da postoje snimci da je policajac ispalio metke u pravcu ubijenog Vedrana Puljića, iz prostog razloga što su oni trebali da garantuju sigurnost tog kobnog dana.
Kažu nisu očekivali toliki broj navijača Sarajeva?! Zašto nisu, čim su saznali da taj broj prekoračuje njihova očekivanja, napravili barikade na ulazu u Široki Brijeg, te vratili silne navijače Sarajeva prije ulaska u grad? A postavlja se i pitanje da li oni znaju šta je njihov zadatak, jer iz njihovih izjava djeluje kao da nemaju pojma. Nije zadatak policije ZHK da obezbjeđuje navijače Sarajeva, već da obezbijedi sigurnost, kako na utakmici tako i na ulicama grada. A 50 policajaca, koliko ih je bilo, je dovoljno za 150 navijača Sarajeva (koliko su ih očekivali) ali nije za 1.000 stanovnika Širokog Brijega, koliko ih je bilo spremno za obračun s navijačima Sarajeva (bez obzira ko je prvi počeo). Jer da je došlo „samo” 150 navijača Sarajeva, i da su ovi iz Širokog krenuli na njih, 50 policajaca i da je htjelo ne bi moglo osigurati red. Zatim pokušaj prebacivanja krivice na „one druge”. Upravo tu se ogleda razlika između „nas” i „njih”.
Da se ovo kojim slučajem desilo u Sarajevu, pa i Zenici i Tuzli, s nekim hrvatskim ili srpskim navijačem (pošto je Vedran po defaultu Bošnjak-musliman jer navija za Sarajevo, tako oni razmišljaju) osumnjičenik ne bi pobjegao, niti bi se desilo da niko ni ne bude osumnjičen, poput ubistva muslimana u Banjaluci na postavljanju kamena temeljca za Ferhadija-džamiju prije nekoliko godina.
I priča se, da stvar bude gora, pokušava prebaciti na drugu stranu, pričom o „nekorektnom” ponašanju navijača Sarajeva, Željezničara, Slobode, Čelika, jer ne daju unošenje zastave hrvatskog naroda na svoje stadione navijačima Zrinjskog i Širokog?! Ako je to zastava pod kojom je rušen Mostar, otvoren Heliodrom i Dretelj, učinjeni Ahmići, te zastava pod kojom Zrinjski ne dopušta Veležu povratak pod Bijeli Brijeg, zašto bi zabrana unošenja iste bila čudna bilo kome? Zato što se to samo koristi kao paravan kako smo svi isti, odnosno kako su u Širokom izrevoltirani ponašanjem navijača gore navedenih klubova. Treba istaći da su se pojavili i snimci na kojem se vidi navijač Sarajeva s pištoljem u rukama kako hoda ulicama Širokog Brijega. Dakle, izgleda da su Horde zla opravdale svoje ime. Kakve vrijednosti važe u društvu danas dovoljno govori činjenica da su mahom svi nazivi povezani sa zlom i nasiljem, generalno nečim negativnim. Kakva je uloga Mirsada Kebe, tj. iako je pozitivna činjenica njegov angažman na ovom slučaju, da li je prekoračio svoja ovlaštenja kada je otišao u Široki Brijeg i oslobodio nekoliko navijača Sarajeva koji su bili u pritvoru zbog nereda? Zašto su organi vlasti u tom gradu/kantonu to dopustili ako za to nije bilo zakonske osnove? Da li se sve pokušava staviti pod tepih, jer je Oliver, koji je, usput budi rečeno, rođen u Sarajevu, kao krivac za ubistvo u bijegu, te da li će se ovaj događaj iskoristiti kao predizborna kampanja za predstojeće izbore, s obzirom da vladajućoj kliki jedino to preostaje u nadi da ponovo osvoje vlast, jer sve drugo ih nesumnjivo vodi u četverogodišnji ponor opozicionarstva. Ponor, jer neće moći da kradu, petljaju, i primaju enormne plate za vožnje u udobnim limuzinama, odlascima na egzotična putovanja te nosanje skupocjenih odijela. Ponovo licemjerstvo u svom „najljepšem” obliku na djelu.
Nadam se da će organi vlasti uraditi svoj dio posla kako treba. U svakom slučaju ministar MUP-a, a vjerovatno i komesar u ZHK, trebali bi dobiti otkaz, jer su oni najodgovorniji za loš posao koji je policija obavila. Kad se ustanovi ko je zaista počeo belaj (jer iako su i mene roditelji učili da nije bitno ko je kriv, uvijek je bitno ko je kriv), prvih 5 pojedinaca koji su krenuli s divljanjem (bili to navijači Sarajeva ili ovi iz Širokog Brijega) treba biti optuženo za izazivanje opće opasnosti (i sve drugo što im se može staviti na teret, te da dobiju nekoliko godina zatvora po mogućnosti) kao opomenu i upozorenje svim ostalim, zatim da se sazna ko je pucao, ko je izdao naređenje za pucanje (kada je policija u pitanju), da li je zato bilo opravdanog razloga, te da se krivci optuže i kazne u skladu sa zakonom. Jedino tako, uz donošenje zakona o navijačima, ovo može „izaći na dobro”.
Ubistvo Magdyja Dizdarevića i neredi u Širokom Brijegu su huliganskih ruku djelo, dok je ignorisanje Magdyjeve smrti u izvještavanju o problemima sa nasiljem i sigurnosnoj situaciji u zemlji djelo licemjernih ruku. I dok god zakoni budu važili samo za neke, te dok mediji ne budu u službi istine, a političari u službi naroda licemjerizam i huliganstvo će da vladaju ovom zemljom.
Ovoj državi, a uz nju i entitetima i kantonima, je podhitno potreban novi, strožiji krivični zakon, pa čak i određena reforma sudskog sistema. Jer očito je da postojeće stanje ni najmanje ne destimuliše kriminalce i nasilnike da čine sve moguća krivična djela. A svi licemjerni borci za zakon i red bi trebali više da pričaju, a naročito da rade, da se to i ostvari, kako bi se sigurnosna situacija u zemlji poboljšala, a manje da prepadaju narod pričama o islamskom terorizmu u BiH, jer ako pogledamo statistiku, a ona je neumoljiva, vidjet ćemo da su čak i uragani u BiH odnijeli više života od islamskih terorista od Dejtona na ovamo.
Izvor: IslamBosna.ba
Piše: Edhem Bošnjak