Životni put i biografija Alije Izetbegovića (1925.-2003.)
Alija Izetbegović, nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokratiju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetski priznatih knjiga među kojima su najpoznatije “Islam između istoka i zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”.
Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu”, a 2000. godine knjigu “Sjećanja” (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washingtona (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.
Alija Izetbegović je rođen 08. 08. 1925. godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19. stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928. godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940.) pristupa organizaciji Mladi muslimani u Sarajevu.
Tokom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina, 1946. godine biva uhapšen pod optužbom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid, u kojem su publicirane opće teme o islamu.
Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu, koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u UN-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija.
Godine 1970. piše Islamsku deklaraciju – opću raspravu o politici i islamu – zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983. godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora i tako postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984. godine, njegova knjiga Islam između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definisati status bosanskih muslimana i uskladiti demokratske principe Evrope sa suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988. godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988. bivaju uspješno protureni izvan zatvora i kasnije objavljeni. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kampanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984. su analiza najmoćnijih evropskih ideologija 20. stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema islamu.
Pogrešna interpretacija Islamske deklaracije i Islama između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću, optužujući ga za navodni ‘fundamentalizam’, pokušaje stvaranja ‘Islamske države’ i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm – britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske deklaracije:
Rasprava kojom su se (Izetbegovićevi) protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.
“Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. “Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat – islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje.” Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani, čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici, bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, naprimjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da “nema mira ni koegzistencije izmedju ‘islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”, on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije.”
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: “Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete islamu i muslimanima.”
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, što je, po njegovom mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno, i on se okomljuje na one “takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjačili i modernizirali” i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: “U svom prvom nastupanju islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se islam današnjice drugačije odnosio prema tekovinama evro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji.”
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih, Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i evropske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu “gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom”; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'” Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje njih dvojica prave koncept reafirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989. godine. Tako se u maju 1990. rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih višestranačkih izbora, u jesen 1990., Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tokom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajući regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Prema njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992., omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine istog mjeseca. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, bosanski Srbi proglašavaju tzv. ‘Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu’, s ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992. godine, srpski ekstremisti, potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja s pregovorima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992. godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada puste generala Kukanjca s vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Rat i genocid
Bosna i Hercegovina u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod UN-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije koje su bile u sukobu. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim snagama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant.
Sve vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
U toku rata, predsjednik biva prisiljen da donese teške odluke, prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe pod kontrolu UN-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na samilost trupama UNPROFOR-a. Ishod UN-ove izdaje: preko 8.000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama UN-a da istu stvar urade i sa Goraždem i jedinice ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći UN-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koja je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant armije sa preko 200.000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države.
Tokom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorije.
Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih ‘razgraničenja’ koja su ostala kao rezultat krvavog rata, Bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim Hrvatima oko 17.67%, a bosanskim Srbima oko 49% teritorija BiH – uzimajući u obzir da je arbitražom Brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS.
U memoarima Richard Holbrookea (To End A War) i David Owena (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovorima i njegovo protivljenje nametnutom administrativnom uređenju Bosne i Hercegovine, koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić.
Vidno nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata.” Vidno rastrešen, nadalje dodaje: “U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut.” Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200.000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku. Na Trećem kongresu SDA 13. 10. 2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002. godine ugrađen mu je pace-maker.
Alija Izetbegović umire 19. oktobra 2003. godine, tokom oporavka od lomljenja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 200.000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami žaljenja su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice.
Prema riječima poznatog turskog političara i nekadašnjeg premijera Republike Turske, Nedžmeddina Erbakana, Alija Izetbegović je jedan od najvažnijih muslimana u svijetu. ‘’Ako ćemo unutar milijardu i po muslimana u svijetu odabrati nekog među 15 najvažnijih, jedan od njih definitivno je i rahmetli Alija Izetbegović. To znači jedan čovjek od sto miliona ljudi. Neka je rahmet njemu i svim ostalim šehidima koji su preselili na ahiret u toku agresije. Başınız saĝolsun cijelom muslimanskom svijetu” – izjavio je Erbakan na sarajevskom aerodromu odmah po dolasku na dženazu Aliji Izetbegoviću.
Izvor: www.koamsdazdk.com.ba
Obrada: IslamBosna.ba